devet godina mahdija alija

Devet godina. Prisjetite se. Ili zamislite. S petnaest ste navršenih godina života završili osnovnu i krenuli u srednju školu. Ako ste bili iole marljivi i inteligentni, uspjeli ste završiti tu srednju školu i upisati neki fakultet. A ako ste stekli radne navike za ranijeg obrazovanja, iskustvo i trud su vam, s nešto prethodno stečenog znanja, omogućili da u tih devet godina privedete kraju i taj studij, da budete na pragu akademske titule. Za devet godina.

Prije devet godina bila je 2013. godina i te je godine Australian open, teniski turnir iz klase Grand Slam, za djevojčice osvojila Hrvatica Ana Konjuh, za djevojčice u parovima s Kanađankom Carol Zhao također. Dječak koji je osvojio Australian Open bio je Nick Kyrgios. Žensku seniorsku titulu odnijela je Bjeloruskinja Azarenko, a u muškoj konkurenciji nabolji je bio Novak Đoković. To mu je bio četvrti naslov australskog Grand Slama u posljednjih pet godina i treći za redom. Impresivno. Nakon toga zaredale su se godine onako kako to samo one znaju: 2014. i 2015. potom i 2016. i '17. i sljedeća i sljedeća pa 2020. i 2021. ​Novak je Đoković u tih devet godina osvojio turnira i turnira. Najvećih, velikih i malih i uz male padove i uspone bi bolji od svih konkurenata. Naredao dvadeset komada osvojenih Grand Slamova, od kojih devet na australskom kontinentu, trideset i sedam turnira iz Maters serije i mnoge druge. Ponegdje je bio omiljen, ponegdje ​baš i ne.​ Tako je to sa sportašima i navijačima. Samo od turnirskih nagrada Novak Đoković osvojio je preko 150 milijuna dolara od kojih je, unatoč tim većinom pozitivnim i katkad negativnim​ emocijama na terenima i oko njih, nemale milijune proslijedio iz vrlo humanih poriva na adrese na kojima su živjeli ljudi kojima je to značilo život. Svaka mu čast.

I sve se to nabrojeno dogodilo u posljednjih devet godina. Onda je krenula i ova 2022. godina. Godina nastavka svjetske borbe protiv virusa Sars-COV-2, planetarno poznatog i po porodičnom prezimenu Korona, skoro pa nevidljivog i vrlo prilagodljivog neprijatelja koji je upravo zbog te svoje nevidljivosti i vidljive ljudske gluposti prisilio skoro cijeli svijet da se ponaša odgovornije. Zbog sebe i zbog drugih. Skoro cijeli svijet. Jer ima i onih koji ne misle tako. Nema ih puno, ali su glasni. Poput nekih lažnih aktivista i nekih lažnih sudionika događaja. Otežani su uvjeti putovanja svijetom, države su pooštrile svoje granične prijelaze pokušavajući i tim administrativnim preprekama smanjiti širenje virusa. Neke su države i prije ovog virusa imale stroge uvjete ulaska i cijepljenje protiv nekih bolesti bile su obavezne koliko i vize. Neke su države i ozežavale ulazak ili svim ili samo nekim strancima i bez virusne opasnosti, iz opravdanog ili neopradvanog straha za vlastiti narod, za vlastito stanovništvo, za svoju kontinentalno endemsku floru i faunu, za vlastitu ekonomiju, za vlastiti društveni poredak i politiku. Imaš li sve uredne papire i dođeš na prag takve države, njena granična administracija ima diskreciono pravo da te ne pusti u zemlju. Do nedavno su i stavnovnici Republike Hrvatske tako mogli poljubiti tlo nekog od međunarodnih aerodroma u Sjedinjenim Američkim Državama i "curik!", biti vraćeni tamo otkud su došli. Takvih je primjera nemalo. Na ulazu u Rusiju su poprijeko gledali svakog stranca koji je u pasošu već imao američku vizu, raniji odlazak u Iran, Irak ili neku drugu radikalnu arapsku državu gotovo sigurno vam je priređivao probleme pri ulasku u Izrael, ako uopće uspijete ući. Pri dobivanju vize za Kanadu popunjavat ćete formular s gomilom vama besmislenih pa čak i uvredljivih pitanja. Takvi su u uređenim državama zakoni. Tako je bilo i s ulaskom u Australiju, a sad je zbog virusa kontrola još rigoroznija. Ako ste se cijepili i ispunjavate i sve ostale postavljene uvjete, dobro došli. Ako niste, trebate imati jebeni razlog zašto niste i ne možete taj razlog svako malo mijenjati i prilagođavati jer razlog necijepljenja nije radijski program pa da se, prema Marku Sapunaru, može, treba i mora mijenjati i prilagođavati. Uhvaćen u laži u uređenom svijetu nećeš dobro proći. I ne da nećeš dobro proći, nećeš ni granicu proći. I to i bez tamo nepotrebnog i nepoželjnog pitanja "znaš li ti ko sam ja?". Doći pred takvu granicu i očekivati da ćeš, jer svi oni koji rade na granici znaju tko si ti, s neurednim dokumentima, s očito nevjerodostojnim papirima, a onda i izjavama, stvarno nije hrabrost. Koliko se ja razumijem u medicinu, to je čista, ili samouvjerenošću u svoju slavu ili savjetima vlastitog odvjetničkog tima ili nekih drugih savjetnika podgrijana, nepatvorena glupost.

