dan mladosti

Fedora sivi šeširić nad sijedim pramenovima i bljedunjavim lišcem nadvija se nad tegetplavim kaputićem. Umjesto kućnog ljubimca za sobom vuče torbu na kotačima.

Sako boje senfa s kakaom. Ispod sakoa, tanka vesta na kopčanje. Ispod veste, košulja s velikom kragnom. Ispod košulje, potkošulja. Vjerojatno na tkane pruge. Drvenim štapom nabada trotoar.

U ravnini zrinjevačke tramvajske stanice, autobus šeširić sustiže šleper sako s vestom, košuljom i potkošuljom. Crveno na semaforu kod zgrade HAZU-a nas sve poravna i osigura nam jednake startne pozicije.

- Ivek, kaj bumo danas? - šeširić će sakou.
- Na plac. A posle ručka na groblje.
- Ne mislim na to. Di je slet, ne?
- To kaj se ja razmem u mladost, Štef, uglavnom sleću u Dublin.
Semafor promijeni boju.
- Nu, Ivek, zeleno je. Bumo onda i mi preko.

kako sam proveo nedjeljnu večer na periferiji grada koja se tada za mnoge pretvorila u centar zbivanja

Na početku bješe žamor. Potom zatišje pa opet žamor. Žamor se u jednom trenutku pretvorio u glas(ov)nu eksploziju oduševljenja pa se sve kao malo stišalo, stopilo i nestalo u zvuku koji se razlio cijelom dvoranom. Taman pomisliš kako je sve dobro, a onda krene demanti...

Na "Breathe" mi je "skroz sjebalo desni far na pežou pa će u nedjelju na Hrelić" - maknuo sam se; kod "Déjà Vu" joj "nestala sva šminka iz torbe na poslu, sumnja na jednu kolegicu, al joj neugodno" - maknuo sam se; na "Wish You Were here", usred sredine središnjeg instrumentala otac kćeri netiho objašnjava da "treba slušat i gledat ovaj koncert bez obzira što je njoj draži Gilmour jer da je ipak sve ovo napisao Waters" - maknuo sam se; na "Pigs" sam po drugi put otišao do šanka nahranit svinje za dvajspet kuna za pola litre parapivske tekućine; na "Money" sam trpio ritmičko pljeskanje odsvuda uokolo kako valjda jest na rozgama i sličnim nuspojavama; na "Brain Damage" i susjedi progovorili "vedno, zmaga, prau za prau, Mojca, Kekec, jutri bom pujsa razbiu, samo ljubezen in žarnica, vatra, tobak, trava in sploh vprašanja katera nekikurac" - maknuo sam se.

I kako ja nađem zgodno mjesto s dobrim pogledom (čitaj: nevisoka čeljad ispred mene), tako ti ovi ispred mene osjete neodoljivu potrebu da grupno dignu mobitele objema rukama (treba održavat ravnotežu) u živi zid i nasnimavaju koncert ne bi li se mogli pohvalit, jal odmah, jal malo kasnije. Izmaknem se, naslonim na ogradu, zapalim, povučem dim kadli eto redara. Moli me da ugasim cigaretu jer se u dvorani ne puši. Ne puši se, uopće, dimi se sve u šesnaest: od glicerina i nikotina do kanabisovih mješavina. Sve na par koraka. Al, jebiga, naslonio si se na ogradu iza koje je tribinica za sto kuna skuplja od partera: nema majci pušenja!

Na pojavu teksta "NEMA JEBENE ŠANSE" napisanog na hrvatskom radi veće težine koju će osjetit masa, a kao podlogu za uvod u "Mother" - sveopći delirij, kolektivna ekstaza, masovne ovulacije. Na zadnjem je koncertu, na turneji "The Wall" na istoj glazbenoj numeri istu je scensku poruku slao. I moći će i na sljedećoj. Ovdje će to uvijek bit aktualno.

Svo to gore pobrojano čeljade, skakuće, vriska, priča, krešti, pišti u Pink Floyd majicama raznih godišta, dezena, boja, a bogami i oblika.

Mnogi su prisutni i nazočni, jebiga, fulali lokaciju. Arena, Arena Centar, slično je. Promaši to čovjek dok kažeš keks.

Možda je bolje bilo bit na tribinama, ne znam, ja sam se barem mogao maknut. I znam samo da je moja tolerancija na mase bilo kojeg predznaka svedena na infinitezimalno malenu vrijednost koja teži ka nuli.

Inače, čovjek je Roger Waters odlično odradio socijalno angažirani antikapitalistički, antifašistički i antiglobalistički glazbenoscenski performans uz pomoć odlične ekipe (Jonathan Wilson, Ian Ritchie i još njih par muzičara i duo pratećih vokalica), uz jednu lokalnu crticu iz života o jednom i jedinom pravom putu.

(https://www.setlist.fm/setlist/roger-waters/2018/arena-zagreb-zagreb-croatia-4bec47ea.html)

​higijenski minimum​

​​On samouvjeren, drži čašu s pivom. Ona​ znatiželjna, drži mobitel.

