20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.

s ponistre se vidi vatikan

 - Moji su ti, priča mi Iva neku večer, kad su doselili u Kaštela skoro nakon misec dana ošli nazad. Bilo je onako, di smo došli mila majko. I to sve zbog susida. "Di si Frane!? Pomoli se!" stalno zvalo malog Franu u toj susidovoj bašti pa mu još nešto al malo tiše govorilo. Posli smo tek saznali da je Frane mali. E, a prvo je did iz Boke preselio u Kaštel Stari, zbog posla, a za njim, kad se skućio, došla i baba s dicon, mojon mamon i ujkon. Did bio inženjer, građevinarstva mislin, a baba brinula o kući. I o didu i o dici. Nije ti to bila neka velika kuća, al ipak je bilo nje nako. A dica sitna. I sve ti to ona stizala, i još bilo vrimena za zajedno sist popit kafu, malo vina. U kujni, na verandi, kako kad. Jedino to "Pomoli se, Frane!" što su znali čuti iz susjednog dvorišta, to neka komšinica Mare, babu pravo uplašila. "Mužu moj, lijepo je ovdje, ma su komšije malo čudne" (pocrnogorči Iva izričaj), znala je baba reć didu, a on bi je nako pogleda, otpuhnija dim, onako filmski, i sav kul ko Džon Vejn je smiriva (sad Iva još malo i spusti tonalitet glasa): "Ne brini ženo, navići ćeš se". A kako'š se naviknit?! Znaš, malo je to skeri kad stalno slušaš jedno te isto. Frane, pomoli se, Frane, pomoli se.U Vatikanu, božemeprosti, sigurno manje zovu na molitvu. Tako ti iz dana u dan, svako malo ta Mare, Franina mater, vikala kroz prozor. Baba se nije navikla, a sad se i did malo bio zabrinija. Ne moš virovat čoviče, kako to može izludit čovika. Trajalo to, ja mislin jedno misec dana, i onda jedan dan baba čuje Kate kako se dere: "Frane, pomoli se! Ama, pomoli tu glavu kroz ponistru ka te zoven! Nemo da ti sad uđen u kuću!"

pogledajte semafor

Stoje Tomo Medved i Onaj Filipović na križanju pred semaforom i čekaju zeleno i svoj red. Tako bi mogao početi neki vic. Neki vic o Štefu i Rudiju, o Muji i Sulji, o Kurcu i Palcu. Ali ovo nije vic nego istina i činjenica. I nije istina Štefu i Rudiju, i nije činjenica o Muji i Sulji i nije ni o Kurcu ni o i Palcu nego o The Medvedu i D Filipoviću. Potvrdili sudionici osobno.

 

​“To jednostavno nije moj stil." rekao bi Tomo Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice preko reda. Što njegovo ministarstvo ministru radi iza leđa i kojekakve dopise šalje uokolo, a policajce u kaznu, to stvarno nije do njega, ministra, nego do neposlušnih i samovolji sklonih kojekakvih službenika u ministarstvu. Sam bog zna kako su tamo dospjeli i tko ih je pustio preko reda i preko semafora, mislim zebre, da se zaposle i ministru iza leđa spremaju plodno tlo za konstruiranje hajki i podmetanja. Bacanje klipova sazadi, rekli bi vrsni poznavatelji te tradicionalne sportske aktivnosti koju će Hrvatski olimpijski odbor, uz svesrdnu pomoć bivše predsjednice Republike Hrvatske predložiti da uđe u službene natjecateljske programe pod ingerencijom Međunarodnog olimpijskog odbora.

 

"Tako sam jednom 15-20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo." prisjetio bi se neke anegdote iz svoje mladosti iz osobnog života D Filipović usput p(r)okazujući svoju sklonost poštivanju pravila. Čovjek koji bi rađe crknuo od gladi nego pogazio zebru na crveno, čovjek koji bi rađe časno plitkim lažima razotkrio svoje osebujno nepoznavanje materije o kojoj je riječ nego li nečasno šuteći istinu izgubio.