One iste spomenute 2013. godine petnaestogodišnji je Mehdi Ali, pripadnik od vlasti ugnjetavanog manjinskog naroda Ahwaza u Iraku, dospio do australske granice s nadom u ostvarenje slobodnog i boljeg života. Bez turističke vize, bez radne vize, bez urednih ikakvih dokumenata. Samo s nadom da će baš u toj zemlji, u toj državi Australiji, na tom australskom kontinentu započeti neki novi, čovjeku dostojan i s drugima ravnopravan život. I od tada, od te 2013. godine pa sve do danas, do 2022. godine mladi Mehdi Ali čeka na ulazak u Australiju. Australska državna administracija, njihov imigrantski ured nemilosrdan je bio i prije, a danas je i više od toga. A osim državnih imigracijskih činovnika, nitko ga drugi ništa nije pitao.

"Tužno je to što su me mnogi novinari kontaktirali, da me pitaju o Novaku Đokoviću. U kavezu sam već devet godina, danas sam napunio 24 godine, a vi želite da vam pričam o tome. Pretvaraju se da im je stalo pitajući me kako sam i onda već u narednom pitanju traže informacije o Novaku Đokoviću", napisao je Mahdi Ali, mladić, pripadnik od vlasti teroriziranog manjinskog naroda Ahwaza u Iraku s jedva navršenih 15 godina je u organizaciji svoje obitelji stigao brodom u Australiju tražeći utočište s nadom da će baš u toj zemlji, u toj državi Australiji, na tom australskom kontinentu započeti neki novi, čovjeku dostojan i s drugima ravnopravan život. "Nikada nisam vidio toliko kamera, toliko pažnje. Nadam se da će Novak Đoković saznati za našu situaciju ovde, i nadam se da će progovoriti o tome", navodi Mahdi. Izbjeglički status u ovoj zemlji tradicionalno krutih imigrantskih i inih zakona, ipak, nije mu donio sigurnost i iako nije optužen ni za jedan zločin, uskoro će devet godina kako boravi u hotelu-pritvoru "Starim, zaista je tužno što je moja mladost, moje tinejdžersko vrijeme – sve je potrošeno", rekao je Mahdi Ali. Devet godina. Toliko vremena mladi Ahwaz imenom Mahdi Ali u australskom azilu, u resortu-pritvoru pompoznog naziva Park Royal, čami čekajući australske vlasti da mu dopuste početak života dostojnog svakog čovjeka. I osim državnih imigracijskih činovnika, nitko ga, nikakav novinar, nikakav aktivist, nikakav revolucionar ništa nije pitao. Sve dok mu za čak i u Park Royalu nedostupnog susjeda nije doveden neki Novak Đoković. Lik s teniskim reketom u ruci i, da prostite, teniskom lopticom u glavi.

up and down under

Nekad smo imali samo jednu paštetu, sad imamo mogućnost izbora. Oš Don't Look Up, Oš Đokovića. Don't Look Up nisam gledao, a Đokovića jesam par puta. Kako stvari stoje, film ću vrlo vjerojatno pogledati, al Đokovića neću. Jest, svi imamo svoje mišljenje koje je nerijetko ustvari tuđe, ali takvi smo. Lakše je mislit tuđom glavom, a kad su tuđe glave u pitanju, radije ću eufemistički mislit i Čankovom i Pančićevom nego Miletićevom i Bujančevom. Jer ne može se tenis igrati po nogometnim pravilima.

glagol, pridjev, imenica

Isjeći. Odlomiti. Izvaditi.

Isječen. Odlomljen. Izvađen.

Isječak. Odlomak. Izvadak.

Glagol. Pridjev. Imenica. Jezik je čudo.

papa

​Uzjebalo se i staro i mlado na papinu izjavu o djeci i kućnim ljubimcima. Kao, ​on vrijeđa, ​kako je mogao, tko je on da to kaže​​, zar je moguće da tako što izvali naš dobri papa Franjo? ​Vjerojatno pola od tih koji su se nakostriješili nisu ni pročitali izjavu nego iz nečijeg prepričavanja izvukli misao, prvo njegovu, a onda i svoju.

