sitnosatni razgovori

- Žika je najbolji. Nema boljeg!

- Šta? Koji Žika?

- Todorović, brate.

- Što jes' - jes'. Oca nadras'o.

- Mislim da mu ni'ko ravan nije.

- Eh, čekaj malo.

- Šta da čekam?

- Treba imat mjeru. Odličan je Žika, ali Danilo j'ipak d car.

- Auuu. Jeste. On da j'bio u većoj kinematografiji, Oskara b'imo.

- Ma šta!? On da j'iz veće filmske države, Oskaru bi Batin kipić dodijelili.

- Baš. E, a Zoran?

- Koji Zoran?

- Radmilović.

- Ejebigasad.

modesty blaze

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. Pod tim "imati" i to "svoje" ne mislim na neke materijalne stvari, mislim na nekoga na koga se možeš osloniti kad ti treba, a da nisu prijatelji, roditelji ili najbliža rodbina. Mislim na liječnika ili liječnicu, svoju mesnicu, štand-dva na tržnici, stol ili komad šanka u birtiji, svoju frizerku. Na tržnici kumica Marija zna kakav sir kupuješ, a suseda joj Ivana odmah gleda spremiti korenja, papriku dvije i malo onih ljućih feferona. Na šanku ti bez pitanja biva serviran kratki espresso ili baš ono pivo, ovisi o dobu dana, bez da zucneš išta osim "dobar dan". Kad sjedneš u onaj svemirski stolac, nikad nisi siguran jesi li u ordinaciji dentalne medicine ili u frizeraju. U frizeraju si, priprema za šišanje biva kratka, a nakon toga se, jer cijelo vrijeme žmiriš, samo čuje zveckanje škara i zujanje mašinice. Dobro, i glas frizerke Modesty Blaze Karle od koje doznaš čuda, čuješ za događaje i ljude za koje nisi ni pomišljao da postoje. I ne trebaš joj objašnjavati "kako ćemo danas" jer te uvijek ošiša na isti način: iza kraće, maknuti kosu oko ušiju, a gore može malo duže, ništa posebno, ništa zahtjevno. 

 

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. I važno je imati mjeru. Ja je nekad nemam. Tako sam se noćas nekako spetljao s frizerkom. Naravno da sam žmirio dok mi je radila o glavi, čuo se samo ritmični rad škara, a kad je sve bilo gotovo otvorio sam oči i imao šta vidjeti. Kosa mi na glavi ko u Georgea Harissona s još malo produženim šiškama. Daj to oko ušiju malo skrati, molim te, velim joj, a ona će na to da ću izgledati kao da imam srednjovjekovni šljem na glavi. Sad kao ne izgledam kao da imam kacigu, oči mi se ne vide!? Ne brini, samouvjeren sam, samo ću malo kosu u stranu i bit će dobro. Pristane, a ja opet zažmirim. "Glavu prema meni malo", govori mi. Umjesto škara čujem zujanje mašinice. Otvorim oči, a Modesty na sebi ima bijelu kutu i zubarsku zaštitnu prozirnu masku na licu. U ruci joj sprava za brušenje, ali ne zuba nego drvenih i metalnih ploha! Pokušam se obraniti rukama - ne ide! Ruke mi vezane! Dignem pogled prema stadionskim reflektorima koji me na tren zaslijepe. Zažmirim, otvorim oči, a sa stropa me dnevnog mi boravka gleda plafonjera sa svojih ekološki energetski prihvatljivih i preračunatih 100 Watta. Sinoć opet zaspao na kauču.

 

 

sir s placa

Tržnica Kvatrić. Red hladnjaka s mliječnim proizvodima. Kumica do kumice, sir do sira, jajca do suhoga, ispod pulta nekad neki picek. Dođem do "svoje", a te sam "svoje" od ranog djetinjstva znao birati. Prvo ruke i nokti, higijena je kriterij broj jedan. Jest, čistoća dućana ne jamči čistoću proizvodnje, ali se ipak malo reflektira i teško se može dugotrajno hiniti. Na drugom je mjestu miris, a okus je tek na trećem mjestu. Izgled je posljednji u nizu. Ako se bilo koji od kriterija pošemeri, to je signal za promjenu. Ovdje su, kod gospođe Marije svi kriteriji već dugo vremena na nivou.

- Dobar dan, godpođo Marija.

- O, dobar dan sused.

 

Svi smo mi susedi. I oni koji stvarno jesu i oni koji baš i nisu. Susedi su i stalni kupci i oni koji će to možda postati.

 

- Jedan ovaj Vas molim.

- Evo ga, izvolte.

- Hvala. Nego, oprostite, mogu li Vas slikat?

- Kaj bute mene staru babu slikavali. Morti bi me i na Fejzbuka stavlali i zmene sprdnju delali. Poglete kolike zgodnih mladih cura ima, njih morete slikavat i sve drugo tražit.

