njutanji

Prvo je Boro dobio nagradu za pisanje, a onda je izgleda pisanje dobilo nagradu za Boru.

Prekjučer im se omaklo "Veliko priznanje Borisu D.", a onda su to jutros, rećemo, "popravili". "Veliko priznanje za Borisa D." i to puta dva. Da ne bi bilo slučajno. Kome priznanje? Mami i tati što ga rodiše? Nini što ga ima u preduzeću?

E što volim Njutanji.

spam naš svagdašnji

Kaslić, poštanski, uredno praznim nedjeljom uvečer. Da mi ne pokvari vikend. Jer u kasliću uobičajeno nalazim račune, opomene i obavijesti prispjelih preporučenih pošiljki, a te već dugo ne sadrže ništa lijepo. Petpostotni spam, unatoč instaliranom filteru oblika zastrašujućeg pozivanja na 16. članak Zakona o zaštiti potrošača, čiji sadržaj su uglavnom oglasi za pizze i ćevape koji su prostornovremenski van dometa održivosti topline (ne)jestvina na prihvatljivoj razini. O toj mojoj sustavnoj ignoranciji krajnje točke dometa pošte dalo bi se štošta reći, napisati. Oblik bijega od stvarnosti, odgovornosti, strah od obveza i nemoći, ... Svašta bi se dalo, i našla bi se neka patološka crta sigurno, ako ne znam ja i ne znate vi, pitajte stručnjake. Ali to nije ova tema, ta zaslužuje zasebnu priču.

Ruku punih vrećica penjem se uza stube u predstubišnom prostoru zgrade i ovlaš bacim pogled na poštanski sandučić, a iz njega u prozirni najlon, plastiku, neku umjetnu masu, do pola viri teškom mukom savijana i naguravana snopčina uvezanog papira. Krenem rukom izvući to čudo, a na vrećici mi, jednoj od nekoliko koliko ih trenutno imam pokačeno po prstima, od mase slične ovitku onog sranja u otvoru kaslića, pukne ručka. Pukne prvo ručka na vrećici, a potom, u neelastičnom srazu sa tvrdom podlogom i glava novokupljene žarulje (valjda je glava, ak je ono ispod vrat, to ispod ovisi kak se žarulja drži, a meni je u glavi vratom prema dolje). Shvativši kako me taj ireverzibilitet makrosvijeta ne košta previše, izvučem, zapravo iščupam umotani časopis iz grla kaslića i na naslovnici vidim: osmijeh, oči, čipku, bluzu - "active beauty". Koji Q?!

Podignem onu vrećicu s mrtvom žaruljom (mortalitet žaruljâ školske dobi, one prije nego li krenu na posao, pokazuje skromna osobna statistika, iznosi točno 10%), pa put lifta. Sprtljam nekako sebe skup s vrećicama, s aktiv bjutiom i ključevima (kak se zove strah od propadanja ključeva kroz otvor između praga i lifta? to me pere ponekad...) u lift, stisnem crni odgovarajuće obrojčeni gumb i lagano krenemo gore. Ostaviviši vrećice s koječime na kuhinjskom podu, zagledam se u spam zvani "aktiv bjuti" i u dnu ugledam logo. dm. O jebovas! Je, skupljam bodove, zapravo poluautomatski polusvjesno pružam člansku karticu (izvadi si karticu, i tak kupuješ tamo, a možeš dobit popuste i do dvaespetposto, oke?) teti u deemu dok kupujem sredstva za čišćenje podova zidova, stakla, rublja, ruku, nogu, ušiju i zuba, a vi inteligentni maarketinžani misleć da ćete se okoristit mojom pohlepom za popustom nuđate mi Kraljice zlata, tajne Mrtvog mora upakirane u anticelulitna muda, kozja mlijeka izjaja (zapravo ziaja, što sam, priznam, prvo disleksički samodopadno pročitao zlaja), Čupko depilatore (bemti naziv koji asocira na uzročnik boli) i još neka čuda.

