međuvrijeme

Međuvrijeme je. Pun je Mjesec, proljeće je. More je, onako, nit hladno, nit toplo. Do otočića, Mali Host mu naziv, nedaleko od obale, na putu do većeg otočića, dovezli se Senkovim kajićem. Na otoku njegov brat lovi ribu i govori mu kako je umro netko Sekin. Ovaj nas ostavlja, jer mora natrag na obalu. Daje mi svoj rokovnik i marker flomaster. Napiši neki telegram za Seku, veli, i stavi puno uskličnika, doći ću po vas kasnije. Otplovljava.

Nisam siguran tko je, osim Senkova brata, još sa mnom na otoku, ali znam da netko jest. Otvorim rokovnik, izlistam ga do prazne stranice i krenem pisati velikim slovima s natruhama kaligrafije: "DRAGA SEKO," Sjebao sam! Rekao je uskličnike, ja već stavio zarez, a iza zareza ne može uskličnik! List ne mogu iščupat jer su na drugoj stranici neke bilješke. Sranje. A ne pada mi na pamet te naručene uskličnike sačuvati za kraj rečenice.

Ubrzo, pred sumrak do nas doplovljava neki brodić. Na njemu Irena. Prilazim moru, a to i nije problem jer cijeli otok nema dvjesta kvadrata, umočim noge u more, a podlaktice naslonim na neku željeznu štangu zguljene boje i načete morem. Pokazujem joj majicu s Kafkom, a ona glasno razmišlja govoreći da me nije trebalo pokazati Mirjani. Ne pitam se otkud se znaju. Pitam je jel vidjela Senka, veli da jest i da je otišao nešto jesti i doći će po nas iza deset. Odlaze i oni.

U deset će već biti mrak, ali koga briga kad se u međuvremenu možeš probudit i požuriti zabilježit san.

biking in the rain

Sinoć sam vozio po kiši. Bicikl, naravno. Cijeli dan svi meteorolozi i prognostičari trubili kako će kiša u jedanaest navečer, i sâm znam da će padati i opet je dočekam na kotačima. Dok sam do kuće doveslao, bio sam mokar ko miš. Ne znam kako su to miševi mokri, al mi preci iz prvog koljena znaju tako govorit. Iz drugog su koljena isto. Kako god, ovaj miš je imao mokro lice, šake i skoro cijele noge. Sve skup​​a s naočalama, hlačama, čarapama i tenisicama. Gaće su mi, hvala na pitanju, ostale suhe.

Posljednji put to mi se, doduše za dana, dogodilo na Prvi maj 1986. godine. Datum pamtim jer je bio praznik, a ja se vozio do ne baš bliskog najbližeg otvorenog dućana kupit sladoled; godine se sjećam jer je pala zajebancija kako me oprala černobilska kiša jer je u pet dana od katastrofe 26.04. bilo taman dovoljno vremena da oblak radijacije dopre do naših krajeva atmosferom horizontalno i kišom se okomito spusti na tlo. Iako se atmosferske promjene kreću sa zapada prema istoku, ova se, vjerojatno zakašnjela sibirska anticiklona pojavila baš u pravi tren da tvrdosocijalističkom, da ne kažem komunističkom, radijacijom počasti trulokapitalistički zapad. Mi smo joj pak, samoupravno bili na putu i postali kolateralna žrtva.

Povrće se, lisnato poput salate, to pamtim, zbog eventualne kontaminacije radijacijom trebalo ispirati dugo i pod jakim mlazom vode. Za ostale biljke i kućne ljubimce vrijedilo je slično pravilo. Ja sam svoje tuširanje kontaminirao prostorvremenskom točkom. Posljedice toga su vidljive i danas.

Inače, kod prijateljice smo, uz rastaljivanje već spomenutog sladoleda, slušali Buldožer. Pljuni istini u oči iz sedamdesetpete i Novo vrijeme, album star sedam godina.

 Drugovi
Naš radni zadatak
U prelaznoj budućnosti
čuvajmo granice mogućnosti

Drugovi i drugarice
Naša obostrana želja
Napraviti korak naprijed
U novome svijetlu

Novo, novo, novo vrijeme

II. poluvrljeme
Snažni mladići
Prebacuju svijetski rekord
Visoko
Više! puno više!
Puno više nego prije rata

Novo vrijeme, staro stanje
Novo vrijeme, isto sranje

Novo, novo, novo vrijeme

Drugovi (i domaciće)
U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo)
U kritičnim godinama (može donijeti promjene)
Opet ćemo dokazati (neotpornom organizmu)
Ako bude trebalo
3 puta dnevno jednu
žličicu uz malo vode

Novo, novo, novo vrijeme

Vrijeme danas
Duboko područje niskog zračnog pritiska
Koje se kreće od Zapada prema Uralu
Zahvatit će noćas naše krajeve

Novo, novo, novo vrijeme

“Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke”
Podvukao je na kraju svog izlaganja 

 

 

 

dark side of the moon

Kao da je bilo jučer... A bilo je davno. Dosta davno.

