izgubljenost u vremenu

Ovi praznici i spajanja vina i neradnih dana s prasetinom i francuskom skroz su me izbacili iz vremenskog kontinuuma. Zemlja mi se tako zavrtila oko sebe i Sunca da sam se probudio kao da je subota, onda sam shvatio da je srijeda iako je, mislim, četvrtak. A spava mi se kao da je ponedjeljak.

ozbiljan kriminal

Ponoć prošla, čarolije nestale. Teba ić kući. Noćni tramvaj u obliku autobusa. 

Vozač otvara vrata. On vadi novce iz džepa, neodređen smotuljak.
- Kartu jednu molim.
- Noćne su skuplje. Petnes. Eo ti ova od šes, al daj sitno molim te.
Neobična ponuda. Pristaje.
- Eo dese ko da je šes. Fala ti.
- A fala tebi. Živio.

Platio pet kuna manje, vozač dobio četiri kune. I Grad i ZET, I Holding i Univerzum oštećeni za devet kuna.

Ozbiljan kriminal događa se pod okriljem noći.

razlika

- Znaš li, pita me, koja je razlika između teologa i geologa?
- ?
- Nebo i zemlja, čovječe!

Popili smo jedan geološki gemišt previše.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

1967

Iako se na fotografiji ne vidi baš najbolje, u dvorištu sjedim okružen živim potomcima dinosaura i zurim u objektiv fotoaparata. Mamac. Pijetao je pod ključem, a kokoši su ostavljene na milost i nemilost iskušenju. Koja bi krenula na me, imala je biti dekapitirana i završila bi u loncu. Nakon par tjedana, zahvaljujući stečenom iskustvu o uspostvljenoj krvničkoj diktaturi babine ruke, kokoši su me uglavnom ignorirale. Fotoaparat kojim sam snimljen je Zorki. Možda Zenit. To znam jer fotograf je ujak, a on je imao samo te fotoaparate. Da je ujak fotograf, to pak znam iz zadanog kadra i scenografije i činjenice da je fotografija rad amaterske ruke, a ne profesionalnog foto studija. Godina? To znam po slobodnoj procjeni svoje veličine.

Godina je to u kojoj Floydi, Doorsi i Hendrix izdaju svoje debitantske albume, Zdenka Vučković izdaje Colindu, a Brian Epstein biva nađen mrtav zaključan u svojoj spavaćoj sobi. Elvis se ženi za Priscillu, Muhammad Ali odbija vojnu službu, u Disneylandu se otvara nova atrakcija Piratska riba.

U ludoj utrci svemirskih programa, u Apollu 1, smrtno stradavaju Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee. Gusa se neki mogu sjećati i kao Freda Warda iz Kaufmanovog filma Put u svemir, The Right Stuff iz '83. Ward je bio u sjeni Eda Harrisa i Sama Sheparda. Inače, u filmu Shepard (Sam) glumi Yeagera, Glenn (Scot) glumi Sheparda (Alana), a Harris glumi Glenna (Johna). Da ti se zavrti.

Gabriel García Márquez te godine objavljuje Sto godina samoće, roman zbog kojeg ću ga kasnije zavoljeti ko Borgesa, a Fernand Braudel započinje objavljivanjem Civilization matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle što će reći Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od 15. do 18. stoljeća, a čija tri toma, Struktura svakidašnjice, Igra razmjene i Vrijeme svijeta, zagrebačka izdavačka kuća August Cesarec objavljuje nedavne 1992. godine.

Grčka vojna hunta protjeruje Melinu Mercouri. Američki je sindikalni vođa Jimmy Hofa, počinje robijati zbog pokušaja podmićivanja porote. Tchombea, bivšeg kongoanskog premijera, u odsustvu osuđuju na smrt. Bio je još jedan Čombe, taj je vjerojatno ime dobio po ovom Kongoancu, i bio je uz Tarzu i Jasmina jedan od zajebanijih likova mojeg brezanskog djetinjstva. Jurij Andropov postaje šef KGB-a, a Enver Hoxha Albaniju službeno proglašava ateističkom državom. Nobelova nagrada za mir ne biva dodijeljena.

Te se godine rađa Pamela Anderson. Rađaju se i Dražen Zečić, i Boris Novković, Benicio del Toro i Kurt Cobain. I Paul Gascoine, Roberto Baggio, David Ginola i Boris Becker. Baš kao i vrhunski hrvatski ekonomskopolitički stratezi Jandroković i Polančec.

Umiru Robert Oppenheimer, Jayne Mansfield i Vivien Leigh, Vladan Desnica, John Coltrane i Ernesto Che Guevara.

Joža, Manolić jasno, te 1967. godine ima tek četrdesetsedam, a Kolinda ima minus jednu.

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

mara i robi

Dalekoistočnjačka limuzina. Vozač mlad i neiskusan. Suvozač star i iskusan. Na zadnjem sjedištu limuzine - njih dvoje.

Ona (12):

- Reci mi, ti znaš ko je Madona?

On (10):

- Misliš - Maradona?