Pages

1 October 2018

saigon na gornjem gradu

Zamislite, negdje u bespućima sajgonske gradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika. Vronsky i Chevotarevich. Vronsky je, Michael Mike Vronsky, dugo vremena tražio i konačno našao svojeg prijatelja iz djetinjstva, mladosti, iz čeličane i iz ratnog rova, druga Nika, Nikinora Chevotarevicha, koji sa povezom oko glave i revolverom uperenim u pokrivenu sljepoočnicu sjedi usred te razjarene rulje. Ruski rulet. Mike shvaća da je njegov prijatelj i ratni drug prolupao, pukao, da uopće nije svjestan opasnosti kojoj se izlaže jer šest je mjesta za metke u bubnju revolvera, a na jednoj poziciji je metak ubojiti.
Film je, naravno, Lovac na jelene u režiji Michaela Cimina, glavnu mušku ulogu u filmu, Mikea, glumi Robert de Niro, a prvu sporednu, Nicka, glumi Christopher Walken, inače i dobitnik Oscara za tu interpretaciju. Uz Walkenovu nagradu, Oscara je dobio i Cimino kao redatelj, a tu su još i Akademijine nagrade za najbolji film, za montažu i za zvuk. De Niro i Meryl Streep taj su put, iako nominirani, ostali kratkih rukava. U filmu je svoju posljednju rolu odglumio John Cazale, Merylina velika ljubav. Sâm čin zlostavljanja zarobljenih američkih vojnika od strane Vietkongovaca, tjeranjem zarobljenika na igranje ruskog ruleta, neutvrđene je činjeničnosti, no to sad i nije toliko bitno.

A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava! 


Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još ​nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.​

Iskreno, divim se ​svim ​tim našim Tomama. Hrabrost koju pokazuju obavljajući svoje dužnosti neizmjerna je i na granici s ludošću. Ali ne treba zaboravit pohvalit vozače. Ti, neki, ne kažem svi, unatoč dijagnosticiranoj bolesti, pokazuju ​neizmjernu ​volju za radom jer ​znaju da je ​rad jedan od zdravijih načina ​suzbijanja ​neprijateljskog djelovanja te ​trauma i posttraumatskog stresa. A vremena za prekvalifikaciju u informatičare - nema.

22 September 2018

oktobar u listopadu

Pročitam informaciju, inače, ne pamtim datum tog događanja - počinje Oktoberfest. Sve nešto mislim, biti oktobar, oćureć listopad, i nije baš neka sreća. Oktoberfest u rujnu, što je ujedno i u septembru, a Oktobarska revolucija u novembru (čit.: studeni). Još su mu nakon starog Rima uvalili i januar i februar (za one koji imaju crnobijele televizore, to su siječanj i veljača) tak da su mu i korijen pošemerili. Taj mjesec mora da je poprilično van sebe. I ako vrijeme u oktobru (listopad za one iz prethodne zagrade) i bude mjestimično promjenjivo, uopće nas ne treba čudit: takav atak na identitet rijetko tko na ovom svijetu doživi.



9 September 2018

kao

Izlaziš iz kuće, krećeš na posao. Poneseš vrećicu sa smećem, pred zgradom je kontejner, bacit ćeš je usput. Smeće, ne zgradu, jasno. Dođeš do tramvajske stanice - vrećica ti i dalje u ruci. Onda, kao, prekopavaš džepove, nešto tražis tom slobodnom rukom pa se okreneš otići natrag. Nešto si kao zaboravio. A nije kao nego jesi.

19 August 2018

sav taj jaz

On (52), živahno zaigran.
Gle ga, isti Belmondo.
Ona (26), mrtva ozbiljna.
- Ko je Belmondo?

23 July 2018

pljusak

​​Baš mi treba jedan dobar pljusak u neradnom periodu. Onako, jako, do gole kože. Da pljusne toliko da ključevi u džepu počnu hrđati; da mobitel u drugom džepu ostane ispravan samo zato što je atestiran na besposljedično potapanje u vodu do dubine od jednog i pol metra. Da se kosa slijepi i izgleda ko flomasterom nacrtana. Ni gaće da ne ostanu suhe.

Sve hodam uokolo pod tim ovih dana sveprisutnim kišnim oblacima i mislim, nadam se, hoće li se koja otanjala jastučnica nekako poderat od tog silnog kliženja po nebu. Eo, već tri dana u slobodno vrijeme pokušavam pokisnut i ništa. Ni da bi. Ni kapi, ni zrna. Zna kiša, đubre mokro, da bi mi godilo pa ne da iz zavisti, iz jala svog kišnog ne da da uživam. Ne preostaje mi nego se pomirit s tom hudom sudbinom. Možda je popodnevni krevet rješenje.

Uspavljujuće rondanje mješalice za beton povremeno prekidaju kreštanja razjebanih auspuha iskompleksiranih mopeda.


8 June 2018

carpaccio

Ne znam kako smo od snova, od seksa, vila i jednoroga do vukodlaka i baba-roga, došli do tanjura, ali u dobrom društvu i uz čašu-dvije dobrog vina, teme se mogu izmjenjivati kao u snovima, kao na tanjuru.

- Isfiletirala nam po palamide od dvije i po kile, a palamida svježa, to jutro ulovljena, pa na kockice i preko svega limunov sok. Nakon dvajs minuta - mljac. Ubili se carpacciom.
- E, virujen ti. Mi smo ti tako salpu na carpaccio ili. Oni moj i Stipe pripremili. Neš ti ribe, salpa jel, al salpa skroz friška. A carpaccio - božanstven. Bo-žan-stven. Nikad bolji provala nisan.

Slanina, pomislim, zadnji dobar karpaćo koji sam jeo, bio je od fino podimljene slavonske adidas slanine. Bez limuna.

25 May 2018

dan mladosti

Fedora sivi šeširić nad sijedim pramenovima i bljedunjavim lišcem nadvija se nad tegetplavim kaputićem. Umjesto kućnog ljubimca za sobom vuče torbu na kotačima.

Sako boje senfa s kakaom. Ispod sakoa, tanka vesta na kopčanje. Ispod veste, košulja s velikom kragnom. Ispod košulje, potkošulja. Vjerojatno na tkane pruge. Drvenim štapom nabada trotoar.

U ravnini zrinjevačke tramvajske stanice, autobus šeširić sustiže šleper sako s vestom, košuljom i potkošuljom. Crveno na semaforu kod zgrade HAZU-a nas sve poravna i osigura nam jednake startne pozicije.

- Ivek, kaj bumo danas? - šeširić će sakou.
- Na plac. A posle ručka na groblje.
- Ne mislim na to. Di je slet, ne?
- To kaj se ja razmem u mladost, Štef, uglavnom sleću u Dublin.
Semafor promijeni boju.
- Nu, Ivek, zeleno je. Bumo onda i mi preko.