 

"Ja sam čovjek koji čeka na svoj red i na semaforu” dodao bi The Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice, bi li igdje ikad ili gdje gdje kadgod preko reda. Ne bi taj preko reda ni vladu rušio ni ministarsku poziciju ganjao. Sve ima svoj red, svoju granicu i svoj semafor.

 

"Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila." priznao bi D Filipović, neuspješno se pokušavajući domoći neke pozicije s koje će zajednici moći pružiti najviše, u skladu sa svojim kapacitetima, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo.

 

Eto takvi su The Medved i The Filipović ljudi. A takvi ljudi, koji striktno poštuju pravia i zakone, žrtve su malicioznih, a da kakve bi drugačije nego maliciozne mogle biti, hajki i podmetanja. Prvi, čovjek koji je učinio sve, čak i rušenje rekorda u kampiranju na javnim površinama, da svima omogući jednako demokratsko pravo da postanu branitelji bez obzira na visinu, težinu, spol i dob. Drugi, čovjek koji je učinio sve na bi li postao gradonačelnik umjesto gradonačelnika i na kraju se skromno i kršćanski skrušeno, pokorno zadovoljio tek jednom ministarskom foteljom.

 

Evo, prošlo je četiri-pet minuta od početka teksta, a Ona Dvojica još uvijek čekaju svoj red pred semaforom.

 

 

 

tradicijski i zabavno

"Zabranili cajke u Đurđevcu!"

"Đurđevac zabranio cajke u kafićima"

"U Đurđevcu zabranili puštanje cajki"

"Podravski grad kafićima zabranio puštanje 'cajki' "

"CAJKE BYE-BYE?"

"U Đurđevcu su cajke "neprimjerene". Koja je glazba "primjerena"?"

 

Prvo su zabranili cajke,

ja se nisam bunio

jer cajke nisam slušao...

 

I tako to krene.​ Ne znam što bi na ov​u prilagodbu​ rekao Niemöller, ali čovjek je ipak toliko mrtav da se ne može ni okretati u grobu.

 

Za razliku od turbo-folka koji ima jasnu definiciju (" Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije glazba. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.") i svog krsnog kuma, Antonija Pušića, široj rodbini i ostalima poznatog i kao Rambo Amadeus, pojam "cajka" nije lako definirati, a naročito ako se čovjek namjernik konzultira po bespućima interneta.

 

Po jednima, cajka je opscena tamburaška šaljiva pjesma nalik panonskom (Slavoni​ja, Vojvodina) bećarcu. Drugi Cajku spominju u kontekstu sinonima, cajka nadimak djevojke imena Jelisaveta ili Jelisava, Saveta i Savka od milja, što će reći - Elizabeta. Po trećima, cajka potiče od turske riječi çalga” ("čalga") što znači "instrument", termin koji su od Turaka preuzeli Bugari gdje je nastala chalga, ​a od vrste instrumenta postala vrsta glazbe, ​hibrid popa i folka pod utjecajem turskog i arapskog melosa te rumunjskog Manelea i grčke Laike. Dok je taj termin iz Sofije krenuo na zapad, preko Kočana i Štipa, osvojiti Makedoniju, a preko Surdulice, Vlasotinca i Leskovca, pokoriti Niš i Srbiju cijelu, malo se kamuflirao, uzeo lokalno ime i proširio se kao Variola Vera sedamdesetih, a asimilirao se kao Covid-19 ovih godina na prostorima skoro cijele bivše Jugoslavije osim nešto malo endemskih enklava. Trap-cajku, ono nešto transrubno, kad se u backstageu neke opskurne bine kresnu turbo-folk i hip-hop bolje da niti ne spominjemo. "Musik für Idioten", u tri su riječi to ​definirali Austrijanci. Što bi se u narodu reklo, Bratoljub Klaić nije imao pojma što će nas još sve snaći.

