far to the past

Ima jedan vic, nije o Muji i Hasi jer nam je nažalost ostao samo Haso i taj nije iz vica nego više izgleda da je iz auš-vica, kao, kaže vic, razgovaraju optimist i pesimist pa sjetno veli pesimist, onako realan, da ne može biti gore neg što je, a optimist, pun elana, poletan ko zreo maslačak, odvraća "može, može!"

E sad, ovo današnje vrijeme i nije vrijeme viceva jer nema pošalice koja bi čovjeku pala na pamet, a da nam se već nije dogodila. Počev od predizbornih prodaja šarenih laža, trgovanja lažnim moralom i lažnim poštenjem, namjesničkom ulogom pojedinaca izniklih iz mraka, prozirnih naoko zakulisnih igara, dokazima moći i nedodirljivosti, licemjernih izjava i poteza. A što se onog optimista i pesimista s početka tiče, gledam te naše optimiste kritičare, dakle sve te jugonostalgičare, hrvatomrsce, četnike, komunjare, srbende i cigane, židove i antikriste koji upiru prstom u ono što ne valja, što nije dobro, u ono što je zlo i opako, gledam ih i slušam kako poslednjih par mjeseci upozoravaju bližu i daljnju rodbinu i javnost, onaj nagluh i priglup puk, kako nas ovi vraćaju u devetnaesto stoljeće.

Da bar. Jer kako stvari stoje, a dokaza ne nedostaje nego ih je svakim danom sve više, trebat će nam stotinjak godina da do tog devetnaestog dođemo. Ali samo ako dobrano požurimo.

1. april

​

Nekad je bilo lako. Mislim na doba kad je skoro cijeli svijet bio internetfree zona. Uzmeš novine, pogledaš naslovnicu, prepoznaš jesi li ih već ima u rukama i znaš jesu li nove ili nisu. Ako ih ne prepoznaš po naslovnici, uvijek je negdje pored naziva novina jedan redak, eventualno dva, u kojem piše nešto kao godina izlaženja ta i ta, broj novine toliko i toliko tisuća i nešto, dan i datum, rećemo, petak, 1. travnja. Ili petak, 1. april, ili Friday, 1st od April, ili na nekom trećem razumljivom ili manje razumljivom jeziku i pismu. A kad pročitaš to "1. april", znaš da su one najvažnije vijesti, one najbombastičnije ili zeru manje bombastične, tek puka prvoaprilska šala i zanimljiva besmislica o kojoj ćete u šali i uz kavu pričati sljedećih par dana, a nakon toga past će u zaborav do sljedećeg prvog travnja kad će padati usporedbe s prethodnima koje su bile bolje ili lošije, koje su prevarile manje ili više čitatelja. Vijesti na televiziji također su imale jednu ozbiljno šaljivu reportažu, a ostalo je bilo uobičajenog žanra.

Vidiš, dakle, naslovnicu i da novine nisu baš najfriškije, shvatiš na prvu ili drugu, onda sve da tad nepročitano iz njih takvih datiranih 1. travnja, 1. aprila i slično, čitaš s povećanom dozom opreza jer su dovitljivi novinari negdje podmetnuli neku informativnu dimnu bombu s nakanom da te cimnu, zabave, nasmiju. Benevolentno zatvoriš te prvotravanjske novine i sva ta sila besmislica, a budimo iskreni, uglavnom su te šaljive vijesti bile besmislice, ode u povijest, u onaj njezin zaboravljeni dio.

Danas je drugačije. Internet trpi više nego što je papir u posljednjih nekoliko tisuća godina trpio. Nekad su samo pismeni mrčili papir, a danas piše svatko. Svatko se tastature laća. Što i nije čudo, lakše je prepoznati slovo nego li ga svojeručno napisati. Osim što svatko piše, mnogi i prepisuju, pa to još i krivo naprave, a datume izostavljaju, zapravo ih nit ne gledaju, jer to opterećuje, smara, suvišno je.