Te godine sam završio prvi osnovne. Na kraju prvog polugodišta dobio sam drvenu šah garnituru kao nagradu za odličan uspjeh. Crnim flomasterom tata je velikim štampanim slovima napisao posvetu. Slova su se lagano razlila poroznom površinom drva unutrašnjosti kutije. Uz šahovske figurice i brojeve i slova, opssesija mi je bila i nogometna lopta. Na Dark Side of the Moon dan, sestra je napunila točno petnaest mjeseci. Majka će u smiraj ljeta napuniti dvadesetsedam. Godina, naravno. Baba i deda su konačno završili s gradnjom nove kuće na poziciji stare. U međuvremenu su cijelo ljeto spavali u pušnici. Mirisali su na djedovu torbu za jauznu koju je nosio u službu. Slanna... 

Za Pink Floyd nisam znao. Nisu ni oni za mene. Tako sam u neznanju njihova postojanja živio do sedamdesetdevete. Što se mene tiče, njima je i danas isto.

premda iako dabome

Za razliku od tatinog Rolleyflexa te ujakovog Zenita i njegove vještine razvijanja crnobijelog filma i izrade fotografija, stričev kolorac Kodak Instamatic iz njegovih (Kodakovih, ne stričevih) pionirskih dana, nije u početku davao dobre rezultate na vanameričkim prostorima. Tu nije pomagala ni polutransparentnost cvijeta lizalice rubova nazubljenih poput kovanica, a ni gondola na RIZ-ovom televizoru koja se, kako se iz priložene fotografije vidi, uopće ni ne vidi. 

Inače, lizalica je neuspješan pokušaj odobrovoljavanja objekta nakon navlačenja dolčevita veste preuskog otvora za glavu. Premda i iako, možda je tek u pitanju nenaviknutost rukovanja kamerom s autofokusom, kao i veličina glave. Dabome.

biznis-burza zajebnica

- Cigo! El može jedna pesma!?
- Može, kume, nego da može! Koja pesma?!
- Daj onu o turističkoj zajednici i gospodarskoj komori!
- Auuuu! Pa kud baš tu najskuplju!?

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

Eto, sa malenim zakašnjenjem saznasmo da su Lu i Andy, zvuči kao linija intimnog rublja za žene i muškarce, a ne govorim napamet jer sam i sâm imao Endi gaće rađene u pokojnoj tvornici "Nada Dimić", preveslali neke naivce iz Hrvatske. Preveslali su redom: Turističku zajednicu Grada Zagreba, Hrvatsku turističku zajednicu, Hrvatsku gospodarsku komoru, neke županijske turističke zajednice, neke kompanije i neke turističke agencije. Preveslalo bi i Croatia Airlines, ali se ova izvukla jer sponzorirane aviokarte nisu iskorištene. Još.

Naime, najavljivali Lu za žene i Andy za muškarce (u daljnjem tekstu "organizatori sajma") prvu veliku turističku biznis-burzu u Hrvatskoj, ma što god to značilo, s više od 400 međunarodnih turističkih kupaca iz 30 zemalja svijeta. Četiri stotine kupaca. Međunarodnih. Iz više od trideset zemalja. Svijeta. "Organizator sajma" te neviđene manifestacije gordog naziva Central European Tourism Summit Zagreb (CETS), britanski je već spomenuti bračni par Lu i Andy Buchanan. Kao i svaki bračni par koji se bavi organiziranjem sajmova i biznis-burzi, i bračni par Buchanan ima tvrtku Cent Euro Fairs SL registriranu u španjolskoj Malagi. Britanski bačni par Lu i Andy s tvrtkom registriranom u Malagi obećao je svojim korisnicima, a ovi najavili da će Zagreb početkom prosinca biti domaćin prve turističke burze za središnju Europu.

