priča za pet eura

​Koliko malo o Boliviji znam, naučio sam od Juana, Juana Gonzala. Nije to onaj Juan Gonzalo Lorca, čileanski nogometaš, niti je onaj Juan Gonzalo Rose, peruanski pjesnik, dramaturg i novinar. Ovaj je Juan Gonzalo hrvatski Bolivijac, otac i taksist. Možda se Juan i ne zove tako, možda je samo ljubitelj Gonzala Torrentea i njegovog Don Juana, a možda je pravi pravcati, tko će znati: korisničko ime u taksističkoj prijevozničkoj aplikaciji, za razliku od rođenog, možeš birat sam.

Nakon ulaska u naručeni taksi i potvrđivanja identiteta, krećemo s početnim nesporazumima. Hrvatski? Engleski? Španjolski? Hrvatski. Može. Mislim, da je rekao španjolski, našutjeli bismo se do mile volje. Ovako, Juan Gonzalo i ja smo se siti napričali na hrvatskom. A priča je započela ispitom strpljivosti jer ispred nas se u neširokoj uličici vozio kamion skupljač otpada i smeća. Od kante do kante. Maknuli bi oni u stranu, Juan ih opravdava, ali uska ulica i nema mjesta. Znam, potvrđujem, doživio sam slične susrete.

Petnaest je godina tu, počinje monolog bez povoda, dvoje odrasle djece (20 i 18), jedan je na faksu, drugi završava srednju, i dva malena. To je, veli mi, rezultat toga što su se nakon pauze, ponovo počeli truditi. Nisam siguran jesu li sva djeca muška ili je skrivanje spola određeno poznavanjem jezika. Ne pitam.

Zadnji put u Boliviji bio prije 15 godina. Ne ide mu se. Iako ima kuću u jednom gradiću koji je na nadmorskoj visini Sljemena, njegova kuća je u Zagrebu. Čuje se sa svojima i priznaje da ne planira posjet. Još. Skupo je. Možda se, kad ode u penziju, vrati kao i Hrvati koji se vraćaju kad završe radni vijek u Njemačkoj. Bolvija je jedna od siromašnih zemalja Latinske Amerike i njemu je u Hrvatskoj bolje. Hrvatski je počeo učiti tek kad je shvatio da se neće tako brzo vratiti u Boliviju i nije zadovoljan svladanim: malo ga muče padeži i rodovi, vremena manje. Izgovor mu je odličan, pohvaljujem ga. Koliko je rođenih u Hrvatskoj i okolici, pomislim, a da ne znaju hrvatski ništa bolje od Juana. 

Malo mu smeta što ljudi nemaju pojma o Boliviji. Nije Bolivija, govori mi, andska zemlja niti je La Paz glavni grad. Priznajem, pao bih iz geografije da sam to pitanje dobio. Tek je frtalj zemlje na nadmorskoj visini iznad hiljadu metara, ostalo je nizina, rubni dijelovi Amazonije. Bolivija je, nastavlja Juan, amazonska zemlja čiji dijelovi sežu u Ande, a La Paz, koji je na 4000 metara nadmorske visine, nije glavni grad, glavni grad je Sucre (Šukre ga Juan izgovara, s mekim š). Ljudi te osnovne stvari o Boliviji ne znaju i to mu malo smeta, ali ne uzima za neko veliko zlo jer daleka je i siromašna ta njegova zemlja Bolivija.

Vozi noću jer je danju, žena radi, s ovom sitnijom djecom. Kad se žena vrati s posla, on taksira. Noćni taksi vozi samo zimi. Ljeti - nisam ga pitao.

Stižemo na odredište. Plaćam vožnju, pozdravljamo se kao dobri poznanici, izlazim. Koštalo oko pet eura. Vrijedilo je puno više. 

kazan

​Nekako smo, skačući s teme na temu, a uglavnom smo se doticali tekućih problema, došli do rakije.

- Baba je bila, počne Jura, ma šta da ti kažem, baba-zmaj. Nije da sam je nešto mrzio, volio sam je, ali imala je šljivika da smo za raspusta po tri tjedna znali skupljat šljive za rakiju. Nikad kraja. A ruke izbodene i izgrebane ko na strništu. Kako š volit takvu babu?

Otpijamo pivo, palimo cigaretu. Ja šutim, Jura nastavlja.

- Babi je rakija bila glavni izvor prihoda, veli, a nakon što je umrla, otac nastavio s pečenjem. Nikom taj rakiju nije prodao. Poklanjo je. Dinara nikom nije htio uzet. Najveća naknada koju je htio primit bila je pohvala. "Valja li?", znao je pitat kad otpiju probni guc. "Odlična! Josipe, pravo dobra". I to je bio iskren odgovor jer stari je radio stvarno dobru šljivu.