Tu su i recepti za lake objede "nit je riba nit je meso". Nije Traubisoda, a pomislio bi čovjek, jel. Povrće je. Za nepovjerovati. A tek: "Kada ruž za usne poprimi kakvoću tinte, shvatimo da su dobre ideje postale vidljive." Molim!? Vodoneotporna, razmaziva tinta ima veze s ružom za usne? Jel to žene puše?¨Mislim, nije da koristim ruž, ali sam posredno osjetio neke razlike. I u okusu i u postojanosti. Ipak: "Najbolja sredstva protiv glavobolje: sušilo za kosu, vanilija ili seks." Hm... ne znam... bez teksta sam. Nasreću nakratko. Nedaleko još jedan biser. Uz portret Eve Mendes: "Vidljivo zdrav izgled kose za 14 dana. Od svjetske marke br. 1" Zdrav izgled? OK, ne radi se o eliksiru zdravlja za mrtve izrasline koje kosom nazivamo, a ni o izgledu zdrave kose već o ukupnoj pojavnosti koja se doimlje zdravom. Jesam i to krivo razumio? Možda ne razumijem marketinški dijalekt hrvatskog jezika? A tek ponovno zaživjelo tradicionalno iscjeliteljstvo Gornje Bavarske!? "Znanje o ljekovitoj moći bilja nije samo drevno nego je i bezvremensko." Ček, jel ja tu vidim natruhe kreacionističkih poimanja vremena i postanka ili krivo shvaćam bezvremenskost? Jel to beskonačno dug period ili infinitezimalno, skoro nemjerljivo sitan period?

Sve to započeto citatom velike misli (?) Alexadnrea Dumasa o percepciji života i čarolije i ispravnosti naočala, a zatvoreno savjetom stručnjaka, predsjednika Austrijskog društva za poticanje zdravlja (?! ?! poticanje?! može, al vjerojatno i za istraživanje ruda i gubljenje vremena, tuđeg).

Nabijem vas! U kantu za smeće. Pardon, otpad. Recikliranje papira i to...

Eh, što volim subote...

presuda

​​​Hrvatsko pravosuđe, na zamolbu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Ministarstva obrane, izmijenit će kazne prvostupanjskih presuda doktoru Ivi Sanaderu i pojedincima koji su se skrivali u skutima poštene parlamentarne domoljubne i bogobojazne stranke Hrvatske demokracke zajebnice. Namjesto zatvorskih kazni koje bi dodatno opteretile ionako prenapučene hrvatske kaznionice, primijenit će mogućnost pretvorbe istih u dobrotvorni rad. Doktor Sanader bit će raspoređen na odjel neuropsihijatrije u Kliničkom bolničkom centru Sveti Duh, Branka Pavošević i Nevenka Jurak svoju će karijeru dobrotvornog rada započeti u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, dok će Mladen Barišić biti raspoređen na Rebro.

Kako prenose zagorski mediji, Ivan Jarnjak neće podnijeti žalbu na presude, Ratko Maček također, dok izvori bliski Trgu žrtava fašizma javljaju kako se posljednji precjednik organizacije ne osjeća najbolje.

Ne bi li sprali ljagu te vratili poljuljani ugled i dio pokradenog novca, članstvo organizacije za koju su mislili da je politička stranka, njih dvjesta tisuća, prijavit će se, a sukladno članstvu Hrvatske u OTAN-u i potpisanim protokolima za izvanredne situacije u svijetu i okolici, za trosmjensko sudjelovanje u mirovnim misijama i to prvenstveno u intendantskim službama, konkretno povećanje kvota pomoćnog kuhinjskog osoblja na poslovima guljenja krumpira i luka. Isntrukcije novom kadru davat će profesor Petar Čobanković koji je za ovu priliku izjavio: "I šišanje i guljenje su metode koje mi prakticiramo godinama tako da će instrukcije biti kratke i efikasne."

Iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje javljaju kako će odlaskom provjerenog HaDeZeovog članstva u NATO misije biti oslobođena radna mjesta za nezaposlene, čime će posredno biti rasterećen njihov zavod te će biti primorani otpustiti višak radne snage što neće bitno utjecati na tendenciju pada nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj u 2014. godini, a čime će biti ispunjeno jedno od predizbornih obećanja stranke na Vlasti.

Vraćeni ukradeni novac, ako ga uopće bude, bit će uplaćen u državni proračun i namijenjen nabavi novih vozila za potrebe pojedinih ministarstava i članova Vlade.

kič e vo skopje

Koce Trajanovski, gradonačelnik Skopja, rodnog mjesta Darka Pančeva i Agneze Bojaxhiu, poznate i kao majka Tereza, predložio je svojem kolegi Fatmiru Dehariju razmjenu naziva gradova.

