tesla

Sanjam Teslu kako mirno skoncentrirano stoji pred mojim otvorenim ulaznim vratima u stan. Na glavi mu šilt-kapa, na nosu naočale dvoznamenkaste dioptrije. Pita me za prazne boce. Ima ih. Vinske, pivske, jogurt, mlijeko, sok. Dajem mu ih, zatvorim vrata i taj me zvuk probudi. Za doručak, a tek je nekih pola osam, iz frižidera vadim dvije šnicle iz paca i šaku cherry rajčica. Šnicle ispečem, rajčice operem, odrežem komad kruha i sve to pojedem. Primjećujem da snove mogu sortirati prema vrsti uvečer pojedene hrane i popijenog pića: jedem li ovo i pijem to, snovi će u onom smjeru, a ako jedem ono i pijem ovo, putovat ću u sasvim drugom smjeru. Mogao bih složiti tablicu, možda ciljano sanjati. U sred razmišljanja o snovima i kratkoj pomisli na kavu zaljulja me snohvatica i potonem. Ponovo sanjam. Na Vlaškoj nedaleko od biciklističkog servisa provjeravam zadnju gumu. Na jednom mjestu je malo istrugana vanjska i izviruje unutarnja. To moje čačkanje mečke rezultira probijanjem zračnice. Odguram bicikl do serivsa. Gazim kroz vodu koja kulja kroz ulaz u radionicu. Pod u radionici je nakošen. Cijelom dužinom zida suprotnog ulazu izvire voda. Objašnjavam dečkima u radionici da mi treba promijeniti zadnju gumu i pokazujem na bicikl. U tom trenu vidim da mi je prazna i prednja guma. Budim se. Ponovo razmišljam o kavi i shvaćam da mi je džabe razmišljanje jer kave nemam. Možda čaj? Čaj!? Ne. Obična voda je skroz dobra. Budim se. Sat pokazuje pola sedam. Prisjećam se snova. Bicikl, radionica, poplava, Vlaška, šnicle, stan, Tesla. Da, Tesla nije Nikola, Tesla je Rene, autistični starac u mirovini. Jednom mi je, kad sam ga pitao je li mu Tesla prezime, objasnio: "Tesla me zovu jer sam dugo radio u "Tesli"*, a onda sam dobio otkaz kao tehnološki višak, i zovem se Rene, to ti je francusko ime". Siđem u prizemlje pogledati bicikl. Čitav je. Vratim se u stan. U ormariću s otpadom pored kanti stoje prazne boce.

 

 

divlje trešnje i ružine latice

Bio jedan kafić, dobar kafić, i u njemu radio dobar konobar, baš dobar konobar, i taj dobar kafić što zbog kafića, što zbog konobara dolazili gosti, ali onako, pravo dobri gosti. U dobrom kafiću dobar konobar radio dobru kavu i dobri gosti cijenili dobru kavu dobrog konobara u dobrom kafiću.

Jedan dan u dobar kafić dođe gošća i naruči kavu s mlijekom, ali da je mlijeko sojino. Dobar konobar se zbunio, zna on za to sojino mlijeko, zna on štošta, ali ga nema pa to gošći i kaže. Nema. A ima li u dobrom kafiću čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Dobar konobar zatečen pitanjem jedino je mogao izustiti: nema. Gošća vidno oneraspoložena nemogućnošću da u dobrom kafiću popije dobru kavu sa sojinim mlijekom ili adekvatnu zamjenu, čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom, naruči dupli pelin. Bez leda.

Prođe od tog neobičnog događaja nešto vremena, dobar konobar nikad dobrim gostima ne priča svoje poslovne dogodovštine, što iz profesionalnih razloga što zbog opreza jer toga je toliko da bi postojala mogućnost da gostima ispriča anegdotu s njima u glavnim ulogama, a to nerijetko ne biva dobra priča, i dobar konobar je tako zaboravio i na gošću sa sojinim mlijekom i ružinim laticama, ali gošća nije zaboravila da postoji dobar kafić s dobrim konobarom i pojavila se ponovo. Opet je tražila dobru kavu sa sojinim mlijekom, hladnim, a kako ga nije bilo u zamjenu je pokušala naručiti čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Kako ni sojina mlijeka ni ružinih latica u dobrom kafiću i dalje nije bilo, gošća je opet bila primorana posegnuti za trećom opcijom - pelinkovcem, duplim bez leda.