-​ Frend se vratio s Balija, ima neki osip po nogama.

- Jel bio kod doktora?

- Nije. Maže noge tigrovom mašću.​

​- I jel prošlo?

- Nije.​

-​ Pa jebote, znaš li ti da je prošle godine bilo kuge?

-​ Gdje?

- Evo vidi​, piše: ​Novi Zeland, Bali, Madagaskar.

- Ma daj!​​ Ne vjerujem. Znaš li ti di je Novi Zeland od Balija i Madagaskara? Ko je to prenio?

- Mediji.

​​

dobrodošlica sinu razmetnom

Domovina se brani r​ij​ekom

I jahtom u vodi

I visokom tankom smrekom

Što raste u slobodi

Domovina se brani cv​ij​etom

I pčelom na cv​ij​etu

Uljem i suncokretom

Helikopterom u letu

Domovina se brani knjigom

I p​j​esmom o nebu

Sestrinom suzom​ majčinom brigom

Brašnom iz državnih rezervi u hljebu

Domovina se brani ljepotom

Krađom i varanjem​​

Domovina se brani životom

Od suda bježanjem.

​​

(prema originalu Lj.R.: Domovina se brani lepotom)

​

podnaočale

Podnaočale [nom.jed., pluralia tantum]. Mitska konstrukcija izrađena od tankog metala, žice. Bojom su, upravo kao i formom, usklađene s naočalama. Mala odstupanja su moguća, ali nisu od krucijalnog značenja jer onaj koji ih ima na nosu obično ih ne osjeti. Moguće ih je primijetiti jedino kad čovjek skine normalne naočale ispod kojih ove jesu. Uostalom, zato i jest taj naziv. No, podnaočale se nose isključivo u snu. Nestaju s buđenjem. Neki su ih, probuđeni, znali i tražiti po krevetu, baš onako kao i same naočale ponekad, ali do dana današnjeg i jutra jutrošnjeg nema zapisa o njihovom pronalasku.

grlom u jagode

Uhvati čovjeka ponekad nekakva nostalgija. Prefiks je tu skroz nebitan detalj, ali ne i nevažan.

​Jagode u grlu, valjda.

​​

Te tisućudevetstoosamdesetosme godine imao sam dvadesetdvije godine i polako sam shvaćao neke stvari u životu. Živio sam studentskim podstanarskim životom i upijao​ svijet svim čulima i uz pomoć različitih medija.​ Knjige, novine, dim, alkohol, slike, seks, film, televizija. Evolucija je bila neupitna, a Zemlja okrugla ko nogometna lopta.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih država bio je Ronald Reagan, predsjednik Saveza sovjetskih socijalističkih republika Mihail Gorbačov krenuo je u ozbiljnu ekonomsku rekonstrukciju države, Perestrojku, koju je sâm i inicirao par godina ranije, Benazir Bhutto postala premijerka Pakistana, prva žena na čelu neke države s većinskim muslimanski stanovništvom, a François Mitterrand je ponovo izabran za predsjednika Francuske.​ Te je godine nastao i vic o Mitterrandu, Reaganu i Toulouse-Lautrecu.

Nakon osam krvav​​ih godina​ ​i milijun žrtava, hiljadudevetstoosamdesetosme​ ​​završio ​je ​Iransko-irački rat.

​Japanci su završili izgradnju tada najdužeg na svijetu željezničkog tunela Seikan koji povezuje otoke Hokkaido i Honshu. Dužina od 53.85 km držala ga je na prvom mjestu do daleke 2016. godine.

Sezonu Nogometnog prvenstva Jugoslavije, te je godine Dinamo je završio na četvrtom mjestu, iza Crvene Zvezde, Partizana i Veleža. Rijeka je bila osma, Osijek jedanaesti, a Hajduk trinaesti.

Te ​su godine rođeni su danas legendarni američki košarkaši Stephen Curry, Kevin Durant, Kevin Love i Derrick Rose.

​U Honoluluu rođena je američka glumica Katija Mira Pevec, u Đakovu hrvatski rukometaš Domagoj Duvnjak, a tenisač Marin Čilić u Međugorju.

Karol Józef Wojtyła esteradnog imena Ioannes Paulus Secundus,​ već ​je ​deset godina ​​bio na čelu najveće i najdugotrajnije korporacije na svijetu.

Također, te je godine rođena i hrvatska glazbenica Niki Leinso te njezine američke kolegice Rihana i Adele. Te godine rođene su glumice u filmovima za odrasle, Sasha Grey i Remy LaCroix, a umro poznati američki pornografski glumac John Holmes. Umrli su i Zvonimir Rogoz, u stoprvoj godini, nešto mlađi Enzo Ferrari, džezeri Gill Evans i Chet Baker te Pavle Vuisić i Janika Balaž.

