Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša.
Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere... za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim.
Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno.
Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.
Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.
