libertango

Te sam godine prestao prezirati harmoniku.

Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.

Strange, I've seen that face before.

Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao ​prema ​Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika. 

Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.

​

Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih zvučnika izbijao neobičan ​angažman i aranžman harmonike.

​
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.

​Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ​ona harmonika.

​
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.

Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.

​

Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.

Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog​, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom.​ Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. ​Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest.  Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
 

Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. ​Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.

​

 

(​https://youtu.be/nIN3IE3DHqc?si=JHdhtvtU3BdU9Bjb)

 

​

​​

skoknuti do osijeka

​Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.

Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.

Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.

Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.

beluga u vučinama

 Do noćas nisam pojma imao, do noćas ni sanjao nisam kako neobičan hobi ima Boro iz Graza. Koji Boro, pitat će se mnogi, a Boru iz Graza zna svatko kome se nešto dobro prijelo nakon cjelodnevnog bazanja po tom pitoresknom austrijskom gradu. Restoran Kornati, ovo sad ispada kao reklama, ali neka, nema veze, dakle restoran Kornati treba posjetiti. Kako znam. Bio, pomislit će svi, pa se hvali. Tko zna, možda je mukte jeo pa sad ovako. A nisam. Nisam bio, ali znam toliko različitih ljudi koji su zadovoljni izišli iz Kornata, da to ne može biti slučaj. Nema veze. Borin hobi je vožnja aviona. I to ne bilo kakvih. Boro iz nekog razloga vozi onaj veliki kitoliki Airbus Belugu.

Kako znam? Vidio! Letio s njim!

Prvo nas je sve prije ukrcaja na dubrovačkom aerodromu, ne pitajte kako tako veliki avioni mogu slijetati u Čilipima - mogu, dočekala zdjelica neke hrane, nešto kao voćna salata, grožđe, masline i sir, a onda su nas pustili u avion. Unutrašnjost je bila poput većih sveučilišnih ili modernih kino dvorana: prigušeno svjetlo, nepregledni redovi sjedala u laganom padu prema prvim redovima, zidovi bez prozora. Airbus Beluga, samo je ovaj teretnjak preuređen za prijevoz putnika. Uspije Boro svaki put podići tu grdosiju s aerodroma i onda se pri uzlijetanju još malo zajebava, napravi looping, spusti se da krilima more može dirati pa se odlijepi od površine i krene dalje. Taman pomisliš konačno smo krenuli, kadli Boro uz Pelješac spusti avion na kocku šećera i najavi kupanjac za sve putnike. A nas putnika ko pljeve. Kad se nauživamo, ponovo se ukrcamo, a Boro s tog malenog platoa, na lijevoj strani žuljanskih Vučina, podigne Airbus kao dijete igračku rukom. Tad svi shvatimo da je uzlet s čilipskog aerodroma Bori obična limunada i shvatimo da je to konačno početak leta prema Splitu i Zagrebu.

Samo mu jednom nije uspjelo uzletjeti s Vučina. Dokaz je glava te jedne Beluge zarasle u šipražje koja iz mora viri s ruba vale kad se gleda prema Rtu Lenga. Putnici iz tog aviona morali su prvo doplivati do kamene obale pa kroz šikaru pješke do Žuljane, a onda cestom gore do Putnikovića pa na bus koji poteže iz Vela Luke sve preko Splita i Zadra do Zagreba. Kako su svi stali u taj bus, ne pitajte mene, pitajte konduktera.

Eto. A da mi je netko jučer taj Borin hobi spomenuo, rekao bih mu da laže, da to ni u snu nije moguće. Danas je to druga priča.

Fotografija Vučina ilustrativnog je karaktera, a umor(e)na Beluga se ugurala u kadar.
foto: Explore Croatia 2021.

crveni i plavi

Tehelné pole​ Arena 1:4
Anfield 4:0
White House 224:277.

Što bi reko Martinov ćaća​ Mate: "Dikod uđe, dikod ne uđe".

Što prva dva rezultata znače za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. Pokoja tahikardija od veselja i uzbuđenja, malo povišen tlak, ljepota je u oku promatrača, a veselje u glavi, i već nakon nekog vremena srce se smiri, tlak padne čak i bez farmakoloških intervencija i sve biva zaboravljeno kao lanjski snijeg. Ček, jel lani uopće bilo snijega?​ Eto, vidite. Nema veze.

Što treći rezultat znači za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. ​Postoje neke indicije i sumnje u pogoršanje života u globalu, ali iskreno nemam pojma jer nemam dovoljno informacija o planovima pobjednika da bih analizom išta mogao zaključiti. Baš kao što nemam pojma ni o eventualnim planovima poražene za koju sam pomalo navijao jer mi se činila racionalnijom i simpatičnijom, a i to može biti varljivo, skoro kao ljeto '68.

Povjerenje jest poljuljano od ranije, ali nada je još tu. Dva luda, jedan na jedan? Ili možda ipak nije tako, možda su braća? Kako god, uvijek će postojati i kolateralna žrtva. Pitanje je kolika i koliko će u konačnici biti kolateralna. Da postoji kritična masa racija pa da se ne uništimo prije nego li barem takozvanu umjetnu inteligenciju stvarno na naučimo razmišljati, da se ne moramo sami likvidirati kao ili slijepo crijevo evolucije, ili most, neki njezin period od organskog ka anorganskom. A možda je sve to već riješeno i sad samo igramo sudačku nadoknadu, samo ne znamo kolika je jer se nije oglasio četvrti sudac.

Kako god, optimistima čestitam Međunarodni dan sprječavanja iskorištavanja okoliša u rat​ovima i oružanim sukobim​a, Sulejmanu Veličanstvenom petsto trideseti, Rebecci Romijn pedeset drugi, a Emmi Stone trideset šesti rođendan.

na rubu

Stalno smo na nekom rubu. 