"Danas... vidimo oblik sebičnosti. Vidimo da neki ljudi ne žele imati dijete. Ponekad imaju jedno, i to je to, ali imaju pse i mačke koji zamjenjuju djecu. Ovo može nasmijati ljude, ali to je stvarnost."

Je li što krivo rekao? Nije. Nije čak ni generalizirao. Ili, nije čak rekao ni da ljudi imaju kućne ljubimce jer su sigurni da ih oni, za razliku od djece, neće ​pod stare dane ​intelektualno nadrasti​ i materijalno pokrasti​. Da je to rekao, ​eto ​to bi ​moglo biti uvredljivo. Nekima. Možda.​ Uostalom, jesu li neki ljudi sebični i nemaju djecu? Ne svi, neki? Jesu. Ja prvi. Nemam djecu. Ali ja sam toliko sebičan da nemam ni kućnog ljubimca pa moguće da ​toj svojoj superturboekstrasebičnosti uopće ​nisam relevantan. ​A ​papa? ​Je li on relevantan? To je jedno od postavljenih pitanja. ​Papa je svećenik. Član grupe ljudi koji svoju sebičnost stotinama godina prezentiraju malo drugačije. Malo su je umotali u celofan, u fino okićene mantije i halje​, ali sebičnost su samo prikrili, nisu je odbacili. Jer da jesu, ne bi sva blaga, i zlato i zemlju i knjige, nakupljena držali pod skutima već bi podijelili onima koji mogu i žele imati djecu skupa s kućnim ljubimcima ili bez njih, da im bude lakše odgajati ih. A kad dijele, dijele stoljećima svima jednu te istu knjigu.​ I ne. ​Oni uglavnom nemaju kućne ljubimce. Uglavnom nemaju ni djecu​. ​​Uglavnom. I to prema nekom ​svojem uvrnutom ​pravilniku od prije tisuću godina. ​​

I​ nije važno samo što se kaže, važno je i kome se kaže. A kome je on to o sebičnosti, o djeci i kućnim ljubimcima rekao? Kini? Nije. Indiji? Nije. Rusiji? Ne. Iranu, Iraku? Ne.​ Pa kome je to rekao? Kome? Svojoj pastvi. A što papa radi s pastvom? Uzgaja je i odgaja. I uzima od nje i mlijeko i vunu i meso. Eto, je li sad sve jasnije? A bilo se u​zjebalo i staro i mlado ​na papine riječi toliko da je ​i ​zaboravilo na čelu koje je organizacije taj dobri Argentinac Franjo i tko ga je na to mjesto postavio.

 

riječ

​​To što nisi nikad čuo neku riječ, ne znači da ne postoji. Ne mora značiti ni da je arhaizam niti novokovanica. Jednostavno nemate dodirnih točaka, nije ti u interesnoj sferi ili ne čitaš dovoljno, ili ne čitaš dovoljno taj žanr pisane riječi.

Na riječ sam naletio na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije​ LZMK. Umjesto da me kao i svakog normalnog internetskog istražitelja amatera (a mater, domaćica, malo po kući, malo po bašti, reklo bi u onom neprevodivom vicu o kvizaškom natjecatelju, weekend writeru, piscu amateru) kojeg zanima biografija nekog Rusa, Google odvede u smjeru Wikipedije, ja usmjeren završio nad enciklopedijom kroatikom. Bilo je tamo sve informativno, do posljednje riječi. A posljednja riječ - iznenađenje. Nikad za nju čuo, nikad je nigdje pročitao. I šta ćeš, sad zaguglaš tu riječ pa te Google bespućima svojih staza odvede nedaleko, u susjedstvo. Starija sestra joj je, čini se da je starija, Slovenka, a bliska prijateljica vuče francuske korijene.

I sad ne znam, nisam siguran je li mi ta riječ nekako neobično lijepa ili je djelomično iritantna iz asocijativnih razloga. A opet, može biti istovremeno i jedno i drugo, i privlačna i odbojna. Poput svjetlosti: i undularna i korpuskularna. Baš kao neka žena koja ti ne da mira.