Ustane, ubaci drvo u peć, žar se rascvjeta ko prskalica, oči mu se nakratko zažare od topline pogleda u prizor. Nastavlja.

- Nikad nije pio, eventualno kad ja dođem, popolovili bi pivo. Ili štamplu rakije. Za rata su im sve uzeli. Uspjeli su pobjeć iz sela, da iz sela, iz Bosne, s vrećicama u rukama, on i mater svak sa po dvje-tri. A i to jer im je komšija Mitar jednu večer ušo u kuću i reko "dosta ste čekali, bješte odma, noćas glave padaju!"

Povuče dim. Ispuhne ga prema lampi.

 

- Poslije rata opet počeo radit rakiju. Pitam ga gdje je peče, a on odgovara da u susjednom selu ima neki Ahmo što znajmljuje kazan na dan. "Uzo ja od Ahme kazan, sine, i najmio svoj vlastiti.". Pitam ga kako zna, a on odgovara da kako ne bi znao kad ga je sam radio, poznaje svaki komad lima, svaki var, svaki šaraf. "Jes mu reko?" pitam. "Nisam, bolan, sine. On ga je, siroma, polovnog skupo platio. I šta ću mu govorit pa da i njemu bude teško."

Opet otpijamo pivo. Cigareta. Tišina. Samo vatrica iz peći još pucketa.

 

glas razuma

- Ljudi, ajmo kućama. - glas razuma će. Nešo. U deset do četri. 

 

Sreća da je Dadi bila tek četvrta godišnjica braka. 

 

 

stepenica

​

Dućan kemo nešto i boje i lakovi. Posljednja šansa za naći snijeg u spreju. Izgleda da je Miki već sve pokupovao da mu ne usfali za Snježnu kraljicu.

- Dobar dan.

- Dobar dan. Izvolte.

- Trebam snijeg u prahu, pardon, spreju. Imate?

- Evo ga. - ispred kase jedan primjerak, zadnji.

- I treba mi R1 račun.

- Imamo li mi vas u sistemu?

- Možda. Već sam kupovao kod vas.

- Recte mi OIB.

Diktiram. Tipka. Ne pronalazi.

- Nema vas. Saćemo to riješit. Dajte da vas ukucam.

- Četrdeseta stepenica de o o.

- Kako?

- Četrdeseta, brojem: četri nula točka, stepenica...

Tipka. Ukucava.

- Četri... nula... točka... stepe... a šta j stepenca?

- Hrvatska riječ za vodoravno položen niz ploča, konstrukcije za svladavanje prostora u visinu hodanjem. Stepenica. Stuba.

Značajno me pogleda preko naočala.

- Ama znam ja šta j stepenca, ali di mi je taj znak na tastaturi?!

nedjeljnojutarnja predmisna crtica

Zagreb, Vlaška ulica, Petrova crkva, tramvajska stanica. Neki ljudi ulaze u crkvu, neki prolaze, neki desnom rukom dodirnu čelo, predio srca, ramena, neki ne. Idu na tramvaj, u obližnju kavanu, šta li već ljudi i inače nedjeljom prijepodne rade.

Dva se prikladno debelo ukapućena tamna šešira jedan uz drugog skupila pred crkvenim portalom, Waldorf i Statler u ne baš dobrom izdanju. Bit će, čekaju bolje polovice da uđu na misu koja samo što nije. Mimo njih prolazi kačket, isto u kaputu.

- Vidi ga, jedan će šešir drugome, prođe pored crkve ko pored turskog groblja.

dijagnoza

​Jada se drug.

- Čovječe, tuku damari ko bubnjevi Darkwooda, srce u ušima osjetiš kako lupa ritam teretnih vagona dok klize po tračnicama, u želucu, umjesto jata leptira, Andromeda se cijela okreće ko ringišpil, mozak luta ko Oumuamua; pivo mi ne paše, vino crveno još manje, gladan nisam nikako, čudesa za ne pričat sanjam sto na sat. Zaljubljen sam, nema druge.
- To ti je opasno ko temperatura četerezdva u ovako odraslih.
- I ja to mislio. Spasila me doktorica. Nisi ti zaljubljen, veli mi, imaš visok tlak, prekomjerno ubrzan rad srca, povećanu količinu kolesterola u krvi i gastritis.
​​
Dobro je. Već sam se bio zabrinuo.

dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 

Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?