kratko retoričko

Kome uopće trebaju retorička pitanja?

 

dijagnoza, drugi dio ili to be or not to be

​Opet sitni sat i opet ispovijed.

- Znaš, veli mi, doktorica se malo zajebala.

- Koja doktorica. Tvoja osobna ili neka od ovih?

- Ma moja. Ove druge bolje da se ne zajebu.

- Ček, nisi baš jasan. To sa svojom pa da se smije zajebat.

- A gle, ima tome već jedno mjesec dana. Mislim, sve one njene dijagnoze, sve joj je to možda i točno, ne kažem. Ali! Moja je dijagnoza važnija od njene.

- Koja tvoja dijagnoza? Nisam znao da si i doktor.

- Nisam. Al znam sebe. Donekle. Prvo, znam da baš nisam normalan, al to se ne računa. Normalno je ne bit normalan. A drugo, ono važno, to je da sve ono s tlakom, sa kolesterolom, što mi je rekla, možda to sve stoji. I ono s gastritisom isto. Ali ne može ti, druže, jedan obični gastritis proizvest takav ples leptira u želucu da se u glavi u uragan pretvori. A tlak, ne skače taj od hrane i pića nego od blizine. Njene blizine.

- Blizine doktorice?

- Ma nema to veze s doktoricom.

- Nego?

- Ima jedna, ne znaš je ti.

- Ne znam, dobro. Nema veze jel je ja znam. A jel ona zna?

- Ne znam.

- I šta'š?

- A nema tu i šta'š. Treba se suočit sa situacijom. Pa kako bude.

jedna rođendanska

- Znaš, Njutnu je rođendan.
- E svaka mu čast!
- Jest.
- ... 
- Nego, ne piše nam se dobro.
- Kome?
- Nama. Mediteranu!
- Kako? Kada?
- Bit ćemo Sahara. 
- Ma da. Kad?
- Za deset fakin godina!
- A je. Moš mislit. Biće to kad u Norveškoj rodi grožđe. 
- Pa to ti i govorim, jebote Njutn!

posljednji puni mjesec 2018.

​Neku večer, subota je bila, negdje prije ponoći, gledam u nebo. Niski čipkasti oblaci vidno brzo jedre ka istoku, miljeić kao da po crnoj plohi stola vučeš. Mjesec pun, srebrn, blješti. Sve imaš osjećaj da se spustio skroz, skroz, skroz ispod tih oblaka - visi luster, a iznad njega paučina treperi. Čarobno. 

Mogao bi čovjek u takvo nebo gledati baš kao u more ili u vatru, odlutati beskrajem prostranstava mašte, zalutati, izgubiti se, nestati. Mogao bi tako ne znam do kad. Znam! Do trenutka kad te trgnu ljudski glasovi, kad te žamor spusti na zemlju i odvuče u nutrinu sobe, skrivenu od Mjeseca, od neba i oblaka.

priča za pet eura

​Koliko malo o Boliviji znam, naučio sam od Juana, Juana Gonzala. Nije to onaj Juan Gonzalo Lorca, čileanski nogometaš, niti je onaj Juan Gonzalo Rose, peruanski pjesnik, dramaturg i novinar. Ovaj je Juan Gonzalo hrvatski Bolivijac, otac i taksist. Možda se Juan i ne zove tako, možda je samo ljubitelj Gonzala Torrentea i njegovog Don Juana, a možda je pravi pravcati, tko će znati: korisničko ime u taksističkoj prijevozničkoj aplikaciji, za razliku od rođenog, možeš birat sam.

Nakon ulaska u naručeni taksi i potvrđivanja identiteta, krećemo s početnim nesporazumima. Hrvatski? Engleski? Španjolski? Hrvatski. Može. Mislim, da je rekao španjolski, našutjeli bismo se do mile volje. Ovako, Juan Gonzalo i ja smo se siti napričali na hrvatskom. A priča je započela ispitom strpljivosti jer ispred nas se u neširokoj uličici vozio kamion skupljač otpada i smeća. Od kante do kante. Maknuli bi oni u stranu, Juan ih opravdava, ali uska ulica i nema mjesta. Znam, potvrđujem, doživio sam slične susrete.

Petnaest je godina tu, počinje monolog bez povoda, dvoje odrasle djece (20 i 18), jedan je na faksu, drugi završava srednju, i dva malena. To je, veli mi, rezultat toga što su se nakon pauze, ponovo počeli truditi. Nisam siguran jesu li sva djeca muška ili je skrivanje spola određeno poznavanjem jezika. Ne pitam.