Ljeposlovlje.

područje bez signala

Jučer, evo nema ni cijeli dan da je prošao, u potrazi za vinom Crazy Lud Red Oskara Maurera preko Sremskih Karlovaca i Subotice došao do Hajdukova, malog vojvođanskog sela na sjeveru Bačke, kako bi to opjevao gospodin Glas, Zvonko Bogdan. Danas, upravo sad, u naknadno dostupnom programu HRTi-ja Nikola zove Olega u Hajduke, u birtiju u Nuštinu, ekraniziranoj maloj poslijeratnoj i postprivatizacijskoj balkanskoj vukojebini iz romana Područje bez signala Robija Perišića. Dodamo li prekjučer pročitani Dežulovićev tekst o legendama Hajduka iz davnih dana, ispast će da me Hajduk ili hajduci svakodnevno prate, a što i nije daleko od istine. Bit će da je to sudbina rođenog dinamovca koji je plavu boju već u djetinjstvu znao mijenjati za crvenu, Savu za Neretvu i Mersey, ili za rudarsku zeleno-crnu u kombinaciji sa Stavnjom. Za bijelu pod plavim nebom i nad plavim morem, iako mi nisu mrski - nikada. Kad je bijelo u pitanju, najdalje sam otišao do Drave i osječkih bijelo-plavih.

 

Ajmo natrag u hajduke. Oleg, Nikola - Nuštin, Hajduci. Područje bez signala. Tko je roman čitao, shvatit će da autorima serije Ankici Jurić Tilić i Dadi Mataniću nije bilo lako. Nije bilo lako ni scenaristima Hani Jušić, Jeleni Paljan i Milanu Živkoviću, Ni Robiju dok je pisao nije bilo lako pa zašto bi ikome drugom poslije bilo. Ozbiljan zalogaj. I roman i serija. Tvornice radnicima, zemlja seljacima. Kako to gordo zvuči. Zapravo ne. Nostalgično. Gordo je nekad bilo. A bi li se moglo opet?! Vidjet ćemo.

 

Uglavnom, ako trebaš nekog iritantnog, da svojim nastupom i stavovima bude malo drugačiji od zamišljenog lika za vrijeme čitanja romana i da ti smeta od samog početka prve epizode, za ulogu poduzetnika, ili "poduzetnika" Olega, uzmeš Renea Bitorajca i nema fulanja. Treba li ti netko tko je poput Nikole ipak samo jednom nogom na zemlji, netko u kome je utjelovljeno inženjerstvo u nostalgičnom obliku ipak malo sputalo umjetničku stranu, uzmeš Krešu Mikića. Fali ti Janda, nuštinski Che ili Lech Wałęsa? Zoveš sjajnog Izu Bajrovića. Ambiciozna Lipša? Evo ti Tihane Lazović. Šeila? Mahnita i još lipša. Nema do Jovane Stojiljković. Ako ti treba još neka jaka muška uloga, za Branoša angažiraš Gorana Bogdana. S njim ne možeš promašit. Kamera, fotografija? Mrak. Muzika? Odlična. Od Konjuh planine do natruha sekvenci Bladea Runnera Hansa Zimmera. 

 

A jesam već rekao kako i koliko mi lik snene savjesti, lik Olega Renea ide na jetru? Na najjače.

 

Jedva čekam sljedeći ponedjeljak da u utorak pogledam drugu epizodu.

 

 

(foto: screenshot, Područje bez signala, E1/6, 00:00:35)

 

 

jabuka da, zmija nikako!

Na današnji dan je, barem tako bilježe crkvene knjige, iako i tu ima nedoumica pa se spominju i drugi datumi, rođen jedan od najznačajnijih ljudi za povijest čovječanstva. 

 

Život njegov bio je sve samo ne lagan, od samog rođenja, pratile su ga nedaće i nevolje, a obiteljske tragedije obilježile su njegov život i prije samog rođenja. Iako je širokim masama poznat po jednom bizarnom događaju nakon kojeg je otkrio i definirao silu koja nas i na dan-danas sve na neki način povezuje. Za života je, a i poslije, dao ljudima puno više i jedan je od onih koji su omogućili mnogima da bolje shvate svijet oko sebe. Ili barem dio svijeta. Dao im je u ruke alat pomoću kojeg je bilo moguće objasniti mnoge dotadašnje nepoznanice, misterije i mitove. 

 

Nije bio shvaćen od većine ljudi u doba kad je živio i mnogi ga ni danas ne shvaćaju, a opet, njegovi principi i metode bile su djelomično poznate i prije njegova života i u raznim dijelovima svijeta, od Egipta i Grčke, preko Perzije i Indije do Kine pa natrag do Europe, od početaka ljudske povijesti do njegovih dana pa i kasnije, od Eudoksa i Liua Huia, preko Zua Chongzhia i Aryabhataje, Ibna al-Haythama i Sharafa al-Din al-Tusija (punog imena dužeg i od Zagorovog Čike), sve do kasnijih Augustina Louisa Cauchyja i Bernharda Riemanna. 

 

Sretan ti rođendan dragi Isače!

 

(https://bit.ly/3eqoUFA)