A štajaznam... Dan žena je.
Nekad se to proslavljalo tako da se žene-supruge, žene-majke, žene-kolegice, žene-ljubavnice darivalo. Malen znak pažnje (ili malo veći) u znak sjećanja na borbu njihovih suspolnica za prava, jednakost. Na nešto što bi trebalo biti svakodnevicom. Žene bi, dotjeranije nego inače, čak i nedjeljom, išle na tržnice ili posao iščekujući sitne znakove pažnje i uvažavanje do pretjerivanja, znale dobiti u izgradnji slobodnog i neovisnog društva zaboravljene nježnosti, ali i laskanja do lascivnosti, dakle i više nego li su tražile. Bilo je i onih koje su taj dan morale odraditi svojski jer neki poslovi i zanimanja ne pitaju da dan u tjednu ili godini i nije ih briga za licemjerno izdvajanje jednog dana na uštrb svih ostalih.
Muški bi, dobar dio, u proslavi malo pretjerali, ako je radni dan, prisvojili tu neku slobodonost, nekonvencionalnost pa bi se razveselili, prisvojili taj dan kao dan u kome im žene u zamjenu za cvijetak, bombonijeru i neki sitni kućni ures imaju oprostiti pokoji maligan više ili ruku pruženu previše.
Danas, osvanuo kao atavizam nakon višegodišnje poluilegalne proslave jer ovako sustavno urušavano i urušeno, sustavno unazađivano i unazađeno društvo nema vremena za ljudska pa tako ni ženska prava, i kad se zaboravljene tekovine uzdižu kao nova dostignuća, vama drugarice i dame, prijateljice i ljubavnice, kolegice i majke, čestitam sve dane, a 8. mart kao dan sjećanja na Rozu i Klaru. I ne dajte se!
Osim kad poželite dati se. Onda se dajte do kraja! *
Nekad se to proslavljalo tako da se žene-supruge, žene-majke, žene-kolegice, žene-ljubavnice darivalo. Malen znak pažnje (ili malo veći) u znak sjećanja na borbu njihovih suspolnica za prava, jednakost. Na nešto što bi trebalo biti svakodnevicom. Žene bi, dotjeranije nego inače, čak i nedjeljom, išle na tržnice ili posao iščekujući sitne znakove pažnje i uvažavanje do pretjerivanja, znale dobiti u izgradnji slobodnog i neovisnog društva zaboravljene nježnosti, ali i laskanja do lascivnosti, dakle i više nego li su tražile. Bilo je i onih koje su taj dan morale odraditi svojski jer neki poslovi i zanimanja ne pitaju da dan u tjednu ili godini i nije ih briga za licemjerno izdvajanje jednog dana na uštrb svih ostalih.
Muški bi, dobar dio, u proslavi malo pretjerali, ako je radni dan, prisvojili tu neku slobodonost, nekonvencionalnost pa bi se razveselili, prisvojili taj dan kao dan u kome im žene u zamjenu za cvijetak, bombonijeru i neki sitni kućni ures imaju oprostiti pokoji maligan više ili ruku pruženu previše.
Danas, osvanuo kao atavizam nakon višegodišnje poluilegalne proslave jer ovako sustavno urušavano i urušeno, sustavno unazađivano i unazađeno društvo nema vremena za ljudska pa tako ni ženska prava, i kad se zaboravljene tekovine uzdižu kao nova dostignuća, vama drugarice i dame, prijateljice i ljubavnice, kolegice i majke, čestitam sve dane, a 8. mart kao dan sjećanja na Rozu i Klaru. I ne dajte se!
Osim kad poželite dati se. Onda se dajte do kraja! *
No comments:
Post a Comment