jutra

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

Prvo se kroz tišinu noći probije pjev ptica, a onda se savijene prolaskom kroz atmosferu pojave zrake sunca. Istovremeno se, nekad čak i prije njih, po ulicama pojave dostavni kombiji, kamioni i kamioneti, tu su i profesionalni vozači i muževi svih kumica s placa. Baš nekako u to vrijeme pojavljuju se i posljednje noćne ptice koje će neuspješno pokušati izbjeći susret bliske vrste s radničkom klasom prve smjene ono malo tvornica koje još uvijek rade i njihove mrke poglede, neki su osuđujući, a neki pomalo i zavidni. Njih će dočekati i sneni šetači pasa koji bi u tim trenucima svoje kuće ljubimce rado na par sati mijenjali za ribice u akvariju.

Potom dolaze blagajnice i blagajnici iz dućana, pekara i kioska, zdravstveni radnici, školske čistačice i podvornici. Ovi posljednji ljeti malo kasne jer danas ponavljača nema pa nema ni potrebe za ranim čišćenjem učionica i školskih dvorana i hodnika.

U međuvremenu, svoj su ojev pice zamijenile prvim jutarnjim lovom. Kosovi, vrane, golubovi i vrapci čeprkaju po travnatim površinama i po asfaltu oko kanti i kontejnera za otpad. Iz zgrada sad već izlaze i oni koji rade uredski posao, onaj od devet do pet, ali im je ured podaleko od kuće, a promet je stalno otežan pa bi ga se već moglo nazvati i uobičajenim. Pred dućanima nervozno koračaju neki kojima se žuri i neki kojima je pojam vremena potpuno stran.

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.