I onda se te prvotravanjske doskočice razvlače po bespućima interneta, ko žvake po toplom proljetnom asfaltu, ko plastične boce po moru. I svako malo te boce bez etiketa na kojima piše rok trajanja, kakav nadobudan val natjera na obalu, a na obali je skupi slučajni tipkač slova s pristupom internetu, gurne u aparat za recikliranje i nepovratno informativno kontaminira neki prostor na neko određeno vrijeme pa se dogodi da se sve te lažne vijesti izgubivši datum rođenja postaju punopravne članice ozbiljnog svijeta tokom cijele godine. I onda više nisi siguran je li nam cijela godina jedna prvoaprilska šala ozbiljna ko dan žalosti ili ili puka trajna besmislica.

dr franjo tuđman na trgu dr franje tuđmana

Nije lako, sigurno nije ni malo lako napravit skulpturu lika i djela prvog predsjednika i doktora Franje Tuđmana. Mnogi se i mnogi autor, što profesionalac, žestok kritičar ili zanesenjak i pobornik, što amater (mater je, eno, kotkuće), uhvatio kakve gline, kamena, bronce il betona pa udrio oblikovat lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika i doktora Franje Tuđmana. 

Bezuspješnih je primjera diljem Lijepe naše, od Trgovišta preko Knina i Pakoštana do Splita, Makarske i Ploča, od Osijeka i Slavonskog Broda preko Virovitice do Škabrnje, Bibinja i Benkovca. Još uvijek ih je samo dvoznamenkast broj. Ne krivim ja tu amatere. Ernestinovo i Hlebine su izvor odraza hrvatske naive pretočene i u primitivnu umjetnost, daju ljudi od sebe i iz sebe maksimalno što i kako mogu i znaju. Mene malo muče profesionalci. Zapravo čak ne toliko ni oni, koliko oni koji su im na likovnim akademijama predavali figuraciju. Ili samo figu. Jer to što kao krasi mnoge državotvorne trgove po hrvatskim gradovima i selima, ta nakarada, nije ni za po doma, nije za na terasu, nije ni za u primaću ili čak nedajbože spavaću, nije ni za u podrum, nit za u garažu. A kamoli za trgove i parkove. Kako ste ih podučavali, tako sad i rade. I podučavaju nove generacije.

Dobro, ima par iznimaka, ali te nisu zaživjele. Ili zbog neprilagođenosti i klanske neovisnosti autora ili radi apsolutne i iskrene iščašenosti same skulpture. Kad spominjem ovo drugo, nju se komotno moglo podvalit pod spomenik palim češkim turistima.

I sad, kad je već svaki kutak Lijepe naše dobio adekvatan podsjetnik na prvog predsjednika i doktora Franju Tuđmana, došlo vrijeme da se i metropola obogati kakvim prikazom. (nije tipfeler, ne piše "kakvom prikazom")

(http://pogledaj.to/drugestvari/rezultati-natjecaja-za-spomenik-franji-tudmanu-u-zagrebu/)

Međutoa, nekako mi se čini da ni ovi novi, zagrebački nagrađeni radovi skulptura Franje Tuđmana za spomenik Franje Tuđmana na Trgu dr. Franje Tuđmana ne odskaču daleko od svih postojećih prvonabrojanih. 

Četiri je prvonagrađena rada četvero autora. Četiri hrvatska umjetnička asa, oćureć, tri kralja i dama. Usput, ova četverostruka izjednačenost pojava je inače užasno rijetka, ali ne i neviđena. Događalo se sličnih stvari i u hrvatskom sportu i u hrvatskoj politici pa zašto ne bi i u hrvatskoj umjetnosti. 

Bilić je, Neven jel, krećem od najmlađeg jednakonagrađenog zato što na mladima svijet ostaje, bit će, iako prilično originalan, bio pod velikim uticajem Andréa Franquina jer mi njegov Franjo u upitn(ičk)om kontrapostu u stilu Gastona Lagaffea, poznavateljima starih izdanja Stripoteke u bivšoj tamnici naroda i narodnosti, znan i kao Gaša. Ili je, ako malo bolje pogledamo detalje, a ne formu kao cjelinu, dakle, u predjelu između lijevog kuka i pupka, u pitanju ipak skrivena poruka. Pogledajte te ruke! Nisam mislio na paorske i na studenta i žito, nego ove hrvatske predsjedničke. Pogledajte kako hrvatska ljevica ne da hrvatskoj desnici bunarit po hrvatskom džepu! Da je ostavit samo središnji dio, bila bi to zanimljiva i povijesno nerealizirana konstrukcija. 

Za razliku od Nevenovog, Franjo Tuđman Marije Ujević Galetović me strašno podsjeća na njezine skulpture Alojzija Stepinca i pape Ivana Pavla drugog, a i njih dvojice međusobno. Uostalom kao i sve njene skuplpture iz posljednje faze rada i života. Opet, krenula ženu karta, a zna se da ne treba mijenjat konja koji pobjeđuje.