- Ma htio poslat prijatelju da objasnim kod koga treba sir kupovati.

- A to! O jezušmarija, kaj sam si ja sve pomislila. Tu dole poglete, tu imate tablu s podacima pa si nju slikavajte.

food fusion dream

Da ne ispadne da sanjam samo lijepe stvari. 

Ajde što mi se pomiješaju gradovi u kojima sam kraće ili dulje živio pa nastane neki grad-kolaž, pikasovsko-dalijevska tvorevina nastambi i prometnica, to mi je još i razumljivo u svoj toj svojoj nadrealnosti, ali kombinacija određenih jestvina, to je stvarno za ozbiljno se začudit. 

Ako zanemarimo to što sam sanjao da je između Muzeja za umjetnost i obrt i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, pod krošnjom golemog hrasta široka prizemnica blago ukošenog, skoro pa ravnog krova koja je umjesto crijepom pokrivena lakiranim limenim pločama po kojima se penjemo i sjedamo uz rub (to "mi" znači nas troje, Pero, Maja i ja), a na krovu već ima drugih ljudi. Ako zanemarimo i to da ja računam koliko nam sumporne kiseline treba da isperemo lak kako bi prijem električne energije krova bio što veći, a za to ispiranje će Pero nabaviti one posude za zalijevanje bilja. I ako zanemarimo i da će uskoro kiša koja će isprati kiselinu s krova i da će ga kasnije i sunce osušiti, pa čak ako zanemarimo i to da se Maja vrzma oko nas, a to je ipak malo teže zanemariti jer je Maja bacila je oko na mene pa sad traži način kako da nešto jel, da mi se približi, a ni meni nije svejedno, i znam da oko nije bacila na Peru jer joj je on brat, pa onda čak i siđemo do auta kraj kojeg nas Maja čeka sa sendvičima, ne možemo zanemariti jedno. A to jedno je da su sendviči od raženog kruha s namazom od krumpir paprikaša s piletinom i grahom. 

Namaz!? Od krumpir paprikaša!? S grahom!? Ajde da je namaz od sira ili od masti, od povrća ili voća, ili bilo kojeg drugog bilja i ajde da je krumpir paprikaš s piletinom, to je nešto normalno. Sam krumpir paprikaš s grahom je ruban. Onkraj ruba čak. Skoro kao Lex AP. Ali od krumpir paprikaša s piletinom napravit namaz, e to nikako nije normalno. Nema tog deriviranja, fuzije ili čega sve ne pa da to postane normalno. Čak ni u snovima. Grah u paprikašu pa posljedično i u namazu da ni ne spominjemo.

stari mačak

U nekom kasnovečernjem završnom razgovoru za šankom Lepa se jedne večeri obratila Surovom, čovjeku koji zna nešto, ne zna sve, ali i zna ljude koji nešto znaju.

 

- Znaš li otkud ovaj plakat kod WC-a?

- Znam nešto, ali nisam siguran je li to što znam točno. Mogu provjerit pa ti javiti.

- Ajde, molim te. Srce si. Hvala ti, dušo. Htjela bih ga nabaviti za prijatelja.

- Dobro.

 

 

Prošlo je od tog razgovora dana i tjedana, Surovi se sjetio Lepina pitanja i molbe, malo pogrebao po površini plakata, to "pogrebao" je naravno metafora jer plakat je zaštićen neprotuprovalnim staklom, i priča o plakatu dobila je početak i kraj.

 

