Zavjetrina
na klupama među grmljem po parkiralištu odlično je mjesto za uhvatiti svježeg
zraka iako nije kao onaj blago depresivni parkić kod doma zdravlja u
Karamanovom. To depresivno je više uvjetno mikrolokacijsko geomorfološki
jer je malo ispod razine okolnog tla, a ne globalno, i uopće ne misli
za njega da je depresivan na onaj psihički način, dapače. A i dobro je
čuvano okruženje: banka, skupština, sud, Lisinski,... svega.
Gleda u kolica kako ih je pustila odmoriti, ta koja vuče godinama, točnije ono što je ostalo od njih. Nekad dječjih kolica konstrukcije sazdane od okruglih kromiranih metalnih šipki, da joj je tehničkog znanja sigurno bi se dalo nekih podataka o dimenzijama, preciznim opisom legura, načina izvedbe i još o gomili svijetu nevažnih detalja. Na kolcima nekoliko cekera istkanih od crvene, bijele i plave like, uhvati se kako bira redoslijed nabrajanja boja obzirnije od tkalaca, sa patentzatvaračima, cipfovima, zipovima, ciferšlusima, rajsferšlusima ili kako ih se još sve ne zove. Pregurala ih je stotine i stotine kilometara otkako je u Zagrebu, od Maksimira do Keglića, od Ribnjaka i Zrinjevca do novozagrebačkih oaza u rasteriranom betonu.
Sjeti se kuće. Velika kuća na kraju ulice zasjela poput kraljice majke. Sjeti se sebe djevojčice kako je skupljala po vrtu jagode, brala trešnje i gutala ih onako žive i kako je pažljivo hvatala bravu na dvorišnim vratima da ne bi ruke zaprljala jer to ljudi diraju. Školske torbe se sjeti, one za na leđa, sa mačjim očima. I škole. Prvo iz onih dana klupe, a poslije katedre. I kako su je starije kolege i dalje gledale kao dijete koje je došlo u zbornicu slučajno, a ne kao kolegicu. Sjeti se smrti oca i nedugo zatim i majke, njihove ljubavi i međusobnih tajni koje je prepoznavala u sitnim detaljima. Kad je ona kao dijete, onda su sigurno i oni... mora da je to bila neka njihova igra.
Izvuče sa donje police kolica novine. Stare novine. Vidi to po datumu, no ne smeta. Vijesti se i tako ciklički ponavljaju, baš kao kakav politički ritam zločina. Da, Ritam zločina, Tadić, Šovagović. Dobri ljudi, zna, ma gdje koji bio. Prijeđe fokusom po površini, po naslovima, nasumce ih otvoru. Crna kronika. Uvijek otvori crnu kroniku. Vijesti o bizarnim kriminalnim događajima kojih poveznice nitko ne vidi, a sami ih pisali. Naivci.
Gleda oko sebe posvuda ovu jadnu novokomponiranu sirotinju što na repu tehnološkog ushita i na krilima potonuća civilizacije skuplja ambalažu za pola kune po komadu. Koliko skupe po danu? Dvadeset? Pedeset? Sto? I potroše li radni dan za to ili više? Je li moguće tako? Sa nekretninama, djecom, mogu li prehraniti sve uopće? Uh, previše pitanja za jedan skoro proljetni sunčan dan. Podigne glavu, vratu da doći do zraka ispod čvora marame. Moglo bi pasti kakvo kupanje, nije već dugo. Kad ne stigne. A i rašta, kad je sad svejedno? Morat će opet do banke, podić koji dinar za ovaj mjesec. Zna da su kune, ali ona to bez nostalgije jer nema ničeg za čime bi žalila, više kolokvijalno.
Povremeno je viđala i ljude iz mjesta, one starije, dobro prije su bili mlađi, kako u Zagreb dođu. Poslom. Fakultet, sud, bolnica, djeca na školovanju, sve rjeđe neke studente i sve češće neke roditelje, odrastanje. Neke je znala iz škole, pamtila je imena i lica najlošijih i najboljeih đaka, a one iz sredine Gaussove krvulje, ono mnoštvo, njih nije. Samo masa.
Nisu je prepoznavali, ili su se pravili. A čula je priče, onako, ovlaš spominjanje u prolazu dok vuku cekere i torbe Tomislavcem unezvjereni od nedolazaka tramvaja. Te kako su je uništili četnici, a onda kako je, udbašica jedna, utekla od hrvatske države i hrvatskih školskih programa, pa kako je proćerdala kuću i imanje na koznakakvim kockama, te da je poludila... Svašta. Da su je oni prvi išli uništavat, jednostavno bi je ubili, a da je od Hrvatske išla bježat, ne bi u Zageb pobjegla pobogu. Prokockala, poludila, máh... Nikom ne bi pala na pamet obična stvar, da su joj dosadili, i oni tamo, i mnogi drugi, i da se rasteretila svih dobara kako bi bila pokretna ako zatreba. A ustvari nije ni očekivala da je shvate. Mali ljudi.