Zadnji put u Boliviji bio prije 15 godina. Ne ide mu se. Iako ima kuću u jednom gradiću koji je na nadmorskoj visini Sljemena, njegova kuća je u Zagrebu. Čuje se sa svojima i priznaje da ne planira posjet. Još. Skupo je. Možda se, kad ode u penziju, vrati kao i Hrvati koji se vraćaju kad završe radni vijek u Njemačkoj. Bolvija je jedna od siromašnih zemalja Latinske Amerike i njemu je u Hrvatskoj bolje. Hrvatski je počeo učiti tek kad je shvatio da se neće tako brzo vratiti u Boliviju i nije zadovoljan svladanim: malo ga muče padeži i rodovi, vremena manje. Izgovor mu je odličan, pohvaljujem ga. Koliko je rođenih u Hrvatskoj i okolici, pomislim, a da ne znaju hrvatski ništa bolje od Juana. 

Malo mu smeta što ljudi nemaju pojma o Boliviji. Nije Bolivija, govori mi, andska zemlja niti je La Paz glavni grad. Priznajem, pao bih iz geografije da sam to pitanje dobio. Tek je frtalj zemlje na nadmorskoj visini iznad hiljadu metara, ostalo je nizina, rubni dijelovi Amazonije. Bolivija je, nastavlja Juan, amazonska zemlja čiji dijelovi sežu u Ande, a La Paz, koji je na 4000 metara nadmorske visine, nije glavni grad, glavni grad je Sucre (Šukre ga Juan izgovara, s mekim š). Ljudi te osnovne stvari o Boliviji ne znaju i to mu malo smeta, ali ne uzima za neko veliko zlo jer daleka je i siromašna ta njegova zemlja Bolivija.

Vozi noću jer je danju, žena radi, s ovom sitnijom djecom. Kad se žena vrati s posla, on taksira. Noćni taksi vozi samo zimi. Ljeti - nisam ga pitao.

Stižemo na odredište. Plaćam vožnju, pozdravljamo se kao dobri poznanici, izlazim. Koštalo oko pet eura. Vrijedilo je puno više. 

kazan

​Nekako smo, skačući s teme na temu, a uglavnom smo se doticali tekućih problema, došli do rakije.

- Baba je bila, počne Jura, ma šta da ti kažem, baba-zmaj. Nije da sam je nešto mrzio, volio sam je, ali imala je šljivika da smo za raspusta po tri tjedna znali skupljat šljive za rakiju. Nikad kraja. A ruke izbodene i izgrebane ko na strništu. Kako š volit takvu babu?

Otpijamo pivo, palimo cigaretu. Ja šutim, Jura nastavlja.

- Babi je rakija bila glavni izvor prihoda, veli, a nakon što je umrla, otac nastavio s pečenjem. Nikom taj rakiju nije prodao. Poklanjo je. Dinara nikom nije htio uzet. Najveća naknada koju je htio primit bila je pohvala. "Valja li?", znao je pitat kad otpiju probni guc. "Odlična! Josipe, pravo dobra". I to je bio iskren odgovor jer stari je radio stvarno dobru šljivu.

Ustane, ubaci drvo u peć, žar se rascvjeta ko prskalica, oči mu se nakratko zažare od topline pogleda u prizor. Nastavlja.

- Nikad nije pio, eventualno kad ja dođem, popolovili bi pivo. Ili štamplu rakije. Za rata su im sve uzeli. Uspjeli su pobjeć iz sela, da iz sela, iz Bosne, s vrećicama u rukama, on i mater svak sa po dvje-tri. A i to jer im je komšija Mitar jednu večer ušo u kuću i reko "dosta ste čekali, bješte odma, noćas glave padaju!"

Povuče dim. Ispuhne ga prema lampi.

 

- Poslije rata opet počeo radit rakiju. Pitam ga gdje je peče, a on odgovara da u susjednom selu ima neki Ahmo što znajmljuje kazan na dan. "Uzo ja od Ahme kazan, sine, i najmio svoj vlastiti.". Pitam ga kako zna, a on odgovara da kako ne bi znao kad ga je sam radio, poznaje svaki komad lima, svaki var, svaki šaraf. "Jes mu reko?" pitam. "Nisam, bolan, sine. On ga je, siroma, polovnog skupo platio. I šta ću mu govorit pa da i njemu bude teško."

Opet otpijamo pivo. Cigareta. Tišina. Samo vatrica iz peći još pucketa.

 

glas razuma

- Ljudi, ajmo kućama. - glas razuma će. Nešo. U deset do četri. 

 

Sreća da je Dadi bila tek četvrta godišnjica braka.