buđenje hrvatske

Buđenje Hrvatske

citat

"Jer oni koji odlaze kao da onima koji ostaju ostavljaju priznanicu za čežnju."

(Ingeborg Bachmann, 1955)

susanine genealoške grančice

Proteklih pretprošlih godina znala je nazvati u neko doba kad su nam vremenske zone gledale u sunce, nekad je bila i debela noć. Imala je potrebu ispričati neke detalje iz života, detalje kojih se sjeća i neke koje je čula od drugih i htjela ih prenijeti dalje...

"Trebao bi tamo u crkve ići. You know, oni imaju sačuvane dokumente iz tog vremena. Sve ti je drugo spaljeno, nestalo. Za onog rata, za ovog..."

"Djed ti se zvao Marko. Well, Križan. Rodio se devestočetvrte u Priluci. Umro je četeresprve u Glamoču. Jedno ti je vrijeme radio kao stolar tamo negdje u Njemačkoj, hard work, you know. Enyway, tata mu se zvao Luka Križan, a mama mu je bila Jozefina. Imao ti je on i braću. Trojicu. Iliju, Matu... hm... well... i sestru je imao, Ružu. Hm, you know Ruža? Onu što se za Jerka udala i bila mu druga žena..."

"Baka ti se zvala Jacenta, djevojački Petro. I ona ti se rodila devestočetvrte, ali u Guberu. Umrla je šeesetšeste u Brezi kad si ti imao samo pola godine. Jako te je ona volila, htila je da se i ti zoveš kao naš Neđo. Otac njoj je bio Ilija Petro. On ti je bio isto stolar, bio je otišao i u Ameriku pa se vratio i umro u Livnu. A majka se zvala Stanka i djevojački se prezivala Jurić..."

"Osim nas, Cele, Neđe i tate ti Hrvoje imala je mama još dvoje djece, ali su umrli kao mali. Enyway..."

Imao sam ja i pitanja, ali su ostala bez odgovora. Jer u posljednje dvije godine obitava u svom osobnom svijetu bez povijesti. Umjesto sa svojim Lyleom, budi se i liježe s Alzheimerom. Susan.

tanto tempo, perzeidi

Neki dan, u subotu, slučajno i nakratko u rukama mi se našla knjiga Lidije Nikolić, "Osećanja. O. Sećanja", biografija Margite Stefanović Magi. Ramo ostavio za Danči. 

Malo listam knjigu, malo na preskokce otvaram stranice, metodom slučajnog otvaranja čitam dijelove pa naletim na jedan, gle koincidencije, koji me podsjetio na jednu lijepu lipanjsku večer 2007. godine i koncert Bebel Gilberto u Tvornici što se dovoljno protegla, večer, ne Tvornica, da zakači i početak sljedećeg dana. Tanto Tempo. 

Tu ni Perzeidi ne pomažu.

zločin i kazna

Čačić knjižničar, Čobi u kujni. 

Zločin je kažnjiv.

fiskalizacija

Zašto su se nakupci po placevima i slični ekonomski stručnjaci uskopizdili oko fiskalizacije pa karaju (oćureć: kude) Linića umjesto da ga zazivaju da im što prije dođe? To bi im trebao biti katalizator u ostvarenju napretka. 

Vidi ovog hvarskog i ostale iz tablice, što su primili vakcinu fiskalizacije 1.1.2013. Sve im pošlo na bolje. Promet raste u nebesa, nezapamćeno u moderno industrijsko i postindustrijsko doba, osoblju povećalo plaću do granice dostojanstva, zaposlilo s burze još ljudi... 

Trebalo bi to uvest i u sportska društva i udruge, i one druge, mitološke udruge, u stranke, pa da vidiš kako bi učas svi isplivali iz teških stanja i besparice koja ih je sirote zadesila. 

Odjednom bi zajebnički i korporativni mediji bili puni naslova: "Kumica Štefanija sa zagrebačkog Dolca povećala prodaju grincajga za 7%", "Zdravko Omamić prodao Iliju Sivonjića Liverpoolu za rekordnih 63 milijuna konvertibilnih funti", "Radi usklađenja sa poreznim zakonima Bozanić naručio 1376 komada novih fiskalnih škrabica"...

http://www.jutarnji.hr/rekorderu-s-hvara-promet-u-6-mjeseci-veci-2729-posto-/1119001/

 

izlet

Sjedneš na ulazne stepenice u haustoru, dlanovima se osloniš iza leđa, ispružiš noge i zažmiriš. Kroz zatovrene ti kapke probija crvenkasta svjetlost popodneva, na dlanovima osjetiš smirujuću hladnoću, a uši ti tek povremeno napadne vibracija rijetkog auta što ulicom promili.

U tren tako otputuješ jedno četiri stotine kilometara i četiri desetljeća pa uz rijetki auto čuješ graju djece sa ulice, klepetanje klompi po kamenu, škripu letvenih vrata iza jakoprljavobijelih podrumskih ulaznih. Hodnici podruma zgrade su spojeni i ulaskom na jedan ulaz zgrade može se doći do bilo kojeg njenog dijela.

Samo... podrum više nije podrum. Umjesto mraka, polusvjetlo, a umjesto drva i metala - keramičke pločice i umivaonici, tuševi, školjke... nepregledan labirint javnih zahoda. Krenem pronaći stube prema gore, prema prizemlju, široki su hodnici, no redovi umivaonika bez ogledala, pisoara i zahodskih vrata samo niču iza svakog kuta! Ne znam čijih je ruku ova dorađena scenografija, ali bih rado vidio jablane ispred zgrade! Breze barem! ...

- Dobar dan.
Prene me tih glas. Trgnem se. Dupe mi se ohladilo od sjedenja na stepenici, ruke ukočile, a naočale iscurile na vrh nosa. Svjetlinu staklenog haustorskog ulaza zasjenila ljudska kontura.
- U hladu odmarate sused? - namigne mi stara susjeda iz prizemlja.