Sajam je trebao biti održan na Zagrebačkom velesajmu 4. i 5. prosinca 2018. godine. Četvrtog i petog prosinca. I nikome iz gradske turističke zajebnice, nikome iz državne turističke zajebnice, nikome iz državne gospodarske komore, nikome niti iz ijedne druge ​zainteresirane ​​županijeske turističke zajebnice, niti iz ijedne zainteresirane ​turističke agencije i kompanije nije palo na pamet da je u to doba Adventa, kad grad Zagreb posjeti nekoliko stotina tisuća ljudi, nemoguće naći smještaj ni za strica koji dolazi sa pršutom i demižonom vina, ni za tetku s gužvarom, šapama i bocom rakije, a kamoli za predstavnike četiri stotine međunarodnih turističkih kupaca. Palo je to na pamet, vjerojatno već ranije, Lu i Andyju, to jest "organizatorima sajma". Vjerojatno im je to palo na pamet i prije nuđenja organiziranja sajma turističke burtze jer svaki će korisnik, kad već ne zna sam, da kad mu ponudiš promjenu termina, nevoljko ipak pristati jer mjesta u prosincu u Zagrebu nema ni za lijeka. "Organizatori sajma" se nisu previše eksponirali, što je i logično jer taj sajam nije predviđen za široke narodne mase nego samo za izabrane, agente četirjui stotine međunarodnih turističkih kupaca i predstavnike gradskih, državnih i nekoliko zainteresiranih županijskih turističkih zajebnica, državnegospodarske komore i sličnih likova. Tek su, ovlaš, javili Hini, Hrvatskoj novinskoj agenciji, promjenu vremena održavanja sajma jer da je, eto shvatili su i Lu i Andy, u Zagrebu to doba doba Adventa i da je gužva velika pa će sajam biti u svibnju. Malo su se naljutili njihovi korisnici, gradska turistička zajebnica, državna turistička zajebnica, državna gospodarska komora i sve ostale ​zainteresirane županijske turističke zajebnice i ​komore. Postali su sumnjičavi.

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

Neki su se toliko naljutili da su poduzeli i pravne iskorake poput tužbe nekom nadležnom sudu u Zagrebu, ali i dalje ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je sajam otkazan. “To treba pitati same organizatore. Ono što gradska turistička zajebnica može potvrditi jest da smo s naše strane prekinuli svaki oblik suradnje s organizatorom te otkazali aktivnosti vezane za spomenuti sajam. Do toga je došlo zbog neadekvatne komunikacije i neispunjavanja obveza koje su preuzeli organizatori”, objasnili su iz ureda direktorice te zajebnice.

Pojašnjavaju iz tog ureda da su podržali organizaciju sajma osiguranjem “određenih financijskih sredstava, omogućavanjem kontakata te vođenjem komunikacije s organizatorom o prilagodbi sajma potrebama tržišta Zagreba i Hrvatske. Iako se u letku sajma navodi kao dijamantni sponzor, uz njih i Croatiju Airlines, za što je po cjeniku sajma trebalo izdvojiti 42 tisuća eura, tvrde da su uplatili 29.100 eura, i to ne u obliku sponzorstva, već kao “protučinidbu za uređenu obvezu organizacije sajma”. Protučinidbu​!?​ O da ti jebem i činidbu i protučinidbu​ i novorvacki jezik!
​​
"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

“Organizator nam nije vratio uloženi novac, a u postupku smo reguliranja statusa povrata, na način da smo Cent Euro Fairs tužili za povrat plaćenog iznosa.” O najvjerojatnijem otkazivanju ovih je dana svoje članice obavijestila i ​državna gospodarska komora, koja nije sudjelovala u organizaciji sajma​, ​i trenutačno prikuplja informacija koliko je ​njenih ​članica​, vjerojatno mimo zamolidbe komore na oprezitet,​ platilo izlaganje.


Ni u ​državnoj turističkoj zajebnici nemaju službenu informaciju organizatora da je sajam otkazan. “U više navrata pokušali smo s organizatorima stupiti u kontakt putem telefona i maila. Također, uputili smo im i nekoliko dopisa i zatražili očitovanje otkazuje li se sajam zaista”, kažu​. Državna je turistička zajebnica pak treba​la​ biti u funkciji izlagača te su umjesto dijamantnog paketa plati​ti zakup izlagačkog prostora od 50 kvadrata, i to 16.500 eura. ​​Nastojat​ će, vele,​ od organizatora osigurati povrat uplaćenih sredstava mirnim putem.

"Internetska stranica, kao i sami organizatori sajma, nestali su prije nekoliko mjeseci."