Nekada davno, početak osamdesetih je u pitanju, kad je sitotisak bio uvriježeni način štampanja, strip-redakcija Marketprinta, jedne od osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) novosadskog NIŠPRO Foruma (NIŠPRO je bila kratica za novinsko-izdavačku i štamparsku radnu organizaciju u socijalističkoj i federativnoj državi poznatoj pod imenom SFR Jugoslavija) povodom smrti Andrije Maurovića odštampala je nekoliko stotina plakata okomitog formata i dimenzija 70x100 cm, s motivom njegovog Starog Mačka i naslovom "U spomen na umetnika koji se vinuo u visine Olimpa – Andrija Maurović 1901 – 1981". Nekako, nitko više ne zna niti kako niti zašto, jedan je primjerak završio kod Borisa Greinera. Greiner dizajner je taj plakat srolao i stavio na jednu od polica na kojoj stoje srolani plakati Maurovićevog Starog Mačka i drugi. Stajao je taj plakat, ležao, točnije bi se moglo reći, srolan na toj polici godinama, desetljeća nekoliko, i možda je tek tu i tamo bivao mican malo lijevo ili malo desno kako bi napravio mjesta za neki novi srolani plakat ili kakvu sličnu samozatajnu umjetninu, čamio je čekajući neko bolje vrijeme i dočekao ga jednog proljeća. Tog je proljeća Greiner saznao dan otvorenja pizzerije i wine bara Karijola i restorana Mali bar u Vlaškoj ulici, dan na koji su vlasnici i Borisovi prijatelji upriličili cjelovečernju i cjelonoćnu zabavu. Originalan čak i kad poklanja serijski print, Greiner je Starog Mačka odnio Neneku na uramljivanje i te ga subote, 21. dana mjeseca travnja godine 2012. donio u Vlašku 63 i poklonio Kristini i Josipu. Visio je ponosno taj plakat na zidu wine bara točno iza stola broj jedan, malo desno od klima uređaja sve dok jedne godine Danijel Žeželj nije u dvorištu stripovski brzo i precizno oslikao drvenu ploču povodom promocije web-bookshopa Petikat. Na tu je ilustraciju, u njezin donji desni kut tehnikom preslikača, kako bi se to laički reklo, Boris Greiner dodao tekst. I kako priliči nekom starom mačku Stari je Mačak svoje mjesto ustupio Žeželjevu letećem slonu, a on se povukao u predvorje toaleta. Možda se na prvu čini neprikladnim, bilo je čak i nekih neuspjelih pokušaja izjednačavanja Starog Mačka i Baba-sere Srđana Dragojevića, ali je zapravo Stari Mačak zauzeo pravu poziciju za zasjedu iz koje vreba dok čuva jedan metak. Za prijatelja.

 

wine per capita

Da dvasjtosmi! Naravno da smo dvajstosmi kad mi pijemo potajno. Te da ne zna šef ili šefica, te da ne zna druga bračna polovica, da ne znaju susjedi, prijatelji... I jest, pijemo mi i pivo, i rakiju i sve ostalo, ali svejedno po ovom ispadosmo svi fini i trezveni, svijet nas vidio nije. E moj RankingRoyals, statistika je kao i politika, treba te FAO podatke čitat malo i između redova.

 

Dvajstosmi. Moj deda Vlado je imao običaj, a poslije sam shvatio da nije bio jedini, ujutro prije doručka otić u špajz sa štamplicom u ruci. Tamo natoči jednu, prevrne je na brzinu pa natoči još jednu i vrati se u kuhinju da s bakom, baka Nakom koja se inače zvala Anka, ali tako to rade s imenima ponegdje, započne doručak uz čašicu šljivovice. Kad nije u službi, a služba mu je bila na željeznici, dio dana je provodio u bašti, a pauze između kopanja i okapanja kratio bi odlaskom u podrum. Emajlirani tamnoplavi politreni lončić svaki bi put uzvrlom natankao vinom iz bačve pa ga s užitkom sasuo u se. To što je na godišnjoj razini proizvodio trideset do četrdeset litara rakije šljive i tristotinjak-četiristo litara vina, kako koja berba, značilo je da se tu i tamo pića u kući moglo naći i za goste. Za poklone nije bilo. "Nije to tako dobro da se nekom poklanja", znao bi objasnit svoju skromnost. I nije deda Vlado bio usamljeni slučaj, iznimka. Bio je možda malo iznad prosjeka. A i nije ulazio u statistiku.

 

Dvajstosmi. Pa dobro, moguće da ove nove generacije koje su, to jest nisu pile u godini corone i nisu reprezentativne. Možda su zdravstveno svjesnije. I pohvalno je to i zdravstveno korektno da se pije manje. Ili se i dalje pije statistički neobradivo po kućama.

 

 

 

knjižara kod pere

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike na tramvajskoj ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju umalo nikakvih poveznica osim u nečijim sjećanjima i perioda kad su radili.

 

Gordana i Pero su, omalena je mesingana pločica bila prišarafljena na stijenu šanka, davne 1973. godine otvorili pivnicu i gablaonicu u dvorištu Frankopanske 9. Da je to bila nekad i gablaonica mi mlađi znamo samo iz priča starijih gostiju. Iz kojih razloga su odustali od kuhinje i posvetili se kafe-aparatu i točioniku, nikad nisam saznao, a i nije me to baš jako zanimalo. U ono je gablaoničko doba, njihov susjed stari Mujezinović u istom dvorištu imao tokarsku radionicu koja se jadna nakon njegove smrti, u rukama njegove djece tražila i mijenjala namjenu od biljarskog kluba do frizeraja. Mi mladi studenti smo nerijetko zalazili u Donji grad koji smo od milja prozvali Zaborav. Jesmo li tamo išli zaboraviti ili smo tamo bili pa od bivanja zaboravili, ne sjećam se. Goga je uglavnom radila prvu smjenu, a Pero s konobarom drugu. Skoro svi njihovi konobari su, nema to veze što im je preko puta osim Gavelle i ugostiteljska škola, bili školovani konobari s dobrim iskustvom rada u ozbiljnim kavanama, restoranima i hotelima, konobari od kojih smo mi studenti mogli naučiti, i to uglavnom oni koji nisu htjeli učiti druge stvari, ponešto o pivu i o vinu, a nešto i o ponašanju gostiju u gostionici, restoranu, za stolom i šankom. Osim nas studenata i drugih probisvjeta, u pivnicu su zalazili i penzioneri, zvali smo ih našima i svakog utorka smo bili mirniji kad smo ih vidjeli sve na okupu. Utorcima su u većoj skupini dolazili i zboraši iz I.G.K., dolazili su poslije probe, a poslije nekoliko rundi i pred fajront znali su pustiti višeglasan glas. Naravno, u Zaborav su dolazile i eminentne kazališne veličine iz susjedstva. Uglavnom glumci s piscima. S glumicama puno rjeđe. Za nekih veselih večeri znali smo u mješovitim parovima baciti i koju partiju biljara. Inventar, a to se za mnoge tamo zapravo moglo reći, bilo je i nekoliko pojava s televizije i radija, kolekcionara starina i knjiga i drugih, manje ili više kontroverznih poduzetnika.

