dora i fred

​ Idemo kombijem do Freda i Dore. Kombi je narančasti VW Palestinac. Zvali njih dvoje ekipu na roštilj, kotlovinu, kazanče, šta li već. Pristao sam nevoljko jer znam koga su sve mogli pozvati, a meni se te ljude ne sluša. Ni ne gleda mi ih se, ako ćemo iskreno, ali ajd, pristao si pa sad kusaj. Penzionerska vožnja uz brdo je čak i prikladna, ali teme razgovora su nekako izgubile erotiku. Nije da se ne spomenu ljetovanja i zimovanja, ali nabrajanje medicinskih termina, lokacija, zvijezdi u bijelom, a da nisu tenisači, sila farmaceutskih izraza, latinskih naziva dijelova tijela, sve to malo brzo dojadi. Sreća pa je vožnja trajala relativno kratko. Iskrcavamo se, pozdravljamo i dobivamo zaduženja: vi oko vatre, vi po snijegu. Zapala me druga skupina.

Poprilično smo zaigrani čišćenjem snijega oko kuće. Napadalo ga dosta, više od po metra. Odlazim u kuću do toaleta. U prolazu čujem našeg domaćina. Glas mu odrješit i tih.
- Tukao sam te jer nisi bila dobra. Sad si dobra. Jesi li? I sad te ne tučem. Jesi dobra?
- Jesam.
Glas joj je tih i drhtav.

Ne znam je li prihvatiti ponudu i otići s ekipom do frenda koji sa suprugom živi na osami na Sljemenu, dobro ili loše. Loše što se to događa, dobro što sam to saznao. Znamo se iz srednje i nitko ne bi mogao ni pomisliti da će njih dvoje završiti zajedno. To zajedno sad ima jednu sasvim drugu konotaciju. Pišajući sam smišljao formu u kojoj ću ga odjebati, a da to njemu ne postane novi motiv za njeno podobravanje.
- Slušaj. Čuo sam te što si joj govorio. Gadno je to. Ja to ne mogu provarit. Ne mogu te više ni pogledati. Gadiš mi se. Odoh.

Fred zatečen mojom izravnošću ostaje zalijepljen za kuhinjski stolac, a Dora ustaje.
- Otpratit ću te da ne izgleda ružno.
- Nek izgleda ružno jer sve ovo i jest ružno.
Unatoč mojim riječima, Dora izlazi za mnom.

- Ne hodaj mi preblizu. Ako te taj tvoj kreten vidi, opet će naći razloga za nasilje.
- Neće, pazit ću.

Hodamo. Ja jedno par metara ispred Dore.
- Nije on takav. Dobar je dok se ne naljuti.

Jebiga, Dora, ne govorim joj: ne štiti ga, nije stvar paženja nego je to problem koji rješavaju stručne službe, i to one u plavim uniformama. Štokholmski sindrom razorniji je od kineskog. Pičko, to sad sebi govorim, kad si ih čuo, trebao si ga odvalit šakom u glavu da vidi kako je to, trebo si ga namlatit ko vola u kupusu, a ne se samo pokupit ko zadnji seronja.

Stigavši do lovačkog puta okrenem se Dori, ona zastane. Mahnem joj i kimnem glavom. Mahne i ona. Čekam da se okrene i krene prema kući. Ona čeka da ja krenem dalje. Traje to užasno dugih par sekundi. Pogledam u nebo i pođem ne osvrćući se. 

Dođem do ruba padine i imam što vidjeti. Dok se gomila medvjedića igra u snijegu, mater i ćaća im lopatama krče snijeg sa staze. Možda ovo nije najbolji put za odlazak. Krenem se vraćati nadajuć se da me nisu primijetili i zakoračim niz drugu padinu. Nakon desetak minuta brzog hoda dolazim do ceste. Prohodna je jer je tu već prošla ralica. Rezultat tog prolaska su do pola zatrpani nepropisno parkirani automobili. Iza tih auta nogostup je i to prilično prometan. Pernate jakne svih boja i dužina i graja. Graja je rezultat nailaska nekoliko zaigranih mladunaca medvjeda. Bokte, ako su malci tu, onda im je i mater tu negdje. Kako kući?! 