U prvi te tren ovakva vijest nasmije, malo se zluradosti javi, kao, eto im, nek vide paraziti kako je kad im netko uzme mjeru, i pare; nek vide kako je tebi bilo kad ti je bostonski diler jeftinih rabljenih laptopa uzeo hiljadu kuna, a poštom nisi dobio ni dasku, a kamoli laptop po povoljnoj cijeni; nek vide kako je gradonačelniku Đakova sa svojim savjetnikom koji je Johnu Smithu uplatio 50.000 eura po primljenom e-mailu. Za neupućene, bostonski diler rabljenim laptopima je nakon mjesec dana nestao poput organizatora sajma i njihove internetske stranice, a spomenuti John Smith je inače stric od nećaka Buchananovih, Lu i Andyja, i bratić od sestrične onog Toma Forda, znate Toma, Srbin, diler droge.

A onda te ta vijest ipak rastuži. Jer kako te ne bi rastužila vijest da se na tvojeg osobnog dugogodišnjeg vampira, pa makar i jednokratno, zakači ​- ​ pijavica.

učiteljica

​Zavjetrina na klupama među grmljem po parkiralištu odlično je mjesto za uhvatiti svježeg zraka iako nije kao onaj blago depresivni parkić kod doma zdravlja u Karamanovom. To depresivno je više uvjetno mikrolokacijsko geomorfološki jer je malo ispod razine okolnog tla, a ne globalno, i uopće ne misli za njega da je depresivan na onaj psihički način, dapače. A i dobro je čuvano okruženje: banka, skupština, sud, Lisinski,... svega.

Gleda u kolica kako ih je pustila odmoriti, ta koja vuče godinama, točnije ono što je ostalo od njih. Nekad dječjih kolica konstrukcije sazdane od okruglih kromiranih metalnih šipki, da joj je tehničkog znanja sigurno bi se dalo nekih podataka o dimenzijama, preciznim opisom legura, načina izvedbe i još o gomili svijetu nevažnih detalja. Na kolcima nekoliko cekera istkanih od crvene, bijele i plave like, uhvati se kako bira redoslijed nabrajanja boja obzirnije od tkalaca, sa patentzatvaračima, cipfovima, zipovima, ciferšlusima, rajsferšlusima ili kako ih se još sve ne zove. Pregurala ih je stotine i stotine kilometara otkako je u Zagrebu, od Maksimira do Keglića, od Ribnjaka i Zrinjevca do novozagrebačkih oaza u rasteriranom betonu.

Sjeti se kuće. Velika kuća na kraju ulice zasjela poput kraljice majke. Sjeti se sebe djevojčice kako je skupljala po vrtu jagode, brala trešnje i gutala ih onako žive i kako je pažljivo hvatala bravu na dvorišnim vratima da ne bi ruke zaprljala jer to ljudi diraju. Školske torbe se sjeti, one za na leđa, sa mačjim očima. I škole. Prvo iz onih dana klupe, a poslije katedre. I kako su je starije kolege i dalje gledale kao dijete koje je došlo u zbornicu slučajno, a ne kao kolegicu. Sjeti se smrti oca i nedugo zatim i majke, njihove ljubavi i međusobnih tajni koje je prepoznavala u sitnim detaljima. Kad je ona kao dijete, onda su sigurno i oni... mora da je to bila neka njihova igra.

Izvuče sa donje police kolica novine. Stare novine. Vidi to po datumu, no ne smeta. Vijesti se i tako ciklički ponavljaju, baš kao kakav politički ritam zločina. Da, Ritam zločina, Tadić, Šovagović. Dobri ljudi, zna, ma gdje koji bio. Prijeđe fokusom po površini, po naslovima, nasumce ih otvoru. Crna kronika. Uvijek otvori crnu kroniku. Vijesti o bizarnim kriminalnim događajima kojih poveznice nitko ne vidi, a sami ih pisali. Naivci.

Gleda oko sebe posvuda ovu jadnu novokomponiranu sirotinju što na repu tehnološkog ushita i na krilima potonuća civilizacije skuplja ambalažu za pola kune po komadu. Koliko skupe po danu? Dvadeset? Pedeset? Sto? I potroše li radni dan za to ili više? Je li moguće tako? Sa nekretninama, djecom, mogu li prehraniti sve uopće? Uh, previše pitanja za jedan skoro proljetni sunčan dan. Podigne glavu, vratu da doći do zraka ispod čvora marame. Moglo bi pasti kakvo kupanje, nije već dugo. Kad ne stigne. A i rašta, kad je sad svejedno? Morat će opet do banke, podić koji dinar za ovaj mjesec. Zna da su kune, ali ona to bez nostalgije jer nema ničeg za čime bi žalila, više kolokvijalno.

