damast

Kupiti damast naoko je jednostavna stvar. Naoko. Odeš i kupiš. Ali ne. Iako dućana s metražom, tekstilom koji se prodaje rinfuzno, na metre, u gradu nema bezbroj, ali ih ima: Vlaška, Martićeva, Popa Dukljanina, ponovo Martićeva, Maksimirska, Zvonimirova, Boškovićeva, Ilica, Tratinska. I u dućanima nema koje tkanine nema. Samo damasta nema. A damast je​ šta? ​Osnovna ćelija... ne, to su trojke. Damast je nešto drugo.

Damast - žakardna (franc. jacquard, tkanina ili pletivo raznolikih dezena i velikoplošnih, nepravilnih uzoraka, izrađenih ispreplitanjem raznobojnih pređa tijekom tkanja ili pletenja na Jackardovu, odnosno žakardnom stroju nazvanom po J. M. Jacquardu, izumitelju mehanizma na tkalačkom stroju kojim je omogućena tvorba složenih dezena upravljana pomoću bušenih kartica) tkanina s figuralnim ili ornamentnim uzorcima, koji su obično u istoj boji kao i temeljna tkanina, ali se ističu sjajem zbog atlasnog veza. Najčešći su pamučni i​ laneni damast za stolno i posteljno rublje. Svileni damast rabi se za svečanu žensku odjeću i obredno ruho. Damast je dobio ime po sirijskome gradu Damasku, gdje se počeo proizvoditi. (Hrvatska enciklopedija)

Od telefonskog poziva do telefonskog poziva, od vrata do vrata jer telefoni često ne rade, to jest, rade jednosmjerno, mislim zvone, ali slušalicu nema tko da digne, za kupit svega ima samo damasta nema.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Imate li damasta?
- A, ne. Godinama mi ne radimo s damastom.

I tako krene turmeja.

- Damast? Ne. Možemo Vam ponuditi neke mješavine pamuka i sintetike. Taft? Ili taafeit, paintit? Imamo i toga!

- Kak ste rekli? Damast. Ne držimo mi to. Želite li tricija ili rodija? Imamo i plutonija? Na akciji su kalifornij 232 i uran 235. Samo recite.

- Želite li možda nešto drugo? Lan? Imamo povoljno Mjesečeve prašine i nešto sitno meteorita. Možda trebate grafena?

- Otkud vi s damastom? Ovog stoljeća ga nitko kod nas nije tražio. Želite li nešto drugo tako avangardno? Ručnik Arthura Denta? Napuštena jaja ptice Dodo? Mo Salaha u Dinamu?

U međuvremenu pronašao Excalibur i Sveti Gral, apsolvirao lokacije Troje, Noine arke​, otkopao Isusov​ grob, sreo Einsteina, Newtona i Pascala dok su se igrali skrivača, na nekom neobičnom mjestu popio kavu sa Hemingwayem, dobro, nije bila kava, jasno, večerao s Modesty Blaise i još mnogo toga stigao napraviti, ali damasta našao nisam. Sve do jednog telefonskog poziva​.

- Dobar dan.
- Dobar dan. Izvolite.
- Imate li slučajno damasta?
- Nemamo slučajno, imamo namjerno. Kakav želite? Bijeli, svijetle pastelne boje, nešto tamnije​, crno? Metraža, restlovi, gotovi stolnjaci i nadstolnjaci? Uzorak? Orijentalni ili geometrijski? Čisti pamuk? Lan? Mješavina? Možda sa sintetikom? Antimaterija? Samo recite, sve imamo!

​Dućan bi definitivno trebalo preimenovati u Posljednja šansa, a trgovca koji tamo radi nagradit Nobelom, Oscarom i Pulitzerom.

A damast? I nije taj baš bio toliko neophodan, mogao je biti bilo koji malo gušće tkan pamuk, ali tko bi u tom slučaju pio s Hemingwayem i jeo s Modesty?
​

kredenac

Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.

Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.

Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.

Na policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša, po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika, krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih razglednica uvezanih crvenim koncem.

Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.

U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno. 

U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.

Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.

 

 

celofan je za bombone, staniol za čokoladu

Kad sam se prvi put sreo sa staniolom, mislio sam da je to neka šala izvedena od imena Stanlija i Olija. Onda sam saznao. U staniol se umata čokolada! Što je značilo da gdje ima staniola ima i čokolade.