 

No pustimo sad definicije. U Đurđevcu se od 24. do 26. ovog mjeseca održava tradicionalna i zabavna Picokijada, to je ona tradicionalna i zabavna fešta kojom se slavi pobjeda nad Turcima, a prema mitu izvojevana tako da su tursku opsadu grada koja se bazirala na izgladnjivanju, razbili topovskim ispaljivanjem pilića na neprijateljske redove, čime su doveli napadače u totalnu zabludu te ih dovitljivošću odgovorili od daljnje opsade.​ E sad, mudra, odgojna i obrazovna đurđevačka općinska vlastela odlučila je da u vrijeme Picokijade ugostiteljski objekti u gradu smiju raditi non-stop, što će reći od 00h do 24h. Ali. Uvijek postoji to "ali". Dakle, smiju raditi, ali. Za vrijeme Picokijade “u ugostiteljskim objektima koji se nalaze na Trgu sv. Jurja i Starogradskoj ulici u Đurđevcu može se izvoditi samo primjerena tradicijska i zabavna glazba”, stoji u odluci gradskih vlasti. Doduše, nigdje se egzaktno ne navode cajke, ali neki su ih/se prepoznali. A ako jesu, uzmimo da jesu, evo uzeli smo, da se stvarno ne radi o nekoj novoj inačici popularnih melosa kojima su korijeni r'n'b, r'n'r, blues, jazz i slično nego baš i isključivo o cajkama, onda su se gradski oci prometnuli u higijeničare gradskoga i građanskoga sluha. Je li punk tradicionalna i zabavna glazba đurđevačkog kraja? Smatra li đurđevačka općinska vlast da je Berliozova Symphonie Fantastique zabavna i tradicionalna? Ima li u sebi Close (to the Edit) britanskog sint-pop benda Art of Noise ičega bliskog sa zabavnim i tradicionalnim? Hašim Kučuk Hoki? Himzo Polovina? Neki to vole vruće? Nadam se da Viki Glovacki đurđevačkim higijeničarima nije nepodoban.​

 

A što se slušalo doma, u svoja četiri zida? Što se slušalo na satu glazbenog u osnovnoj i srednjoj? ​Slabo se slušalo? Nije bilo ​dovoljno sati glazbenog? A čega je bilo dovoljno?​​ ​Jesu li ti Idioten sad već i punoljetni? Mogu li polagati i položiti vozački ispit? Mogu li završiti fakultet, biti inženjeri, učitelji i doktori? Imaju li pravo glasa? Izlaze li na izbore? Je li to što Idioten mogu i smiju opasnije od turbo-folka i cajke? Je li? Jesmo li prije trideset godina odlučili da bismo u demokraciju? Jesmo? Je li ugostiteljstvo na slobodnom tržištu ili je teledirigirano od strane vlastodržaca? Je li na slobodnom tržištu slobodna utakmica svim zakonski dopuštenim sredstvima poželjna? Jeste. ​Što je sa susjednim ulicama oko Trga sv. Jurja i Starogradske ulice? I gdje je Lidija Bačić?​​ ​

 

Možda dramatiziram tamo gdje drami nije mjesto jer se sve događa u dvadesetprvom stoljeću u nekom nevelikom gradiću u Slavoniji, ali i mnoge gore stvari su krenule iz ne općinskih ureda nego iz kojekakvih drugih opskurnih lokala, pa ako je zabrana netradicionalne i nezabavne glazbe stvarno u celofan upakirana zabrana cajki, onda da ponovimo i da ne zaboravimo: prvo su, ne baš izrijekom, zabranili cajke.

​​

Neki bi današnji François-Marie Arouet, znate ga, Voltaire, možda pomalo smušeno rekao: znam smećad od ljudi koji slušaju meni omiljene Floyde i Doorse, znam govna koja slušaju Debussyja i Mozarta, tako da jel, ja ne slušam tu tvoju vrstu Musik für Idioten, ali ću do posljednjeg zvučnog vala i posljednjeg ukinutog sata glazbenog braniti tvoje pravo da je slušaš.

pješačka zona

Novootvorena privremena pješačka zona u staroj Vlaškoj, križanje s Palmotićevom. Megažardinjere obojane u boje kirvajskih slatkiša i šećernih fila jeftinih slastičarnica, skoro kao moj bicikl. Sivi ostaci asfalta, parkirano policijsko vozilo, dva policajca. Biciklističke staze nema.

 

Zaustavljam se da pitam jel bi se moglo...