Povremeno je viđala i ljude iz mjesta, one starije, dobro prije su bili mlađi, kako u Zagreb dođu. Poslom. Fakultet, sud, bolnica, djeca na školovanju, sve rjeđe neke studente i sve češće neke roditelje, odrastanje. Neke je znala iz škole, pamtila je imena i lica najlošijih i najboljeih đaka, a one iz sredine Gaussove krvulje, ono mnoštvo, njih nije. Samo masa.

Nisu je prepoznavali, ili su se pravili. A čula je priče, onako, ovlaš spominjanje u prolazu dok vuku cekere i torbe Tomislavcem unezvjereni od nedolazaka tramvaja. Te kako su je uništili četnici, a onda kako je, udbašica jedna, utekla od hrvatske države i hrvatskih školskih programa, pa kako je proćerdala kuću i imanje na koznakakvim kockama, te da je poludila... Svašta. Da su je oni prvi išli uništavat, jednostavno bi je ubili, a da je od Hrvatske išla bježat, ne bi u Zageb pobjegla pobogu. Prokockala, poludila, máh...  Nikom ne bi pala na pamet obična stvar, da su joj dosadili, i oni tamo, i mnogi drugi, i da se rasteretila svih dobara kako bi bila pokretna ako zatreba. A ustvari nije ni očekivala da je shvate. Mali ljudi.

Ne podižući glavu skrene pogled prema ritmičkom lupkanju potpetica o pločnik. Zgodna neka ženica. U prolazu joj, ne može reći da je nego dobronamjerno, uz pristojno "izvolite" pruži praznu bočicu vode, onu malenu, kao kakav milodar. Eto šta je snađe pod stare dane.

poetika i politika

Nešto prevrćeš po nekim virtualnim sveskama, preslaguješ police, brišeš prašinu, bacaš beskorisno, praviš slobodno mjesto za nove stvari, kadli naletiš na par prijepisa nečijih ​ran​ih​ radov​a​.

​

Samo ti je jedno i amaterski za zaključit: kakva ​rana ​poetika, takva i  ​kasn(ij)a ​politika. Onda pomisliš, da su bar završili u obaveznoj lektiri umjesto u povijesti, svijet bi možda bio bolje mjesto. I još dvojiš, ne znaš jel gora loša poezija ili anemična košarka.

***
​​
Noćas
obeščašćene su moje krizanteme
zloslutni vjetar nije plakao nad mirisom tamjana
bilo je dugo i nije bilo lijepo
jer svatko je išao svojoj ljubavi
koja je čekala u imenu Natali ili Sebastijan.

izvjesna J.K. (nije Rowling)
​
***

Dosta mi je polovnjaka.
Hoću, konačno, muški da me se.
Balkanski, štono riječ.
I to: sada. Odmah. Nunc aut numquam.
Dosta mi je polovnjaka.
Tko će me, ah, tko će me, konačno, muški?
Drhćem uzbuđena. Zakoraknuti u povijest?
Quid multa? Muškarčinu čekam. Dokrajči!
Dosta mi je polovnjaka.
Numerus Negidius. Prekini, konačno, agoniju.
Dosadni niz historijskih zelembaća.
Faex populi.
Čekaj s asfaltom. Iskorijeni najprije.
Dosta mi je polovnjaka.
Od Avara do danas. Iskrči sve, konačno.
O, sancta simplicitas. Muški me dohvati!
Ne dvoumi. Iščupaj. Ob maiorem cautelam.
Dosta mi je polovnjaka.
Po peti put. Po tko zna koji put. Konačno:
Svrši!!! O fictus possessor. U spomen:
Mojim imenom cestu nazovi.
Nuper obiit.

izvjesni I.S. (nije Bashevis)

***

Univerzalnost svekolike kakvoće:
duhovnosti neopredmećene,
ljepote neotuđene,
neosiljene mirnoće.
U sazvježđima su snovi i slutnje
uljudbe (drevne i) nove:
u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti
da obzorja svemiropolisa zamamna
na orisu horizonta još maglena
u vidozorju duhovnih muževa
što stazama trnja i otrovanih ruža
ustrajahu u raspeću svoga duha
do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.

izvjesni F.T. (nije Marinetti)

***