Iako dobar konobar iz dobrog kafića nikad dobrim gostima ne priča dogodovštine s gostima, ovu je jednostavno morao. Divio se dobar konobar dovitljivosti gošćinoj u narudžbama egzotičnih nam pića i divio se njenoj dosljednosti. Nije se toliko divio gošćinoj trećoj opciji (a tko i bi, sjetite se one sage s mostovcima kao trećom opcijom) i odlučio je tome stati na kraj. Pričajući ovu dogodovštinu, mimo svoje uvriježene prakse o nepričanju dogodovština s gostima, i s gošćama također, sagne se i otvori hladnjak, iz hladnjaka izvadi sojino mlijeko, a istovremeno lijevim kažiprstom upre u policu s ladičicama u kojima stoji čaj i prozbori samo dvije riječi: divlja trešnja.

Prošlo je od tada dosta vemena, dobar konobar je prestao s radom u dobrom kafiću, ali se povremeno u dobrom društvu znao sjetiti dogodovštine sa sojinim mlijekom, čajem od divlje trešnje i duplim pelinom, i potvrditi da se gošća nakon drugog duplog pelina više nikad nije pojavila u dobrom kafiću, da se sojino mlijeko pokvarilo, a čaj od divlje trešnje nekako popio.

Je li to zbog sojina mlijeka ili je to zbog divlje trešnje, možda je zbog manga i ružinih latica, možda čak i zbog pelina, pokušavalo je dobro društvo izvući zaključak iz priče dobrog konobara iz dobrog kafića. Nikom nije palo na pamet da gošća u dobar kafić nije dolazila ni zbog dobre kave, ni zbog čaja od divlje trešnje, ni zbog ružinih latica, ni zbog pelina. Gošća je u dobar kafić dolazila zbog dobrog konobara. Dok vjerojatno nije shvatila da dobar nerijetko ne vidi bolje od dobrog i da dobar konobar nije vidio dalje od sojina mlijeka i čaja od divlje trešnje. I duplog pelina

paklonevjerstvo

Putovanje iz jednog malog raja u drugi puno je rupa. Kako po rijetkim makadamskim dionicama, tako i po rekonstrukciji sjećanja kratkog popodnevnog sna. Mozak odmoran i spreman za nove izazove i na nova čuđenja.

 

Kad smo kod raja, ima neko istraživanje od prošle godine o tome koliko ljudi vjeruje u pakao, sve to raspoređeno po europskim državama. Prema tom istraživanju, samo 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Da ponovim: 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Samo?! Pa kako?! Pa tako. Podatak je da u Europi pakla o onog u Hrvatskoj više ima samo ljudskim glavama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Turskoj i Litvi. 

 

E sad, znamo li koliko je katolika i ostalih vjernika u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, 78,97% je katolika, pravoslavaca je 3,32%, a muslimana 1,32%) prilično je neobično da ti vjernici nisu baš tako pravi kako se na prvi pogled na podatke čini. Mislim, suludo je da itko može vjerovati u postojanje nekog takvog prostora prvenstveno jer je to "mjesto" u koje se ide nakon smrti, a bajke o tome nam serviraju oni koji se pakla uopće ne boje, a to odsustvo straha baš i nije uzrokovano bezgrešnim životom. 

 

Kako god, obični izračun, nikakva ozbiljna matematika, je jasan. Te je 2021. godine u Hrvatskoj bilo točno 3.871.833 stanovnika. Optimistički aproksimativno, pola godine kasnije taj broj možemo zaokružiti na 3.872.000 stanovnika. Od njih toliko, vjernika je oko 84%, što će reći da je nevjernika 16%. Ako nitko od nevjernika ne vjeruje u pakao, što je logično i za očekivati, ispada da je od onih 84% vjernika njih više od pola ne vjeruju u pakao. Od ukupnog broja stanovnika, 40% vjernika vjeruje u pakao, a 44% vjernika, dakle njih preko 1.700.000 ne vjeruje u postojanje istog. Kako? Koji to vjernici ne vjeruju u pakao? Ako u svetim spisima piše da pakao postoji, i ako o njemu najviše govori najsvetiji među svetima, tko su ti i kakvi su to vjernici koji u pakao ne vjeruju? 