Na rubu smo novih dostignuća. Na rubu smo živaca. Na rubu smo pameti. Na rubu smo granica izdržljivosti. 

Na rubu smo velikog otkrića. Na rubu smo bankrota. Na rubu smo propasti. Na rubu ponora. Na rubu smo gladi. Na rubu e​gzistencije. Na rubu zakona. 

Na rubu smo novog doba. Na rubu smo rata. Na rubu smo ruba. Na samom smo rubu kraja.

japanka bez tenisica

Danas je jednoj Japanki u Draškovićevoj tramvaj broj 4 pregazio laganu platnenu tenisicu.

 

Tako je počeo san, a onda sam se malo zamislio nad ostalim dijelom radnje i shvatio da bi netko mogao pomisliti kako kopiram Queneaua iz jedanaestice i zato sam odustao od toga da prvoj rečenici dodam to kako smo tu Japanku mi nagovorili da iz Vlaške potrči za tom četvorkom jer nas je pitala kako da dođe do Glavnog kolodvora, i to kako je njezin dečko, muž, svakako suputnik u znak soliidarnosti skinuo svoje tenisice i ostavio ih na pruzi pored njenih pa su zajedno ulicom hodali u kratkim bijelim čarapicama, kao i to da smo se mi, a to mi je i dalje malo nedefinirano jer nas ima pet-šest, vratili u svoje dvorište u Vlaškoj ulici gdje smo preparkiravali bicikle ne bismo li se dokopali ravnog krova kuće na kojem smo raspravljali o tome tko je Japancima rekao da trče za četvorkom.

 

Uglavnom, kad sam razmislio o cijelom događaju i odustajanju od dodavanja rečenica onoj prvoj, zaključio sam da je možda opasno ostaviti tu prvu rečenicu samu jer bi se od nelagode mogla iz jedne simpatične pretvoriti u demonsku. Htijući izbjeći sve zamke imitiranja i iritiranja, odlučim sve izbrisati i papir ostaviti uznemirujuće praznim.

 

"Čitao si Harmsa", čujem neki glas. "Ih, jesam", odgovorim. "Vidi ti se ponekad", dodaje. "A šta ću?" "Ništa, pripazi da ne ispadne ko s Queneauom".

otvoreno pismo drugu filipu marinkoviću

Dragi druže, zovem te drugom i to dragim unatoč svemu onome što ću u nastavku pisma navesti. Duboko si me, moglo bi re reći i neoprostivo razočarao. To što na dogovoreni ručak na vrh žičare dolaziš posljednji nije tako strašno. Netko uvijek mora biti posljednji, a to obično biva onaj koji dođe zadnji jer misli kako je njemu odredište blizu ishodišta pa neće kasniti. Ali, avaj, da ne velim kurac. Najbliži uvijek najviše kasne. Nije strašno ni to da na ručak društva dovodiš nekog slučajnog frenda s posla, Vijetnamca koji mota cigarete, ali tako da u papir stavlja već gotove kobasičice duhana uvučene u neka najlonska crijevca. Nisi ti kriv što lik umjesto dišnog trakta ima spalionicu plastike. Uostalom, ako Vanja može u pola dvanaest otvarati drugu kutiju Marlboroa i s plavokosom se konobaricom natezati oko toga da je njemu i treće pivo prije ručka aperitiv, to vidim s terase gledajući kroz prozor u unutrašnjost kafane koja trenutno do daljnjeg ne radi, možeš se i ti družit s kojekakvim neobičnim ljudima. I to što podjebavaš Zeku, Janu i Sandru, isto nije nešto što ti treba zamjeriti, ajd, možda Sandru ipak nisi trebao. I nema osude. Nema osude ni to što si donio karton vina, a kad kažem karton, ne mislim na šest buteljki nego na onaj kartonski paketić s trolitrenom vakuumiranom žmikastom vrećom i malenom pipom za istakanje. Na kutiji jasno i čitko piše: Vino Merlot. Veliko V i veliko M. I ništa više. I ne treba, sve ti jasno i nema veze, ko ga jebe, ne moramo mi uvijek pit odlična vina kad i loša nekad mogu bit dobra. Dakle i to bih ti oprostio, ali kad sam vidio da nosiš plavi dres Didiera Drogbe sa Samsungovom reklamom na prsima, e to ti nisam mogao oprostiti. Bjelokošćanin je tu jedina svijetla točka, a od ostalog ne znam je li gore to što na dresu piše Samsung ili to što je Chelseajev dres. Nije da je meni taj klub nešto mrzak, nije uopće, ali kad se samo sjetim tko sve navija za taj klub i tko je sve žudio otići do Londona samo zbog tog kluba, e to mi je malo blj. I da, malo je glupo da mi to žensko ime Chelsea prihvaćamo i koristimo kao muško, ali to sad nije važno. Chelsea, Fićo!? Stvarno!? Sram te bilo!

 

Prijateljski i srdačno, Križ.

 

Sanjati ikoga u nogometnom dresu, a da nije nogometaš na igralištu, prilično je, ajmo to biranim riječima reći, uvrnuto. Sanjati nogomet je možda isto malo uvrnuto, kako kome. A opet, kad večer prije tog sna gledaš paralelno dva prijenosa u kojima Redovima Bullovima bivaju potkresana krila (Dinamo zabiberio salzburškom biku, a Liverpool im imenjake iz Leipziga srknuo ko lipov čaj), onda nije čudo da se barem nekakav opskuran dres ušunja u snove, a kolateralna žrtva postane - krivac. Netko i to mora moći znati htjeti, da ne citiram sad ministra vanjskih podova.