Odnekud dopiru zvuci pneumatskog čekića, zvuk motora kamiona i škripanje metala po asfaltu i betonu. 

Otvorim oči. Sedam je. Radnici počeli dovršavati polaganje betonskih ploča rubnih odvodnih kanala prije postavljanja posljednjeg sloja asfalta u ulici. Svejedno sam sad malo zabrinut za Doru. A i za Freda. 

billy bob thornton i lily of the valley

Vjerojatno je, ma gotovo je sigurno važno osjetiti se korisnim i sigurno dio nas, makar onaj najmanji želi na neki način biti važan. Ne baš nešto jako važan tipa kad te obuzmu bolesne ambicije, ali dovoljno važan da si potreban. Nije tipfeler, ali može i potreban i poseban. Kao da nismo svi posebni. Svatko na svoj način. E sad, tu važnost ispoljavamo na svojstven način ili po nekom obrascu. I vjerojatno to baš i ne vidimo najbolje. Naravno, sve bi to kakva stručna osoba bolje prepoznala i opisala, ali meni to ionako nije cilj. Samo kažem kako to što radimo te neke stvari uglavnom ne primjećujemo. Na javi. A kad je san u pitanju, onda je to lakše prihvatiti i na neki način priznati.

San. Da. Sanjam da sam na promociji knjige jednog prijatelja kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Billy. Sjatilo se u taj neki pomalo i glamurozni prostor cijela svita večernje toalete i smokinga kao na zabavi poslije dodjele Oscara. Pričam tako s nekim ljudima, među njima i urednik i izdavač, i spomenem kako je prilično zanimljiv podatak da je cijeli roman Billy napisao rečenicama u negaciji što iziskuje veliku vještinu jer negacijom ne privlačiš nego odbijaš, a ovo štivo je tako pitko i prijemčivo da čitatelju koji se udubi u štivo ovako nešto može promaknuti. Gledaju me svi kao da sam rekao da sam vidio rub svemira. Pokušam primjerom pojasniti.

Neće svijet propast ako nismo navikli na nelagode i nezgode. Nikako zbog toga nismo negativci. Ne možemo ništa ni naći ako ništa niti ne tražimo. Nevjerojatno kako ranije nismo naletjeli na neukrotive nemani i nepremostive prepreke. Nije nama tako loše i ne smijemo se žaliti. Ne, ne i ne.

Odustajem od objašnjavanja, pojašnjavanja, ispričavanja. Nekad i odustajanje može bit rješenje. Pod ruku me primi jedna žena, haljina joj crvena poput ruža koji joj tako crven odlično pristaje uz crte lica, kosu. Znamo se. Zvat ćemo je u ovom snu Lily. Lily me moli da je izvedem s ovog bala jer joj je malo dosadno. Izlazimo iz dvorane u aulu, sjedamo na neki kauč i krene priča. Lily je lijepo gledati dok te sluša kad govoriš, ali je nemjerljivo ljepše gledati je kad ti priča. Čak i kad ne priča tebi. A zna pričati. Mogao bi se čovjek nasloniti, zažmiriti i slušati dok ga ta priča ne odvede u neki njezin svijet. Stvaran, a istovremeno ezoteričan.

Sad, kad to ovako pišem, sve izgleda kao aluzija na odlazak dalje, konkretno u krevet. A nije. Dobri smo prijatelji u toj nekoj muško-ženskoj relaciji. To valjda kaže svaka muška strana prijateljstva koja je nedovoljno seksualno privlačna i atraktivna ženskoj strani. Malo sam se zapetljao, otišao iz sna ne bih li opravdao nedostatak akcije u snu, ali šta da radim kad akcije u ovom snu do sad nema. Kad je ima, o njoj ne pišem jer... jer ne. Akcija dolazi malo kasnije. Akcija drugog tipa. 