Ono nadnaravno, oćureć nadnaravne veličine, Kažimira Hrastea stablo s krošnjom glavom prvog hrvatskog predsjednika u najmanju me ruku užasava i podsjeća na jedan, da prostite krvav običaj - nabijanja glave na kolac u svrhu zastrašivanja slučajnih ili namjernih gostiju pokazivanjem vrha dekapitacije bivših. Možda se, čisto radi odnosa veličina i proporcija, trebao konzultirati s pripadnicima prijateljskg i nesvrstanog plemena Jivaro, ali to su sad samo zanemarive sitnice.

Četvrta jednakonagrađena skulptura, rad Kuzme Kovačića, ruku na srce, može se opisat trima riječima: katran i perje.

Eto, toliko. Nadam se da će, za razliku od mene priučena i lajava laika, cjelokupna struka i mimo izbornog povjerenstva konačno znati prepoznati nagrađene radove i rješenja, a sve ostale nestručne i laičke građevine poput mene moći uživati na Trgu dr. Franje Tuđmana u šetnji parkom s pogledom na skulpturu dr. Franje Tuđmana pazeći na džepove. Da ne završe ko navedenom trgu susjedno Kamensko.

dišeš?

Ne prođe dan bez neke hajke. Ovi crveni gubitnici samo podmeću klipove pod prave hrvatske noge. Od prvog poteza pravom hrvatskom metlom nesmiljeno traje pobuna radi pozicioniranja robnih marki na tržište i rodnih marki na tvrdište. Čuvara državnih mošti. Čim se krene u čišćenje javne hrvatske državne dalekovidnice i jednako tako javne središnje hrvatske državne krugovalne postaje s pripadajućim satelitima od kojekakvih demonskih, mračnovremenskih, diktatorskih, antihrvatskih i antikršćanskih, jednopartijskih i antifašističkih elemenata, sve radi postavljanja pravih hrvatskih stručnih i profesionalnih domoljuba na pozicije s kojih je moguće održavati i kontrolirati visoku razinu odanosti i pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću javljaju se aveti komunističke prošlosti.

A ponovo je krenulo huškanje javnosti radi naplate pristojbe za gledanje i slušanje Hrvatske radiotelevizije putem elektroničkih sokočala. Već i peticija osvanula! 

Odmah se u tim napadima na utvrdu hrvatski objektivnog i hrvatski profesionalnog novinarstva javljaju dežurni borci, komunistički rudimenti. I u prvim redovima su, tko bi drugi - kojekakvi umjetnici, penzioneri i studenti. Sve sama parazitska dangupčad što visi na državnoj da prostite, kako bi to rekao jedan dežurni hrvatski filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar - sisi. Bune se između ostalog i jer će svi morat  plaćat radiotelevizijsku pretplatu. Pa šta!? Jel imaju svi te pametne telefone i te pametne televizore, pametne vešmašine i frižidere, da ne velim perilice i hladnjake?! Imaju! A ako imaju, onda nek i plaćaju!

I ne samo to. Trebalo bi se ugledati na Hrvatsko društvo skladatelja i njhov ZERP, mislim ZAMP jel, pa kako kupnjom jednog cedeja ili devedeja postaješ kriminalac koji samo čeka prvu priliku za spržit najnoviji album  Severozge, Škore, Parnih fosila i drugih perjanica hrvatske estrade pa te zato odmah sankcioniraju pristojbom izraženom u dekriminalizirajućem postotku (bit će, učilo se od najboljih). Onda ne bi bilo jel imaš teve, mobitel il kompjutor. Imaš uši - možeš čuti, imaš oči - možeš gledati. Imaš resurse i zato - plati. Ko ti kriv što nemaš para za malo prijenosno snubilo il za nešto veće. Slabovidnost? Nagluhost? Nema ispričnice, nije to ratna komisija za invalidnost. Imaš hrvatski zdravstveni sustav pa se odi lijepo liječit.