 

Burek na kolodvoru mitsko je mjesto gdje se osamdesetih godina prošlog stoljeća u bilo koje doba dana ili noći mogao pojesti vruć burek. Limena trafika na tramvajskoj stanici bila je velika da bi u nju stalo sedam-osam ljudi i nalakćeno na pultove uz staklene stijenke jelo burek. Vele neki da je tu buregdžinicu držao Braco iz Malnarove Noćne more, ali tog se detalja ne sjećam. Masni burek koji se uzimao "za ponijeti" bio je u masnom papiru, a sretnici koji su se, pogotovo u zimskim večerima i noćima, tamo zatekli burek su dobivali serviran iskrižan na plastičnom tanjuru uz pribor koji se sastojao od vilice rađene od neke aluminijske legure, lagane i savitljive i često se u nespretnoj ruci u kasne sate znalo dogoditi da poprime dalijevsku formu. Osim po svom osebujnom priboru, bili su poznati i po tome da su tepsiju bureka rezali na šestine. Okus njihovog bureka, nećemo se ovdje dati navući u rasprave o sastojcima jer sve dosta ovisi o geografskoj širini, bio je toliko intenzivan da sam ga jednom prilikom osjetio dok sam u sred noći stajao na okretištu tramvaja na Žitnjaku i slušao simfoniju Dopplerovog efekta koju su stvarali automobili na autpoutu.

 

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju nekih velikih poveznica osim u nečijim snovima.

 

Išavši s posla, a uredi su nam na Trešnjevci negdje kod Remize, radimo nešto s papirima raznih vrsta, danas sam predvečer odlučio svratiti kod Pere. Gužve u tramvajima su nesnosne i od svih tih natiskanih tijela gora je samo buka koju je proizvode. Uspijevam se na vrijeme dokopati izlaza i skoro pa iskočiti direktno pred Perinu knjižaru. Pero je ugostitelj Pero iz Frankopanske i ima knjižaru u kiosku buregdžinice na Glavnom kolodvoru. Knjižara s ozbiljnim asortimanom. Zvuči nevjerojatno, ali prolazak kroz ulazna vrata je neka vrsta zaobilaženja barijere. Interijer Perine knjižare, formom i veličinom strašno podsjeća na knjižaru Mladost iz Ilice 30. Prolazim pored jednog para. Djevojka sa srednje dugom smeđom kosom i naočalama tamnih okvira dečku objašnjava kako misli da bi ovdje mogla potrošiti brdo novaca. Pero u ponudi osim klasičnih knjiga ima i neke interaktivne: u dnu određenih stranica u tim knjigama moguće je instalirati neku od vlastitih personaliziranih aplikacija koje pomažu u pretraživanju i analizi. Čega god, ne pitajte previše. Uglavnom, sretan izborom, donosim knjige na pult, a Pero ih odmjerava naginjanjem glave u stranu, kao da zagleda bočnu stranu kakvog na kupnju ponuđenog auta, ili bicikla, ili konja. Preuzet će on te knjige, veli, ali mogu ih uzeti tek sutra kad ih Goga fakturira jer on sad za to nema vremena. Njegova izjava je apsurdna jer cijelo vrijeme samo stoji za pultom i pogledom prati ljude po knjižari, ali ta izjava nije predmet nikakve moguće rasprave - konačna je poput onog "uzmi ili ostavi" samo što u ovom slučaju ništa ne možeš uzeti do sutra. Vidno razočaran, poput djeteta kojem je iz korneta ispala kugla sladoleda na vruć asfalt, praznih ruku izlazim iz knjižare u toplo zagrebačko predvečerje čekati tramvaj broj šest. Problem je što u šestici nema toaleta... A možda je to i sreća.