nothing

 

 

-

-

Negdje na periferiji kontinuuma, kad nada okošta u žal, shvatiš. Puno toga je izrečeno, napisano.
Nekada više u manje riječi, nekada i obrnuto. A ispada, kako god okreneš, više nego li je trebalo.
Naročito kada nemaš kome.

 

pun mi je kaplus...(ili ono što se mora reći)

... socijalno osviještenih kapitalista, licemjernih moralista, indoktriniranih slobodnih mislioca, invazivnih mirotvoraca po tuđim dvorištima... (ima još, ali postalo bi vulgarno)...

"Pa neka stoga »svaka poštena osoba na ovom svijetu« najprije pročita pjesmu Güntera Grassa i ako u njoj pronađe ikakav zagovor zla, nasilja ili nepravde, neka onda slobodno kaže ono što sam misli da se mora reći. A tko misli da je njemački pisac unaprijed pročitan, neka skupa s Netanyahuom pjeva »Green Green Grass Of Homeini«."

(Predrag Lucić, Novi list)

ONO ŠTO SE MORA REĆI
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći.

 

(Günter Grass, prijevod s njemačkog: Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)

onako, nek se zna

Nije strašno biti poražen. Strašno je ne prepoznati poraz.

gradovi i građani, ulice i spomenici

U gradu žive građani. Oni ugošćju one koji ih posjećuju, goste, strance, prijatelje. Nakratko, na duže, doživotno. Tako i oni, koji ih posjećuju nakratko, na duže, doživotno, donijevši sa sobom svoje vrline i mane, svoja dobra, i oplemenivši je prilagođuju se novoj sredini, postaju građanima. Sugrađanima.

Gradovi osim građana imaju i zgrade i ulice. U njima građani žive, po njima građani hode. I gradovi, radi upravljanja dobrima, a na korist građanima,  imaju i gradonačelnike.

Nekom gradonačelniku građani odaju počast nedajući im ulice već ulicama dajući injihova mena, nagrada i spomen zaslužnim i cijenjenim gradonačelnicima. Neki su tako i danas sa nama u, kolokvijalno rečeno, svojim ulicama. U Kamaufovoj, Hatzovoj, Vončininoj, Mrazovićevoj, Badovinčevoj, Amruševoj, Heinzelovoj, Holjevčevoj.

Neke su ulice, nažalost ili nasreću, kako kome, i preimenovane. Naprimjer, Mošinsky je svoju morao prepustiti Nazoru. No, to je ipak politika, i samo jedan mali dokaz da politike ima i po ulicama.

Neki je gradonačelnik svojim djelima ostavili toliko jak dojam u glavama i srcima svojih građana da je osim ulice dobio i spomenik. Posthumno, u istoimenoj aveniji.

A neki je gradonačelnik svojim djelima i svojim riječima ostavio toliko jak dojam u džepovima i ušima svojih građana da je, raskopavši ulice, odmah za života dobio spomenik.

(monu)mentalni realistični prikaz u nadnaravnoj veličini

rad nepoznatog autora (drvo, metal)

PS

Moram se konzultirati kak ide to sa spomeničkom rentom, jel će se povećati radi restauracije noćas uništenog artefakta?

kada zagreb izranja iz sna ili kad miki kaže da se boji

kad miki kaže sve se broji

on misli ozbiljno

ima fobiju od kamena

stremi visoko.

kad miki kaže sve se broji

u očima mu san

toksira se trčanjem

i ne pomišlja na dan

kad miki kaže sve se broji

noge mu klecaju

kupio je ljudi pola

a sad ga zezaju

kad miki kaže sve se broji

dan postaje siv

naručuje novi projekt

tomi odlazi

a na ulici sa svake strane

bauštele kanali

iz njih plaze mitokrate

jao ljudi on sve to broji

on sada zna što je san

što je san

što je san

jao ljudi pa on sve broji

kad miki kaže sve se broji

brine se za kaleta

što ce njemu auto

imat će vrtolet.

kad miki kaže da se boji

skriva se u mrak

al ipak će ga pronaći

istina                             

___________________________________________
* jesam upropasti pjesmu, al nisam namjerno