Naime, unatoč povijesnim činjenicama i stoljećima dubokim tragovima kojim se ponose, svaki svojim naravno, svi građani kako Skopja, makedonske metropole, tako i Kičeva, gradića na zapadu Makedonije, Trajanovski uporište u svojoj ideji nalazi u otkrivenom novoizgrađenom spomeničkom blagu diljem makedonskog glavnog grada te drugom zakonu termodinamike. Sve to potkrijepiio je i nedavno objavljenim tekstom u britanskom The Guardianu koji glavni grad Makedonije proglašava i metropolom kiča. Naglasio je kako se toj ideji ne protive ni Esma Redžepova i Vlatko Lozanovski Lozano, glazbenici poznati po tome da se nisu uspjeli probiti do Eurosonga i to u nekoliko navrata, sve do Esminog nastupa prošle godine.

Državne administrativne uloge, stanovništvo, te razglednice, kao i rijeke Tresku i Vardar, ne bi dirao. Vasila Tupurkovskog nije spominjao.

dani žena

A štajaznam... Dan žena je.
 
Nekad se to proslavljalo tako da se žene-supruge, žene-majke, žene-kolegice, žene-ljubavnice darivalo. Malen znak pažnje (ili malo veći) u znak sjećanja na borbu njihovih suspolnica za prava, jednakost. Na nešto što bi trebalo biti svakodnevicom. Žene bi, dotjeranije nego inače, čak i nedjeljom, išle na tržnice ili posao iščekujući sitne znakove pažnje i uvažavanje do pretjerivanja, znale dobiti u izgradnji slobodnog i neovisnog društva zaboravljene nježnosti, ali i laskanja do lascivnosti, dakle i više nego li su tražile. Bilo je i onih koje su taj dan morale odraditi svojski jer neki poslovi i zanimanja ne pitaju da dan u tjednu ili godini i nije ih briga za licemjerno izdvajanje jednog dana na uštrb svih ostalih.
 
Muški bi, dobar dio, u proslavi malo pretjerali, ako je radni dan, prisvojili tu neku slobodonost, nekonvencionalnost pa bi se razveselili, prisvojili taj dan kao dan u kome im žene u zamjenu za cvijetak, bombonijeru i neki sitni kućni ures imaju oprostiti pokoji maligan više ili ruku pruženu previše.
 
Danas, osvanuo kao atavizam nakon višegodišnje poluilegalne proslave jer ovako sustavno urušavano i urušeno, sustavno unazađivano i unazađeno društvo nema vremena za ljudska pa tako ni ženska prava, i kad se zaboravljene tekovine uzdižu kao nova dostignuća, vama drugarice i dame, prijateljice i ljubavnice, kolegice i majke, čestitam sve dane, a 8. mart kao dan sjećanja na Rozu i Klaru. I ne dajte se!
 
Osim kad poželite dati se. Onda se dajte do kraja! *

kava s crticom

Zagrebparkinški holdinžani (il se veli zagrebačkoholdinški parkinžani?), njih tri, na pauzi. Najstariji, autoritet:
- Ma ne da je šezdesdrugo godište, stošezdesdrugo je!

fotokemika na hreliću

​"Ajmo žene, dođite do mene! Priđite mi bliže, nešto mi se... prodajeee!!"

Nije ovo nikakav citat lascivnih deseteračkih stihova kuće Huljić ili kuće Tucaković, već marketinški slogan glasnog trgovca parfemima umotanih u jeftini celofan kako bi zablistala ambalaža odsjajem skrenula pažnju mušterija s pokojeg tipfelera u nazivu, opisu ili mirisu. Kao da to ove uopće brine. Dobro znaju gdje su...

Kreneš jutrom put jugoistoka. Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore. Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.

Držićeva ko Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih partnerstava.

Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.

Skretanje za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."

Lutke sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."

Čaše kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti, raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."

Polja matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni sat zalomila jedna odlična. Ne teta.

"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.

U trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci. Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"

Lokomotivu nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim) da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.

Mirisi termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem, šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao pijesak u očima nakon neprospavane noći.

Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo, kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji ga imaju.