gravitacija ponedjeljkom

​​Prva stvar koju smo trebali svladati i njeno izvođenje dovesti do stanja automatike bilo je duboko disanje. Samo disanje nije bilo problem, ali se kod svih početnika svodilo na plitko disanje koje je vremenom moglo dovesti do disfunkcionalnosti vrhova pluća uslijed nekorištenja, a što može biti velika zapreka u trenucima kad je zbog bilo kakve intenzivnije aktivnosti organizma, bilo fizičke ili mentalne, tijelu potrebno upumpati veću količinu kisika. Disanje smo učili uz​ Arabesque​ Claudea Debussyja.​

Sljedeća vještina koju smo morali svladati jest hodanje s obaveznim konstantnim kontaktom s tlom. Nije li to normalno hodanje, svatko će se zapitati. Jeste, ali morali smo učiti kretati se brzo bez da potrčimo, a trčanje je zapravo usljed brzine kretanja povremeno gubljenje kontakta s tlom. Dakle, brzo hodanje, onaj smiješni sport kojeg se tu i tamo može vidjeti na olimpijskim igrama kad su dosadni dani s malo natjecateljskog programa. Naizgled laka vještina kod novaka često rezultira upalom gluteusa maximusa. Nešto slično se događa pri pretjerivanju u badmintonu, nebitno igrate li ozbiljno ili se ludirate i cirkusirate po terenu pomalo se praveći važnima i vickastom igrom prikrivajući nepoznavanje svih pravila. Samo, stvar je u tome da je zbog povećane gravitacije trčanje skoro pa nemoguće. Moguće je ako ste na Zemlji mogli trčati sa vrećama pijeska ili cementa okačenim o svaku nogu.

Treća vještina kojoj su nas učili bila je spavanje u stojećem stavu. Razlog tome je održavanje visine krvnog tlaka u razini životne funkcionalnosti. Opet su spominjali gravitaciju, zapravo razliku u odnosu na prethodnu, ali to mi nije bilo jasno.

Sjetio sam se onog nekog afričkog plemena koje živi na rubu neke pustinje, je li to Namib, Kalahari ili Sahara, ili je Tenere u Sahari, ili čak Bilma u Tenereu u Sahari, stvarno se ne sjećam. Uglavnom, pripadnici plemena kad su u lovu na rubu pustinje spavaju nalakćeni, dakle, lakat na tlo, glava na dlan. Razlog tome je onemogućavanje nekim insektima da im uđu u uho. Zašto se ne bi popeli po podlaktici, svakom bi to insektu na pamet palo. E pa bi, ali ljudi imaju na koži podlaktice pregršt nervnih završetaka i osjete svaki pa i najmanji i najnježniji dodir čak i nožice insekta, što ih budi i tu insektu završava karijera. A čepići? Nema, u Africi su. Nema tamo čepića, nema ni apoteke u kojoj bi ih moli kupiti. Uostalom, začepe li uši, ostaju im otvorene nosnice. Zatvore li nosnice, moraju disati kroz otvorena usta. Šeširi s mrežicama? Pa nisu pčelari nego su pleme koje prilično izolirano živi uz rub neke afričke pustinje! Bolje da se nisam sjetio.

Kako god, učenje spavanja u stojećem položaju meni nije predstavljalo problem. Ne jednom sam zaspao stojeći. Ne pamtim, to pamte neki drugi ljudi, oni koji su me vidjeli, a ponekad čak i snimili u toj pozi stojećeg spavača. Tramvajska stanica, tramvaj, tulum u potkrovlju? Može. Meni je svejedno. Ako mi se spava - spavat ću.

​Četvrta stvar: prehrana. Ovdje smo teži nego inače. Zato moramo dobro planirati prehranu: ne unositi višak kalorija koji bi se gomilao i zbog kretanja zahtijevao veći unos kalorija zbog povećane potrošnje, a u slučaju zastoja, te bi se kalorije opet gomilale i hibernirale bi u ireverzibilnom smjeru u stadij iz kojeg ih je bilo skoro nemoguće sagorjeti i potrošiti. Smanjen unos kalorija onemogućio bi nam kretanje, a kretanje je ovdje najbitnija stvar. Da ne kažem: od životne važnosti.

​Peta stvar: ako kupite sladoled koji planirate pojesti za večeru, odolite popodnevnom iskušenju. Jer poslije sladoleda sljedeća najslađa stvar ponedjeljkom je popodnevna dremka s izletom na neki zemljiodni planet.