pljusak

​

​​Baš mi treba jedan dobar pljusak u neradnom periodu. Onako, jako, do gole kože. Da pljusne toliko da ključevi u džepu počnu hrđati; da mobitel u drugom džepu ostane ispravan samo zato što je atestiran na besposljedično potapanje u vodu do dubine od jednog i pol metra. Da se kosa slijepi i izgleda ko flomasterom nacrtana. Ni gaće da ne ostanu suhe.

Sve hodam uokolo pod tim ovih dana sveprisutnim kišnim oblacima i mislim, nadam se, hoće li se koja otanjala jastučnica nekako poderat od tog silnog kliženja po nebu. Eo, već tri dana u slobodno vrijeme pokušavam pokisnut i ništa. Ni da bi. Ni kapi, ni zrna. Zna kiša, đubre mokro, da bi mi godilo pa ne da iz zavisti, iz jala svog kišnog ne da da uživam. Ne preostaje mi nego se pomirit s tom hudom sudbinom. Možda je popodnevni krevet rješenje.

Uspavljujuće rondanje mješalice za beton povremeno prekidaju kreštanja razjebanih auspuha iskompleksiranih mopeda.

carpaccio

Ne znam kako smo od snova, od seksa, vila i jednoroga do vukodlaka i baba-roga, došli do tanjura, ali u dobrom društvu i uz čašu-dvije dobrog vina, teme se mogu izmjenjivati kao u snovima, kao na tanjuru.

- Isfiletirala nam po palamide od dvije i po kile, a palamida svježa, to jutro ulovljena, pa na kockice i preko svega limunov sok. Nakon dvajs minuta - mljac. Ubili se carpacciom.

- E, virujen ti. Mi smo ti tako salpu na carpaccio ili. Oni moj i Stipe pripremili. Neš ti ribe, salpa jel, al salpa skroz friška. A carpaccio - božanstven. Bo-žan-stven. Nikad bolji provala nisan.

Slanina, pomislim, zadnji dobar karpaćo koji sam jeo, bio je od fino podimljene slavonske adidas slanine. Bez limuna.

dan mladosti

Fedora sivi šeširić nad sijedim pramenovima i bljedunjavim lišcem nadvija se nad tegetplavim kaputićem. Umjesto kućnog ljubimca za sobom vuče torbu na kotačima.

Sako boje senfa s kakaom. Ispod sakoa, tanka vesta na kopčanje. Ispod veste, košulja s velikom kragnom. Ispod košulje, potkošulja. Vjerojatno na tkane pruge. Drvenim štapom nabada trotoar.

U ravnini zrinjevačke tramvajske stanice, autobus šeširić sustiže šleper sako s vestom, košuljom i potkošuljom. Crveno na semaforu kod zgrade HAZU-a nas sve poravna i osigura nam jednake startne pozicije.

- Ivek, kaj bumo danas? - šeširić će sakou.
- Na plac. A posle ručka na groblje.
- Ne mislim na to. Di je slet, ne?
- To kaj se ja razmem u mladost, Štef, uglavnom sleću u Dublin.
Semafor promijeni boju.
- Nu, Ivek, zeleno je. Bumo onda i mi preko.

kako sam proveo nedjeljnu večer na periferiji grada koja se tada za mnoge pretvorila u centar zbivanja

Na početku bješe žamor. Potom zatišje pa opet žamor. Žamor se u jednom trenutku pretvorio u glas(ov)nu eksploziju oduševljenja pa se sve kao malo stišalo, stopilo i nestalo u zvuku koji se razlio cijelom dvoranom. Taman pomisliš kako je sve dobro, a onda krene demanti...

Na "Breathe" mi je "skroz sjebalo desni far na pežou pa će u nedjelju na Hrelić" - maknuo sam se; kod "Déjà Vu" joj "nestala sva šminka iz torbe na poslu, sumnja na jednu kolegicu, al joj neugodno" - maknuo sam se; na "Wish You Were here", usred sredine središnjeg instrumentala otac kćeri netiho objašnjava da "treba slušat i gledat ovaj koncert bez obzira što je njoj draži Gilmour jer da je ipak sve ovo napisao Waters" - maknuo sam se; na "Pigs" sam po drugi put otišao do šanka nahranit svinje za dvajspet kuna za pola litre parapivske tekućine; na "Money" sam trpio ritmičko pljeskanje odsvuda uokolo kako valjda jest na rozgama i sličnim nuspojavama; na "Brain Damage" i susjedi progovorili "vedno, zmaga, prau za prau, Mojca, Kekec, jutri bom pujsa razbiu, samo ljubezen in žarnica, vatra, tobak, trava in sploh vprašanja katera nekikurac" - maknuo sam se.