 

Paklonevjernici, sva pitanja su retoričkog karaktera.

dinstani čaj

​Ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. I ne pokušavajte zgodnoj mladoj ženi objašnjavati da joj treba olovka kad pokušava premotati audio kazetu. Čaj će vam ispasti tako da ste sretni što vam je ispao u sudoper, a ne na pod, dok će vas ona mlada žena otpilit kao da ste najodurniji mizogini skot u njenom dotadašnjem životu.

Naš brezanski stan ima pedeset šest kvadrata. U pravokutnik su složeni hodnik u L, spavaća soba, primaća soba, špajz, kupaonica, kuhinja i loža. Jedino je balkon iz primaće, najveće sobe tlocrtno malo virio. Kuhinja je gledala na sjever, na ulicu i igralište: odbojkaško je asfaltirano, nogometno je zemljano. Iza gola je komad livade i ograda prema Čengijinom voćnjaku i kući. Čengija je bio samouki hajvan hećim koji se tu i tamo znao baviti i pokojim insanom. Iza izgrališta su bile kuće, a u daljini su se vidjela i dva crkvena tornja. Kuhinja je bila toliko velika da je u nju osim onog štednjaka na čiju sam toplu grijaću ploču prislonio svoj dječji dlan, sudopera i stola za objedovanje stao čak i malen kauč presvlake debelo žute boje, a to je zapravo boja kako je znaju nazivati boja starog zlata. Nikad mi to nije bilo jasno zašto takav naziv kad zlato ne može oksidirati pa sam mislio da je to neki naš tu lokalni izraz, u ovom zatku Europe, ali ne: Englezi su tu debelo žutu tako zvali još u devetnaestom stoljeću. Kud sam ja otišao... U dnevni boravak. Dnevni boravak se zvao primaća soba jer su se tamo primali gosti. O njima sad i ovdje nije riječ pa ćemo ih preskočiti. Danju se boravilo u kuhinji.

U primaćoj je vitrina s nekim finim čašama i šalicama, s knjigama i donja polica s mojim slikovnicama. Osim slikovnica, najnapetije mi je bilo pregledavati enciklopedije, osam knjiga o osam različitih znanstvenih područja. Prvo sam samo slike gledao, a nakon treniranja slova na dnevnim novinama bilo je i čitanja. Tamo je zelena garnitura od dva kauča na razvlačenje, dvije fotelje i dva taburea i niskim stolom do zrcaljenja ulaštene površine. Garnitura je zelena jer je tapacirung bi zelene boje. Rukohvati i noge su pratili tamnosmeđu površinu stola. Na podu tepih. Balkon je gledao na jug, na šumicu, na brezansku mahalu čijom je vizurom vladala velika okomito postavljena bijela olovka sa zelenim vrhom: minaret džamije. Na balkon se izlazilo kroz vrata koja su s dva bočna prozora činila veliku prozračnu stijenu sobe pune svjetla i sunca i pjesme s minareta, munare, manare, kako se već gdje ta olovka zove. Desno od desnog prozora stolič je s televizorom marke RIZ i stabilizatorom, teškom kutijom koja se morala uključiti prije televizora i služila je stabilizaciji struje, zapravo ujednačavanju napona koji je u to vrijeme često znao varirati, a to nježne tehnikalije poput televizora nisu baš trpile.

Spavaća soba je bila manja. U njoj su bili veliki ormari velikih vrata i još veće unutrašnjosti, visoki spojeni kreveti s nahtkaslićima i mojim krevetićem pored ormarom. Pod krevetom s tatine strane, u mraku se skrivala prava nogometna lopta. I ona je, spavaća soba, gledala na jug. Špajza ko špajza, mračna nevelika prostorija na čijim su policama uredno složene tegle sa slatkim i kiselim. Slatko sam volio ja, kiselo mama i tata. Dobro, tata je isto tu i tamo znao posegnuti i za nečim slatkim. Mama je preferirala kiselo. Valjda su zato zajedno. Kupaonica je kroz ložu na koju se izlazilo iz kuhinje, jednim malenim visokim prozorom skoro bezuspješno pokušavala gledati na sjever. WC školjka bila je njemačkog dizajna, saznat ću to dosta kasnije čitajući jedan maleni Žižekov traktat o ideološkim razlikama europskih naroda koji se daju raspoznati u njihovim zahodima. Kada je bila sjedeća, neki kompromisni hibrid između tuš kabine i normalne kade.

