Provalilo mi u stan. Nije to stan u zgradi, više je prizemlje kuće u kojoj živim, kuće na kosini tako da jedan dio stana nema regularne prozore nego one suterenske. Vrata od masivnog drveta široka sto i deset centimetara i obojena u odvratno smeđu boju bez ikakve erotične teksture ili ferlaufa stoje otvorena kao kad treba malo proluftat prostor. Hodnik je pravokutan s dovoljno mjesta za komodu, vješalicu i troja vrata koja vode u kupaonicu, sobu i dnevni boravak. U dnevnom boravku je radni kutić. Na radnom stolu spaljen laptop, ladice izvučene, sadržaj rasut po podu. S polica izbačene knjige. Hladnjak u kuhinji otvoren i raščerupan. Po podu hrana. Sve govori da cilj provale nije koristoljublje jer koristi u stanu za one koji ne čitaju i ne slušaju muziku baš i nema. Zlatne poluge, da ih ima, n bi bile na izvolte nego bi bile na nekom drugom mjestu. Satovi također. Gotovina? Samo dvije tegle s kovanicama podijeljenima po vrijednosti. Umjetnine? Eno ih vise po zidovima. Bezvrijedne sitnice koje samo nekom život znače? Netaknute. Kad sve zbrojim, ne znam fali li išta. Osim što izgleda da provala nije radi sticanja materijalne štete, nije očito ni iz neke naglašene obijesti jer bi krš i lom bio i veći. A nije ni znatiželja. Jer da jest, vrlo je moguć scenario u kojem bi na stolu bila otvorena neka knjiga, a na gramofonu bi se još uvijek tiho vrtila ploča s iglom koja je dogurala do posljednjeg kruga. Poruka? Moguće. Kakva? Od koga? Nemam pojma.
Najgore je zaspati odmah nakon emitiranja večernjeg dnevnika, u vrijeme točno prije preglasnog kviza, u periodu iščekivanja posljednjih ligaških utakmica ozbiljnijih europskih nacionalnih liga i u terminu repriziranja domaćih i stranih filmskih klasika. Tad moš svašta sanjat.