Antun Vrdoljak je završio film Glembajevi s Enom Begović, Mustafom Nadarevićem, Tonkom Lonzom i još živim Zvonimirom Rogozom.

Na 20. Zagrebačkom salonu mladih prvu nagradu za slikarstvo dobila je Ksenija Turčić, a prvu nagradu za skulpturu dobio je Đorđe Džo Jandrić.

Internet je bio u povojima i ni blizu onoga na što danas sliči, a te se godine pojavio i MacMag virus. Njegova aktivnost se sastojala od prikaza poruke na monitoru. Sadrža​​j poruke bio je:​ ​

"Richard Brandow, izdavač MacMag i cijelo njegovo osoblje žele iskoristiti ovu priliku da prenesu svoje univerzalne poruke mira svim korisnicima Macintosha širom svijeta."

Umrli su i američki književnici i kratkopričaši Raymond Carver i Louis L'Amour.

U Belgiji je rođen Liverpoolov golman Simon Mignolet, u Švicarskoj Barcelonin defanzivni veznjak Hrvat Ivan Rakitić, te još neki menja-više poznati nogometaši, poput poljskog Nijemca Roberta Lewandowskog, Juana Mate i Sergia Agüera, Sergia Busquetsa i Williana, te Diega Coste i Nemanje Matića.

​Stanovnici ​Nagorno-Karabaš​ke oblasti izglasali su odcijepljenje od Azerbejdžanske (tek kasnije postat će Azerbajdžanska) sovjetske socijalističke republike i pripojenje Armenskoj SSR, čime je iniciran Nagorno-Karabaški rat.

Let broj 103 avionske kompanije ​Pan Am​​erican eksplodirao je iznad Lockerbieja u Škotskoj, poginulo je 270 ljudi, a za taj teroristički napad Zapad je optužio Libiju i libijskog vođu Moamera Gadafija. Te iste godine ​Al-Qaedu je, vele ovi sa zapada, osobno osnovao Osama bin Laden.

U Pjevajućoj revoluciji Estonci su, umjesto dotadašnjeg ruskog, službenim jezikom Estonske sovjetske socijalističke republike ​proglasili ​estonski jezik.

Moja prva simpatija sa velikih i malih ekrana, ​Sophie Marceau​, ​glumila ​je ​u nekoj romantičnoj ko​​mediji, L'étudi​ante, a druga, Isabelle Adjani, u povijesnoj drami Camille Claudel.

Te hiljadudevetstoosamdesetosme godine posljednji je put održana priredba povodom Dana mladosti.

​Iste te godine izrađeni su američki zrakoplovi F-16 kojih će dvanaest komada trideset godina kasnije, kao dobru investiciju, kupiti hrvatska država od Izraelaca.

Jesam li vam rekao da sam alergičan na jagode?​ I da je ta moja dječja alergija dvanaest godina starija od fantomskih aviona?

​

pozivnica

PLIIIIP! Tako nekako neugodno zvuči, skviči, plipeće zvono mi na ulaznim vratima.

PLIIIIP! PLIIIIIIIP! Dvaput stisnuto, jel zbog straha il iznenađenja, to električno cviljenje dvostruko je neugodnije.

Deset je, niti koga čekam, nit sam koga u zgradu pustio. U pidžami, otvorim vrata, a pred njima stoje dvije žene. Kasne tridesete ili rane četrdesete. Pomalo bezizražajna lica, pristojne frizure, sakoići i haljine koloristički usklađeni sa već zaboravljenom jesenskom sezonom. Ispod njih se naziru neskromne tjelesne obline. Jednobojne debele čarape ulaze im u cipele na nevisoke potpetice. U rukama im neke brošure, letci, lifleti.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. Trebate? - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje... - započne lijeva.

- Predavanje? - papagajski prekidam.

- ... o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - završava desna.

Lijeva mi pruža kompletić propagandnog materijala kao da dila indijskim Dormeo madracima, kompletom turskih Zepter lonaca i kineskih Solingen noževa.

- A je li okrugla? - pitam.

- Šta je li okrugla? Zemlja? - zabrinu se i naglas zapita lijeva.

- Ne Zemlja. Obljetnica. Je li obljetnica okrugla? - pojašnjavam.

Nastalu tišinu poremeti pokretanje lifta koji je u tek sazidanoj zgradi upogonio politehnički inženjer David Pajić davne 1957.

Podignem obrve ne bih li ih potaknuo na odgovor, onako kako su profesori znali od studenata izvlačiti korijen korijena odgovora za neku nategnutu dvojku, a ove dvije ni da bi. Čist pad na prvom pitanju.

- Ne znate? Onda, doviđenja.

Zatvorim vrata i odem do zahoda ispraznit mjehur.

Eto, tako bi to bilo da sam bio reagirao kako sam poslije zamišljao da sam mogao.

A sve se zbilo u par sekundi:

Zazvonilo mi pred vratima stana. Otvorim vrata - dvije žene.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - jedna će od njih.

- Hvala, doviđenja. - ne snađem se.

Zatvorim vrata.