Baka Naka je najviše voljela najstarijeg unuka, nije to bila nikakva tajna. Zato je taj unuk bio jedini koji je u par navrata, a zbog napravljenih spački, dobio šibom po turu. Nije to bilo za zaplakati, više za cijuknuti i smijući se pobjeći, ali se broji. Deda Vlado je pak najviše volio najstariju unuku. Njemu se ono sa šibom moglo dogoditi jedino da tom šibom dobije od babe zbog nepodopština koje je ipak češće radio sa svojim najstarijim unukom negoli sa svojom miljenicom. Bilo je tu svega, bolje da ne pričam. Ipak, jedna me stvar uvijek veselila. Staniol. Posredno, naravno. Jer prije pravljenja zuba od staniola, ti su zubi grizli čokoladu! Bomboni mi nikad nisu bili nešto posebno zanimljivi. Jednako tako ni celofan, nebitan osim kad ga se skidalo s tegli s bakinim pekmezom od šljiva. Možda je to s celofanom tako jer za razliku od čokolade bombona uglavnom nije bilo kod kuće, a kod bake i dede je uvijek bilo samo onih ljutih, mentol bombona, što baš i nije slatko. Ali čokolada, eh. 

Uzeo bi djed komad staniola od načete table čokolade pa ga palčevima i kažiprstima stisnuo na zube, prvo gornje, onda i donje ako je staniola bilo dovoljno. Kad bi se iskezio izgledao bi pomalo zastrašujuće, a pomalo i smiješno. Onda sam ja morao pojesti još barem dva reda od table kako bi imao dovoljno staniola za svoje zube. Plašenje bake tim "zlatnim" srebrnim zubima uglavnom bi bilo neuspješno jer bi cijeli performans bio prekinut bakinim upozorenjem da će mi zube stresti struja. Godinama poslije, nakon odgledanog "Špijuna koji me volio" shvatio sam da je deda Vlado bio nesnimljeni filmski predak Zube iz tog filma s Jamesom Bondom i ruskom špijunkom, agenticom XXX. Ringo Starr joj je tada bio bliži i brži od mene. Neka mu. Jer ako i sve te lijepe žene ostare dok ja odrastem, valjda će odrasti i neke druge žene. Možda ne tako zgodne, ali bit će ih. Imao sam pet godina.

Ono bakino upozorenje sa strujom, to se naravno nije nikada dogodilo, ali je to njeno naizgled neozbiljno upozorenje ipak sadržavalo i djelić istine jer staniol jest provodnik električne energije. Sjećate se pokusa iz osnovne, onog sa staklenim štapom, vunom i staniolom? Ne? Nema veze.

Danas čokoladu umataju u sve i svašta, i u staniol, i u celofan i u sve one zamjenske materijale tako da daans to što negdje ima staniola ne znači i da ima čokolade.

sarma

Odvajkada, otkad je riječi i pisma, ne tako dugo nakon razmjene prvih korisnih informacija, tračeva i knjigovodstvenih zapisa, čovjek bilježi kulinarske egzibicije i običaje, remek djela i tragedije.

Tako se iz još neotkrivenih sumerskih zapisa dade naći podatak da se posljednja sarma u sezoni priprema oko proljetnog ekvinocija, s dopuštenim odmakom od tri dana, najkasnije na Međunarodni dan ateista. Slijedio je period suzdržavanja koji je trajao do zimskog ekvinocija. Prevedeno na jezik shvatljiv onima koji znaju na sat to je značilo da se sarma pripremala samo u doba kad je dan bio kraći od noći.

Nešto kasniji zapisi, oni iz doba prosvata civilizacije u dolini Nila, sam se Jean-François Champollion potrudio da nam budu dostupni, unatoč dugovječnosti Drevnog Egipta tek šturo govore samo o energičnoj zabrani korištenja rajčice, pomidora ili paradajza u recepturi, što je i jasno jer tko gura kamenje i piramide gradi, nema vremena za kuhanje sarme.

Sljedeći zapisi sele na europsko tlo. I dok jedni doradu starokogrčke recepture i uvođenje strožih pravila o termičkoj obradi, a ta je da je umjesto kuhanja na žestokoj vatri i jakom plamenu štednjak trebalo staviti na maksimalno trojku iako je već tad poželjnija temperatura bila 2/6, što radi kuhanja, što radi uštede električne energije, pripisuju mladom Plutarhu, postoje glasine da ih je ovaj inspiriran mirisima kuhanja sarme prepisao (hrv. kopipejstao) od samog Herodota. Kleopatru nisu spominjali.

Pojavom Islama dolazi i do radikalne izmjene recepture smjese koja se umata u list. Dok se kršćanstvo držalo pravila da meso mora biti isključivo od četveronožnih domaćih papkara, a Daleki istok je od europske recepture zadržao samo ono "četveronožno", Islam se držao strogih vjerskih i zdravstveno utemeljenih pravila po kojima su spasili život svinji.