I kako ja nađem zgodno mjesto s dobrim pogledom (čitaj: nevisoka čeljad ispred mene), tako ti ovi ispred mene osjete neodoljivu potrebu da grupno dignu mobitele objema rukama (treba održavat ravnotežu) u živi zid i nasnimavaju koncert ne bi li se mogli pohvalit, jal odmah, jal malo kasnije. Izmaknem se, naslonim na ogradu, zapalim, povučem dim kadli eto redara. Moli me da ugasim cigaretu jer se u dvorani ne puši. Ne puši se, uopće, dimi se sve u šesnaest: od glicerina i nikotina do kanabisovih mješavina. Sve na par koraka. Al, jebiga, naslonio si se na ogradu iza koje je tribinica za sto kuna skuplja od partera: nema majci pušenja!

Na pojavu teksta "NEMA JEBENE ŠANSE" napisanog na hrvatskom radi veće težine koju će osjetit masa, a kao podlogu za uvod u "Mother" - sveopći delirij, kolektivna ekstaza, masovne ovulacije. Na zadnjem je koncertu, na turneji "The Wall" na istoj glazbenoj numeri istu je scensku poruku slao. I moći će i na sljedećoj. Ovdje će to uvijek bit aktualno.

Svo to gore pobrojano čeljade, skakuće, vriska, priča, krešti, pišti u Pink Floyd majicama raznih godišta, dezena, boja, a bogami i oblika.

Mnogi su prisutni i nazočni, jebiga, fulali lokaciju. Arena, Arena Centar, slično je. Promaši to čovjek dok kažeš keks.

Možda je bolje bilo bit na tribinama, ne znam, ja sam se barem mogao maknut. I znam samo da je moja tolerancija na mase bilo kojeg predznaka svedena na infinitezimalno malenu vrijednost koja teži ka nuli.

Inače, čovjek je Roger Waters odlično odradio socijalno angažirani antikapitalistički, antifašistički i antiglobalistički glazbenoscenski performans uz pomoć odlične ekipe (Jonathan Wilson, Ian Ritchie i još njih par muzičara i duo pratećih vokalica), uz jednu lokalnu crticu iz života o jednom i jedinom pravom putu.

(https://www.setlist.fm/setlist/roger-waters/2018/arena-zagreb-zagreb-croatia-4bec47ea.html)

​higijenski minimum​

​​On samouvjeren, drži čašu s pivom. Ona​ znatiželjna, drži mobitel.

-​ Frend se vratio s Balija, ima neki osip po nogama.

- Jel bio kod doktora?

- Nije. Maže noge tigrovom mašću.​

​- I jel prošlo?

- Nije.​

-​ Pa jebote, znaš li ti da je prošle godine bilo kuge?

-​ Gdje?

- Evo vidi​, piše: ​Novi Zeland, Bali, Madagaskar.

- Ma daj!​​ Ne vjerujem. Znaš li ti di je Novi Zeland od Balija i Madagaskara? Ko je to prenio?

- Mediji.

​​

dobrodošlica sinu razmetnom

Domovina se brani r​ij​ekom

I jahtom u vodi

I visokom tankom smrekom

Što raste u slobodi

Domovina se brani cv​ij​etom

I pčelom na cv​ij​etu

Uljem i suncokretom

Helikopterom u letu

Domovina se brani knjigom

I p​j​esmom o nebu

Sestrinom suzom​ majčinom brigom

Brašnom iz državnih rezervi u hljebu

Domovina se brani ljepotom

Krađom i varanjem​​

Domovina se brani životom

Od suda bježanjem.

​​

(prema originalu Lj.R.: Domovina se brani lepotom)

​

podnaočale

Podnaočale [nom.jed., pluralia tantum]. Mitska konstrukcija izrađena od tankog metala, žice. Bojom su, upravo kao i formom, usklađene s naočalama. Mala odstupanja su moguća, ali nisu od krucijalnog značenja jer onaj koji ih ima na nosu obično ih ne osjeti. Moguće ih je primijetiti jedino kad čovjek skine normalne naočale ispod kojih ove jesu. Uostalom, zato i jest taj naziv. No, podnaočale se nose isključivo u snu. Nestaju s buđenjem. Neki su ih, probuđeni, znali i tražiti po krevetu, baš onako kao i same naočale ponekad, ali do dana današnjeg i jutra jutrošnjeg nema zapisa o njihovom pronalasku.