Ne znam ja kako to funkcionira, to sa snovima, koji su sve parametri da ih se pokrene i u kojem će smjeru ići, ali da im je uz ono pročitano upravo prije spavanja, pogonsko gorivo i hrana.
Elem, probudio se, doručkovao i uz kavu pročitao tekst jednog književnika na osvrt jednog jezikoslovca o nazivlju izvjesnih jestvina u novoobjavljenoj knjizi, a potom i jezikoslovčev smislen odgovor na prozivke kojih u tekstu onog prvog ne nedostaje, ne fali. Radi se o pitama i burecima za koje se onaj prvi uhvatio ko pijan plota. Krucijalno lingvističko, sociološko, ako ne i antropološko pitanje sadašnjosti, a možda i budućnosti i opstanka i nacija, i država i jezika. Ja jezični laik u jednog od njih vidim ladanovsku predanost poslu, a u drugog tešku ambiciju. Da skratim, poslije kave se ispružio u položaj morske zvjezdače, malo da se istegnem i duboko nadišem, ali taj položaj lako prevari, oči kapci pokriju, umjesto bijeline stropa, zacrvene se kapilare od jutarnjeg svjetla...
"Ako nema nikoga od tih tvojih prijatelja iz djetinjstva odi, veli mi Josip, do nas prespavat. Jest u brdu, ali je lijepo. Prije toga svrati do Alije i njegovih, pojedi nešto kod njih i uzmi ključ. To ti je zadnja kuća prije uspona."
I ja napravih tako. Kad se prođu brezanski bazeni i dom zdravlja, dođe do škole i prijeđe na lijevu stranu ulice, dugačak je i strm put u brdo, skoro kao zagrebački Šipki. Prije nego li počne ozbiljnija uzbrdica, niz je kuća na široko postavljenih, skoro pa razbacanih. Dođem do posljednje, niske prizemnice s ogradom koja svojom visinom više označava i podupire cvijeće nego što ograđuje, uđem u dvorište. Pozdravlja Alija, pozdravlja i gospođa Aida. Iza kuće dječja graja, meketanje i mukanje. Donese Aida preda me tanjur s komadom janjetine na kosti i komadom bureka. Probam jedno, probam drugo, čini se da je ovo put u raj. Čista big-bang epifanija jednog zakletog ateista. Pruža Alija ruku prema mojima u kojima mi komad bureka, i taman da ću ga zagrist, on pipa taj komad, malo stisne pa se polagano uzmičući nasmiješi: "Mehko ko duša, pravo". Začuđenog njegovim diranjem hrane pred ustima mi, uzima tanjur ispred mene i odnosi ga iza rijetke živice kojom je veranda odvojena od radnog kuhinjskog stola, stavlja tanjur na pladanj, Aida na pladanj dodaje vrčić s vrhnjem i malenu zdjelicu s češnjakom pa se ponovo uhvati mesa koje je do tad mijesila. Alija se s pladnjem vrati: "Ovako je bolje, vidićeš".
I ne pita Alija je li dobra pita, ne pita ni je li dobar burek. Aliji je, a dade se zaključiti po nježnom osmijehu ispod kratkih brkova, drago da je sve dobro i da je meni dobro ma kako to dobro nazvali. Aidi isto.
I baš da ću... onda je zazvonio telefon. Hrvoje. Pita je li me probudio. Nije. Razmišljam. O čemu? Dragi tata, kako o čemu? O krucijalnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima prehrane: postoji li pita od bureka i ako za pitu pitaš, burečiš li za burek? Spustio mi slušalicu. I ja bih napravio isto da sam bio na njegovom mjestu.