Neprovjerene su informacije i da je raskolom Crkve na takozvanu Istočnu i Zapadnu, ova potonja fokusirala na kupus i kupusov list kao jedino sredstvo za umatanje smjese, a istočna prihvatila različitosti te se uz recepte s kupusovim listom mogu naći i oni sa lozom i keljom. Kinezi su pak, kao i cijeli Daleki istok, dobivši recept za sarmu u razmjeni za rižu, uz kupusov počeli koristiti i bambusov list.

Iako je povijest trgovinu začinima, poglavito paprom uzdigla do nebesa, nedvojbeno je da se masovno trgovanje rižom, nasušno potrebnom za pripravljanje sarme, odvijalo ispod žita. Nakon onemogućavanja trgovanja uslijed pojave izvjesnih dalekoistočnih osvajačkih hordi, Europljani su odlučili sami saditi rižu. Za tu poljoprivrednu aktvinost odabrana je južna regija znana kao Makedonija, apoznata i pod nazivom Mala Kina. Kad je pak Makedonija u pitanju, gdje ima riže, ima i paprike, a s paprikom dolazi i do velikih iskušenja malih majstora kuhinje koji su bogohulno ignorirali sva do tad postojeća pravila i odlučili kuhati sarmu cijele godine. U nedostatku bilo kakvog pogodnog lista, mesno rižnu smjesu su počeli gurati u papriku, a vidjevši to kod njih, bliskoistočni su se narodi oteli kontroli i počeli umjesto motanja kupusa, loze, kelja pa i punjenja paprike, trpati smjesu u lukovice i tikvice.

Dolaskom modernih vremena, pojavom interneta i objavama suludih recepata kojekakvih šarlatana, sva se prepoznatljivost pripadnosti određenoj konfesiji ili navijačkoj skupini zasnovana na recepturi pripreme sarme potpuno izgubila. Zanemareno je čak i pravilo da se uvijek kuha paran broj sarmi jer u pisanoj povijesti čovječanstva nitko nikada nikoga nije vidio pojesti ih neparan broj.

 

 

tržnica

Tržnica. Poprište mnogih razmjena dobara, pozdrava i želja, crpilište i ispušni ventil u zazivanju i svemogućeg i nemogućeg:

 

"O bogvasvaš, idite u tri i više pičkihmaterina!"

 

Zastaneš pa umjesto razmišljanja o potrebnim namirnicama počneš analizirati poruku koja se posebnom energijom probila kroz žamor. Otići u jednu tehnički je neizvedivo, postojanje dviju je nemoguće, tri je neumjerenost, a ovo "i više" je čista hiperbola. Persiranje pokazuje dozu poštovanja pošiljatelja prema putniku, a nepoznavanje padeža u ovom slučaju treba jednostavno prihvatiti kao rezultat ushićenja ili slične manifestacije raspoloženja. Da, treba mi još i glavica celera i nešto kiselih jabuka.

grah

Svoj prvi grah sam skuhao u Ljubljani nedaleko od vojnog zatvora u kojem je baš u to vrijeme svoj privremeni boravak imao prema najvišim partijskim komitetima okarakteriziran i optužen kao kontrarevolucionarni djelatnik Janez Janša skupa s ostatkom uredništva časopisa "Mladina". Sjeckanje luka, mrkve i peršina, ispiranje graha, blanširanje i dovršavanje, sve silne cake učili su nas kvalificirani kuhari. Učenička je rajngla mogla imati pet-šest litara. Te iste godine nakon pada nekog vojnog helikoptera s nekim generalima u kasnu jesen negdje po slovenskim gorama zaslužio sam odlazak prema zapadu, prema Jadranskom moru. Kad je zapad u pitanju, sve se svelo naravno samo na geografski pojam i nikako ekonomski ili geopolitički, a blizina mora se prefrtaljila. Imitirajući sate govor i hod našeg crnogorskog zapovjednika s kapetanskim činom u sitne noćne što se poklopilo s njegovim povratkom iz potrage za ostacima letjelice i ljudi stekao sam njegovu privatnu simpatiju i službenu selidbu. Ovo bi se sigurno moglo nategnuto okarakterizirati kao podrivanje mrskog sustava specijalnim metodama, ali mi se čini da sam zakasnio s prijavom. Ili nisam?