Dišeš? Plati jebenu pretplatu.

dr franjo tuđman

Eto, dogodilo se. Vlada Republike Hrvatske na svojoj sjednici usvojila prijedlog odluke po kojoj zagrebački aerodrom, hrvatski: zrakoplovna luka, Pleso dobiva naziv po prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Ne znam jesu li mu to poklonici i idolopoklonici nepromišljeno smjestili ili su htjeli starog Titovog partizanskog generala u sve to uvaljati, ali opće je poznato da je aerodrom Pleso nerijetko znao bivati pod gustom maglom i to se, ma koliko se uz pomoć čelnika ministarstava znanosti, socijalne skrbi i zdravstva trudili i molili, ovim preimenovanjem neće promijeniti.

I šta sad kad se Vakuli omakne pa prizove maglu iznad dr. Franje Tuđmana? Ljudi moji, nije doktor Franjo Tuđman guska pa da bude u magli! Alo!? Ili šta će bit i šta će i kako reći kad jednog dana, daćebog, predsjednik Amerike Donald Trump dođe u prijateljski i nesverstani posjet Republici Hrvatskoj pa sleti u zagrebačku zračnu luku? Oće li po novinama pisati i po dnevnicima i vijestima govoriti kako je Donald Trump u ranim jutarnjim satima sigurno i mekano sletio na doktora Franju Tuđmana? I da se nakon slijetanja u doktoru Franji Tuđmanu taj isti Donald Trump našao sa, rećemo, Tomislavom Karamarkom i Kolindom Grabar-Kitarović. Samo, malo mi je nelogična ta zamjena teza. Mislim ovo s Kolindom, jel.

I kako će na takve skaredne konstrukcije o Donaldu na i u Franji, sa ili bez Tomislava, reagirati, naprimjer, Željka Markić ili onaj kako se zove Ilčić? Što će napisati silni despoti, dujmovići, ivkošići i raspudići? Šta će reći Opus Dei? Šta će reći Davis Miles? Kako će reagirati biće znano kao non-dies-sine linea? Kakav će stav, da ne velim pozu, zauzeti prvi natpremijer i kolega mu potpremijer. I kako će sve to pred narodom i Hrvatskim državnim saborom opravdati good-good-good prajminister? Ipak je njegova vlada usvojila zahtjev za promjenu imena.

A opet, moguće je da čovjek, financijer, Hrvat i Kanađanin nije kriv, moguće je da su mu to podvalili. Ko i gomilu drugih pizdarija, da ne velim ministara. I njemu i ovom slobodnom, sretnom i napaćenom narodu. Moguće je. I bit će da su za sve to zaslužne komunjare. Koje su se, poput dugogodišnjih terorističkih ruskih špijunskih spavača u po Americi, poodavno potajice infiltrirale u prave hrvatske domoljubne stranke. I koalicije.

tramvajska kasnosrpanjska osmica

Draškovićeva. Kratki tamvaj u smjeru sjevera. Zadnja vrata. Na stepenicama jednog krila vrata, u stilu srednjoškolkog huligančića, naslonjen na rukohvat stoji starac u sedamdesetima svojeg stoljeća. Po izgledu i stavu bi se reklo da je daleko od mirogojskog kandidata. Pet-šest putnika ulazi kroz drugi dio vrata.

Generacijski mu bliska, za plac dotjerana, s pripadajućom dvokotačnim ljubimcem, starica gleda u balvan na vratima:
- Kaj Vi baš morate stajat na tim vratima tak da mi nemremo uć?
Vratar drčno:
- Moram!
Prikoličina ljubimca u penjanju pridržava sredovječan muškarac:
- Gospon ojte sjest da Vam se ne pogorša.
Vratar:
- Kaj ti provociraš?!
Sredovječni odmahne glavom i prođe.
Već sjela na sjedalo posljednje u nizu polupraznog tramvaja, Prikolica iščuđavajuć se vrti glavom, Sredovječni joj dodaje kolica:
- Džabe je ostario.
Prikolica potvrdno kimne glavom.

o kuhanju i kuharskom prigovaranju

Lokalni dućan, blagajnica kojoj je pun kurac mora, noćnih. Kupac, djed iz susjedstva kojem je pun kurac života, metaforički. Kršćanski praznik u kršćanskoj državi.
- Deda, opet Vi salamu. Nije Vam to zdravo.
- Kaj bum kad je volim.
- A jel jedete Vi kaj kuhano?
- Jedem, jedem. To me drži vitalnim.
- A ko skuha, deda?
- Pa ja, ko bi drugi.
- A kaj skuhate?
- Kobasice skuham. Nekad jaja. Nekad i hrenovke.