Ne podižući glavu skrene pogled prema ritmičkom lupkanju potpetica o pločnik. Zgodna neka ženica. U prolazu joj, ne može reći da je nego dobronamjerno, uz pristojno "izvolite" pruži praznu bočicu vode, onu malenu, kao kakav milodar. Eto šta je snađe pod stare dane.
Gleda u kolica kako ih je pustila odmoriti, ta koja vuče godinama, točnije ono što je ostalo od njih. Nekad dječjih kolica konstrukcije sazdane od okruglih kromiranih metalnih šipki, da joj je tehničkog znanja sigurno bi se dalo nekih podataka o dimenzijama, preciznim opisom legura, načina izvedbe i još o gomili svijetu nevažnih detalja. Na kolcima nekoliko cekera istkanih od crvene, bijele i plave like, uhvati se kako bira redoslijed nabrajanja boja obzirnije od tkalaca, sa patentzatvaračima, cipfovima, zipovima, ciferšlusima, rajsferšlusima ili kako ih se još sve ne zove. Pregurala ih je stotine i stotine kilometara otkako je u Zagrebu, od Maksimira do Keglića, od Ribnjaka i Zrinjevca do novozagrebačkih oaza u rasteriranom betonu.
Sjeti se kuće. Velika kuća na kraju ulice zasjela poput kraljice majke. Sjeti se sebe djevojčice kako je skupljala po vrtu jagode, brala trešnje i gutala ih onako žive i kako je pažljivo hvatala bravu na dvorišnim vratima da ne bi ruke zaprljala jer to ljudi diraju. Školske torbe se sjeti, one za na leđa, sa mačjim očima. I škole. Prvo iz onih dana klupe, a poslije katedre. I kako su je starije kolege i dalje gledale kao dijete koje je došlo u zbornicu slučajno, a ne kao kolegicu. Sjeti se smrti oca i nedugo zatim i majke, njihove ljubavi i međusobnih tajni koje je prepoznavala u sitnim detaljima. Kad je ona kao dijete, onda su sigurno i oni... mora da je to bila neka njihova igra.
Izvuče sa donje police kolica novine. Stare novine. Vidi to po datumu, no ne smeta. Vijesti se i tako ciklički ponavljaju, baš kao kakav politički ritam zločina. Da, Ritam zločina, Tadić, Šovagović. Dobri ljudi, zna, ma gdje koji bio. Prijeđe fokusom po površini, po naslovima, nasumce ih otvoru. Crna kronika. Uvijek otvori crnu kroniku. Vijesti o bizarnim kriminalnim događajima kojih poveznice nitko ne vidi, a sami ih pisali. Naivci.
Gleda oko sebe posvuda ovu jadnu novokomponiranu sirotinju što na repu tehnološkog ushita i na krilima potonuća civilizacije skuplja ambalažu za pola kune po komadu. Koliko skupe po danu? Dvadeset? Pedeset? Sto? I potroše li radni dan za to ili više? Je li moguće tako? Sa nekretninama, djecom, mogu li prehraniti sve uopće? Uh, previše pitanja za jedan skoro proljetni sunčan dan. Podigne glavu, vratu da doći do zraka ispod čvora marame. Moglo bi pasti kakvo kupanje, nije već dugo. Kad ne stigne. A i rašta, kad je sad svejedno? Morat će opet do banke, podić koji dinar za ovaj mjesec. Zna da su kune, ali ona to bez nostalgije jer nema ničeg za čime bi žalila, više kolokvijalno.
Povremeno je viđala i ljude iz mjesta, one starije, dobro prije su bili mlađi, kako u Zagreb dođu. Poslom. Fakultet, sud, bolnica, djeca na školovanju, sve rjeđe neke studente i sve češće neke roditelje, odrastanje. Neke je znala iz škole, pamtila je imena i lica najlošijih i najboljeih đaka, a one iz sredine Gaussove krvulje, ono mnoštvo, njih nije. Samo masa.
Nisu je prepoznavali, ili su se pravili. A čula je priče, onako, ovlaš spominjanje u prolazu dok vuku cekere i torbe Tomislavcem unezvjereni od nedolazaka tramvaja. Te kako su je uništili četnici, a onda kako je, udbašica jedna, utekla od hrvatske države i hrvatskih školskih programa, pa kako je proćerdala kuću i imanje na koznakakvim kockama, te da je poludila... Svašta. Da su je oni prvi išli uništavat, jednostavno bi je ubili, a da je od Hrvatske išla bježat, ne bi u Zageb pobjegla pobogu. Prokockala, poludila, máh... Nikom ne bi pala na pamet obična stvar, da su joj dosadili, i oni tamo, i mnogi drugi, i da se rasteretila svih dobara kako bi bila pokretna ako zatreba. A ustvari nije ni očekivala da je shvate. Mali ljudi.
Ne podižući glavu skrene pogled prema ritmičkom lupkanju potpetica o pločnik. Zgodna neka ženica. U prolazu joj, ne može reći da je nego dobronamjerno, uz pristojno "izvolite" pruži praznu bočicu vode, onu malenu, kao kakav milodar. Eto šta je snađe pod stare dane.