Uglavnom, od sveg onog namještaja iz primaće i spavaće sobe sad odjednom nema skoro ničega. Umjesto namještaja stan je prepun ljudi i žamora. Reklo bi se da je neko slavlje, rođendan, Nova godina, nečija svadba, tko će to znati. Ni u kuhinji od namještaja nema bog zna čega više, tek sudoper i poklopljen štednjak s kazetofonom na poklopcu oko kojeg nešto petlja ona mlada žena s početka. Ispostavlja se da prstićima ne baš spretno pokušava namotati magnetnu vrpcu izvučenu iz kazete. Prilazim joj, odavno sam savladao sva slova i dosta brojeva, i pokušavam objasniti da joj treba jedna obična grafitna olovka i da će joj to olakšati namjere. Pogledom me, što bi rekao jedan nekadašnji roker, sasjekla ko mačem. Odustajem i odlazim do sudopera. Dalje je sve jasno: posuda s ohlađenim onim voćnim dinstanim čajem, neka bosanska mješavina kompota i bezalkoholne sangrije, ispada mi iz ruku točno iznad sudopera i nestaje u odvodu.

U svakom slučaju, ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. Ni u snu! Propast će. Važnije je pri ruci imati olovku.

kroketi i neuroni

Volim kuhati. Nije to neko opsesivno motanje po kuhinji, ali ne bježim od nje. Osim onih dana kad mi se ne da. Onda ni čaj. Danas je taj takav dan.

Prehrambena linija. Elementarna najobičnija crtica u prehrambenom lancu. Menza. Kroketi dobro izgledaju, a nikad probao. Da uzmem? Jedno petnaest deka maksimalno? Ako uzmeme više, samo mi ostane. Ili da probam brojčano? Svakako ne smijem pretjerat.
- Izvolite?
- Dajte mi petnaest de...
Negdje u dnu mozga, na etaži minus pet, u jednom od mračnih kutova uma, par neurona kroz sinapse razmjenjuje dupliše sličica, odmjerava visinu valjka i promjer, procjenjuje specifičnu težinu ovisnu o udjelu pretpostavljenih pojedinih sastojaka.
- Ne, dajte mi jedanaest kroketića.
- Može.
Čuj nje, može. Naravno da može. Ja naručujem, ja plaćam. Hvataljkom lovi krokete i ubacuje ih u vrećicu. Pratim: dva, tri, tri, dva, dva.
- Ubacili ste ih dvanaest, ali nema veze. Samo stavite na vagu.
- Dvanaest. Nisam, ne bih rekla. - zavlači oko u vrećicu, broji. - Stvarno dvanaest. Da izvadim taj jedan?
- Ne, ne. - odmahujem lagano, iznad sam situacije picajzliranja oko jednog kroketa - Samo stavite na vagu.
A vaga vrag: na displeju pokaže 0,156 kg. Malo OKP, malo OCD, ništa OPG, ništa BDP.

Čak ni meni nije lako sa mnom.

mravci

Dan prije dana poslije.
- Ove kiše... mravi mi imigrirali, ima ih ko pasa.
- To ti je dobro. Gdje ima mrava, nema žohara.
- Je, je, ali mrava je toliko da će mi se zbog ravnoteže u svemiru pojavit antižohari, antimaterija i to.
- Odeš lijepo u ljekarnu, uzmeš Neopitroid u prahu, pospeš po kutovima, obrišeš viškove i to ih otjera. A i kiše će stati.