 

Zapad se zvao Pivka. Tamo sam prvi put vidio što se može dogodi Artudituu (R2D2 za englesko govorno područje) kad ga se bez nadzora ostavi u kuhinji. Za one upućenije, nisam pobrkao crvene petokrake i Star Wars, nego je kazan za kuhanje bio zapremine 300 litara. Tri stotine litara! Dotaknuo dno bilo mi je moguće samo ako se naglavačke presavinem preko ruba toliko da mi stopala budu u zraku barem pola metra. Kuhanje graha u tom kazanu bila je jednostavna operacija: sve potrebno iz recepture s obuke trebalo je množiti s količnikom mjera kazana i rajngle, dakle sve puta oko otpilike pedeset-šezdeset. Osim ruku. Osim kuhanja, na takvim mjestima postoje i drugi radni zadaci. Dijeljenje. Hrane. Ono množenje mi nije bilo teško palo, ali dijeljenje jest pa sam nakon nekoliko neodgovornih širokogrudnih podjela maknut u stranu ko svećenici koji se ogriješe o svjetovne zakone. I ovo bi nekima vjerojatno bilo podrivanje sustava iznutra. Završio sam na strelištu iznad Istre, nedaleko Ilirske bistrice. I vratio se na kuhinjsku opremu malo veće obitelji. One od desetak članova.

 

Slovenska avantura je skončala, s njom i obavezna upotreba Vegete po peesu, i sljedeći grah sam kuhao nekoliko godina kasnije kad su se stvorili uvjeti za postojanje samostalne kuhinje. Kraj je osamdesetih i minimalizam je bio u trendu, a to "samostalna kuhinja" je u danom trenutku i malenom prostoru nedaleko od Britanca značilo niski hladnjak i kutu i na njemu kombinirani mini štednjak - pećnica nad kojom su bila dva ringa za kuhanje. Na vratima pećnice pisalo je "Fidel Gastro". Natpis je nastao krajem osamdesetih usljed djelovanja mladosti na život i sigurno nema nikakve veze sa autentičnim pojmom koji se pojavio na zagrebačkoj gastrosceni u trećem desetljeću ovog stoljeća. U tom sam kutu naučio kuhati noćni grah. Nije to nikakvo posebno tamno ili crno zrno nego se po danu nije imalo vremena za kuhanje. Tu sam naučio i da je zagorenu mljevenu papriku na češnjaku i ulju bolje baciti pa makar je neimao više nego li je ubaciti u kipuće grah varivo i od njega napraviti nešto gorko i neprovarivo. Mislim, situacija je bila takva da sam ga ipak pojeo, ali sam. Jer ne moš takvu sramotu nikom ponudit, a ne moš ni bacit, nije hrana za bacanje. Od tad sam bio pažljiviji, ne apotekarski, ali pažljiviji.

 

Mnoge smo i mnogo voljeli, napisao je Šoljan. Mnoge sam i mnogo kuhao. Za razliku od Šoljana, mislim na grah. U životu sam grah skuhao preko dvjestotinjak puta i niti jedan nije bio jednak nekom od prethodnih. Sličnih je naravno bilo, a bilo ih je i različitih. Bilo je gustih, bilo je rijetkih, s više povrća, s minimalnom količinom povrća, s rebarcima, sa slannncom, bilo ga je s kobasicama, bilo ga je i s govedinom, svjetlijih, tamnijih, bilo je zelenog, bilo je bijelog, a bilo je i šatiranog, bilo ga je svih boja, uvjerenja i konfesionalnih zabluda. I svi su bili jestivi osim onog jednog.

 

Fotografija: grah od prekjučer, nije fotogeničan, ali je najbolji u našoj zajedničkoj povijesti. Jedina mu konkurencija možda može biti sljedeći. Možda.

 

 

dvije i sedma

Dan otprilike kao današnji, sunčan i umjereno topao za veljaču, zrak je mirisao na proljeće i smog.

 

Te 2007. godine Trump je bio samo kontroverzni poduzetnik, Muska je ozbiljno shvaćala samo majka. Ukrajina je bila cijela, Schengenska granica došla do Hrvatske, a Sanader će ponovo postati premijer. I drugdje po svijetu su se događale nesreće, a o klimatskim promjenama se ozbiljno razmišljalo.

 

Te godine Nobela za književnost dobila je Doris Lessing, a iz jednog muzeja u Sao Paolu ukraden Portret Suzanne Bloch Pabla Picassa, a pojmovi hashtag i tweet dobili su i novo značenje,

 

Tog zimskog popodneva nije bila nedjelja kao danas i nije bio 23. dan u mjesecu, bila je subota i bio je 24. Na Maksimiru će Dinamo pobijediti Hajduk, ja ću te čekati pred Krivotvorinama, a ti ćeš biti u crvenom kaputiću i kasnit ćeš na prvi dogovor. Otići ćeš tad prekoputa do Ljevaka i vratit se nakon par minuta: uz "znam da si čitao" poklonit ćeš mi Majstora i Margaritu.