Taj drugi tip se za ovu priliku zove Ollie. Zbog zaštite privatnosti. Ollieja, njegovu kći i njihovog psa vidimo u mercedesu smeđe boje, poznati model s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Na rubu smo gradilišta. Mnogokatnica, a to je više od višekatnice, u nebo gleda desetak etaža. Jednako toliko ih je i u dubinu. Kako sam od promocije knjige došao do te bauštele, ne zna nitko. U prizemlju su stupovi koji gornji dio zgrade drže iznad površine zemlje. Tako nastalo prizemlje ima strop na visini od jedno osam-devet, možda i deset metara. Oko rubova zgrade opkop je širok sigurno pet metara, a dubok koliko i sama zgrada. Prilaz prizemlju moguć je preko dva mostića: čelične ploče koje povezuju ulicu i unutrašnjost zgrade. Ollie lijevim mostom uđe autom unutra, napravi krug i počne voziti prema van, prema drugom mostiću. U jednom trenu vidimo da se predomišlja, možda želi na drugi mostić? Ili ipak prvi? Dok dvojba traje mercedes se približava onoj provaliji oko zgrade. Još trenutak-dva i auto nestaje u ponoru dubokom sigurno preko trideset metara. Zovemo policiju, hitnu, vatrogasce, jedan jedan dva, sve odreda. Spuštamo se dolje pješke jer ne rade ni teretni građevinski liftovi.

Sišli smo dolje o dna. Vidimo da su već i Ollie i njegova kćer i pas svatko u zasebnoj barokomori sa staklenom bočnom stijenkom. Kako su i kojom brzinom uspjeli doći, to valjda može biti samo u filmu. Dobro, i u snu. Na zidu iznad ležaljke na kojoj je Ollijeva kći rukom je napisano: stisni joj dlan nekoliko puta kako bi te prepoznala i probudila se. Ollijeva kći je malena djevojčica predškolskog uzrasta koja je tek naučila slova i rukopis sigurno nije njezin. Ollijev je. Pružam ruku kroz otvor hermetički pregrađen nekom debelom impregniranom tkaninom. Stisnem joj šaku nekoliko puta i dijete se probudi. Bez ogrebotine je i živa je! Odem do barokomore s psom i napravim isto iako na zidu nije pisalo ništa. Pas se probudi, zaklatara glavom, tijelom pa repom i počne mahati jezikom. Dobro je. Odem do treće barokomore. U njoj Ollie leži potrbuške, glave okrenute na stranu, naočale mu malo pomaknute s nosa i pokrivaju dio izgrebanog lica. Desna ruka mu otromboljeno visi pored kreveta i čini se kao da je miče. A i izgleda nepolomljeno čitav. Iznad njega u barokomori nema natpisa. Nema njegova barokomora ni otvor za pružiti ili gurnuti ruku. "Dobro je", govori mi Lilly, "ne moraš ni ti sve". 

jutra

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

Prvo se kroz tišinu noći probije pjev ptica, a onda se savijene prolaskom kroz atmosferu pojave zrake sunca. Istovremeno se, nekad čak i prije njih, po ulicama pojave dostavni kombiji, kamioni i kamioneti, tu su i profesionalni vozači i muževi svih kumica s placa. Baš nekako u to vrijeme pojavljuju se i posljednje noćne ptice koje će neuspješno pokušati izbjeći susret bliske vrste s radničkom klasom prve smjene ono malo tvornica koje još uvijek rade i njihove mrke poglede, neki su osuđujući, a neki pomalo i zavidni. Njih će dočekati i sneni šetači pasa koji bi u tim trenucima svoje kuće ljubimce rado na par sati mijenjali za ribice u akvariju.

Potom dolaze blagajnice i blagajnici iz dućana, pekara i kioska, zdravstveni radnici, školske čistačice i podvornici. Ovi posljednji ljeti malo kasne jer danas ponavljača nema pa nema ni potrebe za ranim čišćenjem učionica i školskih dvorana i hodnika.

U međuvremenu, svoj su ojev pice zamijenile prvim jutarnjim lovom. Kosovi, vrane, golubovi i vrapci čeprkaju po travnatim površinama i po asfaltu oko kanti i kontejnera za otpad. Iz zgrada sad već izlaze i oni koji rade uredski posao, onaj od devet do pet, ali im je ured podaleko od kuće, a promet je stalno otežan pa bi ga se već moglo nazvati i uobičajenim. Pred dućanima nervozno koračaju neki kojima se žuri i neki kojima je pojam vremena potpuno stran.

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.