Lepršava ljetna haljina projuri na gradskom biciklu!

... tu ipak lagano provesti bez...

Projuri na biciklu s elektropogonom termo kutija za dostavu hrane!

... divljanja ili ipak treba...

Romobil!

... bicikl odgurati tih stotinjak metara?

- Evo, prvi! - prvi će policajac - prvi koji pita.

- Kurac bicikl, nema druge. - drugi će.

- Molim?! - već zaustih pitati da šta kurac bicikl.

- Gurat bicikl, tako treba. - ponavlja drugi.

paviljon 9 ful of secrets

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer se deveti paviljon Zagrebačkog velesajma ne može mjeriti niti sa zagrebačkom Arenom, niti s bečkonovomjesnim aerodromom, niti s berlinskim Potsdamskim placom.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer nisam zaboravio da se među prvih sedam albuma, s kojih će Nick Mason i prateći mu bend Saucerful of Secrets svirati stvari, nalaze i Zabriskie Pointi Obscured by Clouds i time iz repertoara otpadaju mnogo zvučniji zvučni zapisi iz '73. i '75. godine.

Nikakav spektakl nisam očekivao, pogotovo jer sam odviknut od bivanja u masi, dan ranije, umjesto euforije zbog događaja, razmišljao kako bih možda mogao ostati doma. Oni koji su na koncertu, a znaju da bih i ja trebao biti, mislili bi da nešto radim, oni s kojima radim, mislili bi da sam na koncertu, a ja se doma izležavam.

Ali spektakla je bilo. Unatoč činjenici da su iskustva onih koji su pohodili koncerte u devetom paviljonu govorila o lošem zvuku, nešto se ipak pita i ton majstore i ton doktore. Nije bilo savršeno, ali nije bilo ni promašeno. Pogotovo ako stojiš u polju ispred mix-pulta. Podsjetili su nas Nick Mason i Saucerful of Secrets, dobro uigrani i usvirani Lee Harris, Dom Beken, Guy Pratt i Gary Kemp, na rane radove Pink Floyda, One of These Days, Fearless, Arnold Layne, See Emily Play i Bike na bisu, i Saucerful of Secrets naravno, pa još Set the Control for the Heart of the Sun, Burning Bridges, If, Echoes, da ne nabrajam sve, čak i neke nikad zabilježene na vinilu osim u kompilacijama, poput Barrettovog Vegetable Mana. Bilo je par mana, ali u skoro dva i pol sata svirke, dakle cijela utakmica plus produžeci, poneku loptu i izgubiš. Pilo se bolje nego prije, lošu konfekciju je zamijenila malo bolja manufaktura. Nikotina, začudo, u dvorani nije bilo, ali se uz dobro duboko disanje uredno moglo apsorbirati dima skoro sveprisutnih, ali diskretnih i marokanaca i afganistanaca.

I uza sve zvučne ljepote i ipak skromne vizualne kulise, meni nekako najtopliji, najromantičniji čak, trenutak nije bilo ulazak Nicka Masona i družine na binu, a nije to bio ni trenutak njegova obraćanja publici, za koje je i sam primijetio da je čekalo skoro tri godine. Nisu to bila ni grljenja uz njihanje parova, nisu to bila ni dva zanjihana fratra na kofeinskom napitku. Ni susret s Jozom Bosancem od kojeg sam konačno saznao zaboravljeno: da se kultni petrogradski birc zvao Sajgon. Zvao jer ne postoji više jer je na njegovom mjestu niknula poslovna zgrada poslije kiše. Onaj trenutak, D trenutak rekli bi neki, bio je usred prvog seta: posezanje jedne nedaleke mi djevojačke ruke u vlastitu torbu iz koje je izvadila - sendvič.

kratka s placa

- Dajte mi dvije sadnice mente.

- Paprene ili citrate?

- mmm... ma dajte od svake po jednu.

- Jel to sve?

- I po jednu sadnicu timijana i lavande.

- Dobro. Evo.

- I jednu ružmarina.

- Evo i to.

- A može i limunska trava.

- Može. Kokteli?

- Komarci.