Dan poslije. Ljekarna u Draškovićevoj.
- Dobar dan. Izvolite.
- Dobar dan. Treba mi Neopitral... Neopitroid u prahu.
- Mislite Neofen?
- Ne, Neopitroid.
- Gospodine, ovo su Gradske ljekarne, a ne poljoprivredne.

kate ili dan pobjede

Ljeti je lijepo. Lijepo je krenuti od Male Rijeke, penjati se i spuštati niz planinske padine i sve tako do Budoželja. Budoželjske planine. Četvero nas je: Rus, ja i dvije mlade djevojke, Kate i njezina sestra su angažirale Rusa da ih fotografira u prirodi. Ja - vodič. Znam kraj.

 

Spustivši se prema odmaralištu, srećemo domaćina: i Rus i ja ga znamo, ali mu se imena ne možemo sjetiti. Nema pasa od prošlog posjeta. Tad su bila dva ona, kako se zovu, nisu rotvajleri, nego, ček, nije receiver,... retriever! Da, bila su dva retrievera, zlatna. Nema ih. Ugošćuje nas, onako planinarsko domski, lagan ručak, pivo, ležaljka za odmoriti. Nakon okrijepe krećemo dalje. Približavamo se dnu padine i osjetimo nesnosan smrad truleži. Nailazimo na neku rupu čije dno vodi uu neki tunel kroz koji izbija svjetlost. Izlaz iz te rupe je kontejner bez jedne bočne stijenke. U njemu mrtvi psi. Kontejner je ukopan na visini od par metara. Iznad te izlazne rupe crna je gusana okrugla ploča s natpisom Jasenovac. Shvatili smo da je vrijeme da zbrišemo iz kandži psihopate. U podnožju Budoželja izlazimo na desnu obalu Dunava. Rus djevojke ukrcava u čamac i kreće veslati, ja ostajem u zasjedi pričekati Peru psihopata. Da, Peru, sjetio sam mu se imena, ali ne i otkud ga znam. Ovaj se pojavljuje na obali, ispaljuje nekoliko metaka u smjeru čamca, a onda, vidjevši mene i puca i u mene. Promašuje sve. Uspijevam ga svladati, vezati vrbovim prućem. Ne pitajte kako se to radi, to su posebne sposobnosti. Rus vraća čamac i svi četvero odlazimo prema zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, a onda i dalje. Pješke.

 

Na travnatom platou odmarališta kod TEŽ-a neka je plesna predstava. Redateljica, ili je to glavna glumica s ulogom redateljice, dolazi u gledalište, hvata me za ruku i izvodi na podij: "Tu stani, kasnije ćeš plesati". Pokušavam se oduprijeti tom izboru uloge time da ne znam pesati. Neuvjerljiv sam. U međuvremenu podij se puni i nakon najava i predgovora kreće radnja. Vodvilj i cabaret s elementima plesa, tako nešto. I drama. Moja osobna. Taj ples. Uspio sam nekako za cijele plesne stavke izbjeći gaženje nogu plesačice u krinolini. Mislim, tko je ikad uspio uopće i dotaknuti, ma vidjeti, bilo cipele bilo noge žene koja hoda ili pleše u krinolini? To me spasilo. 

 

Po završetku predstave travnati plato se mijenja, širi se, gledatelji se odmiču, plesačica i najavljivačica nestaju, travom niču pravilne široke bijele crte. Nogometni teren i nogometna utakmica. Mješovite su ekipe, po godinama, stasu i spolu. Teren je, unatoč tim iscrtanim bijelim crtama neravan i ne odaje karakteristike nogometnog igrališta nego ima sve osobine obične prirodne livade. Čak su i maslačci kroz gustu travu promolili glave. U protivničkoj ekipi prepoznajem Žeželja, Dracha, Beckinsale i sestru joj Anu, tako je rekla da se zove dok smo planinarili. Za nas igramo Džo, Coa, Sanja i ja, ostale zapravo ni ne vidim. Rezultatskim preokretom s 0:2 na 3:2 naša ekipa uspijeva pobijediti. Da se za kraj sna malo i pohvalim, dva od tri gola sam zabio upravo ja. Tko ne vjeruje da je tako bilo, slobodno nek pita one koji su bili tamo. Sve ostalo je jasno. Ako. 

 

A i Dan pobjede je. Taj nam isto svima čestitam!