Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.
Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.
- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.
Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.
- Suseda, evo. Tanje ne može.
- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.
- To vam suseda dinstanju nestane.
- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.
- Želite od ruže.
- Jao, baš ste dragi, može od ruže.
Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.
- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.
- Ramsteci su veliki, vite koliki su.
Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.
- Flam je pak manji.
- Ne bum ramsteka.
- Ili oćete od mišića?
- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...
- Znam, znam, kirurzi.
Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.
- Izvolte suseda, fala vam lepa.
- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.
Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.
- Bok sused. Kaj bute?
- Bok. Ja bih tuce sarmica.
Dragec lagano lice
razvlači
u osmijeh.
- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.
Imati svog mesara, neprocjenjivo.
