tonk tonk tudum tudum

Susjedima majstori danima štemaju zid-dva, možda tri, možda pet, možda sto. Uho se toliko priviklo da to udaračko zujanje postaje ugodna instrumentalna uspavanka. Nešto poput aritmijom obogaćenog "tu-dum", "tu-dum" uspavljujućeg tudumanja vlaka po pruzi. Uglavnom se čuje jedna Makita, tek ponekad je stereo Hilti. U pauzama: "tonk", "tonk-tonk". To čekićanje podsjeća na udaranje po kotačima čekićem duge ručke s naslaganim prstenima na sebi kojim za vrijeme stajanja vlaka u stanici pružni radnici provjeravaju ispravnost kotača.

 

Nije nikakvo čudo što sanjam da sam postao Zlatko Beštekoprsti. Umjesto prstiju škara, izrasli mi nož, žlica, vilica i špahtla, na palcu - šalica. Zadovoljan sam jer je raspored pribora po prstima vrlo praktičan, moglo bi se reći čak ergonomski, evolucijski revolucionaran.

 

Koračanje po krovu u bazen preko glave potopljenog vagona u pokretu posebno je, primjećujem, dobro uhodana vještina.

 

Gladan zaspati možda nije nezdravo, ali i vanjskim zvucima potpomognuto može rezultirati prilično uvrnutim snovima.

pink floyd history machine

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili. 

 

Pink Floyd History Machine. Nema veze sa stvarnim Floydima, osim što su tribute band.

 

Koncert je bio u ponedjeljak, ali trebao mi je jedan cijeli dan da mi se dojmovi slegnu.

 

Na bini ih je sedmero. Klavijaturist i osnivač Massimilliano Savić, tako smo čuli u odjavi njegovo prezima, iako mislim da je više Sarri nego Savić, dva basa, jedna gitara, bubnjevi, egzorični žičani instrumenti i udaraljke, Danijelin pomoćni vokal i vodeći vokal, a taj vodeći je kao da otprilike najagilnijeg Freddyja Mercurryja zarobite u tijelo Gorana Bareta koji je zaboravio uzeti dnevnu dozu čega god u pokušaju da koraografski ujedini Led Zeppelin i Van Hallen.

 

A sigurno znate onaj osjećaj kad se noću vozite magistralom, rećemo od Zagreba i preko Bjelovara u smjeru Virovitice pa prema Osijeku, sad je bitan taj ravni dio od Virovitice, a iz suprotnog smjera dolaze auti s uključenim dugim svjetlima za koja nema razloga jer sve se vidi, sve je ravno kao Zemlja ravnozemljašima? I onda se još dogode neki radovi na cesti. Nisu radovi noću, po danu su, ali noću ostave one blješteće strelice napravljene od sto žarulja reflektorki. Prvo ti tuče u oči ona kolona iz suprotnog smjera, a onda te dokrajče radovi na cesti. E upravo tako izgleda lightshow. Ako lažem, nek radovi na onoj cesti smjesta budu zatvoreni.

 

Stišavanje kakofoničnog kolaža najvećih hitova originalnog benda pretapalo se u crkvena zvona servirana s preciznom klavijaturskom minijaturom i svaki poklonik prepoznaje High Hopes jer početak bje prepoznatljiv, nastavak su malo zbrljali. Ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Otvaranje je krenulo s videom koji je bio na tragu angažiranih Watersovih, ali više kao srednjoškolski seminarski rad umjesto doktorata, s elementima pokušaja plasiranje edukativnog sadržaja i kuriozitetnih detalja iz povijesti Pink Floyda. "Ja fakat nisam znala neke podatke", rekla je poslije Tihana, obožavateljica svojeg muža koji je obožavatelj Pink Floyda. Koliko para, toliko muzike, moglo bi se reći da je koncert bio jeftiniji.

 

U jednom trenu, a taj je tren nastupio prije nego li su oni koji su nastupali odsvirali taktove druge muzičke numere, dakle već u tom trenutku mislio sam ustati i od njih odustati. Ne bih pogriješio, ali se ne bih ni na jedan pomalo mazohistički način zabavio.

 

Momentary Lapse of Reason bih iz nekoliko rezona momentalno preskočio komentirati, ali bit će da i tu vrijedi ono: ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

Najmanje popularan album Floyda, ostao je u sjeni.

 

Što se Zida tiče, The Wall su se potrudili više nego dovoljno dobro interpretirati zanemarimo li blago naglašenu crtu talijanskog izgovora engleskog teksta. Onaj vokalni pajac je po završetku izabranih i uglavnom prepoznatih aranžmana sa Zida, sljedeći set najavio pitanjem da jel ima onih koji su čuli za album Floyda naziva Animals. Alooo, ljubitelji Mozarta, jeste li čuli za Čarobnu frulu?! Poklonici Novih Fosila, znate li Milenu!? Psi s Animalsa su se malo, iako na neviđeno, posvađali s psima s Meddlea, ali sve je izvukao solidan instrumental koji je u pojedinim dionicama zvučao stvarno flojdovski. Neki u publici čak su i ruke dizali u zrak podrške. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Welcome to The Machine? Velkom tu di makina. Bilo mi malo neugodno zbog njih. Ipak se trude, vježbaju, treniraju, rade.

 

Damar srca s početka stvari Time više je zvučao kao topot konja iz Jonesove i Gilliamove montipajtonovske potrage za svetim Gralom, onaj s kokosovim polutkama kakve su i Tesli u ruke stavili na jednom američkom spomeniku. I krene svirka tako, krene, i traje, traje jedno desetke sekundi, a ti ne prepoznaješ. Čekaš sljedeći akord, ništa, sljedećih pet-šest, da se nazrijeti u kom će smjeru. Kad se smjer dao prepoznati dio publike počinje padati u trans ko Bracini sljedbenici nakon što ih ovaj pogleda. Dođe ti da ustaneš i odeš van, a onda te opet nešto zadrži. Izdrži još malo, tko zna što ćeš sve još čuti i doživjeti ovaj jedini put u životu. Sloboda interpretacije, tribute band i ostali argumenti. 

 

Iskreno, ja ne znam kako radi taj njihov time machine iako je cijelo vrijeme ta makina vrijeme vrtila unatrag, zubac po zubac, album po album, ali onda je malo preskočila pa smo se našli drito s Arnoldom Layneom. Ne znam je li me Zvonac poslušao, ali sam ga u jednom trenu molio da ode do miks pulta i da dečkima kaže da puste taj jebeni bas da diše. Malo kasno, ali nedostižno. Iznuđeni bis, nešto kao sudačka nadoknada koju nitko nije očekivao, ali se znalo da će je biti zbog odugovlačenja s izvođenjem auta, bio je na razini koncerta: mjestimično promjenjivo s mogućnošću padalinai sunčanih perioda.

 

"Piiiink flooojd istori mašiiin!" Tako je zvučala odjava nastupa ove talijanske vrijedne skupine. Malo bezobrazniji bi rekli: Pink Floyd za sluhom siromašne. Tko mi je kriv što sam odavno ljestvicu podigao visoko. Dakle: Pink Floyd za sluhom siromašne.

 

Samo nemoj da mi netko sad kaže da tko me tjerao, mogao sam sve prije na jubitou provjerit. I Milanovića sam na predsjedničkim izborima birao nakon premijerske provjere pa eto ga na.

 

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.

trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.

 

Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.

 

Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.

 

Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.

 

I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?

bolj star bolj nor

Jedni misle da bi s godinama čovjek trebao biti mirniji, staloženiji, mudriji jer s godinama ide i tolerancija i prihvaćanje, dok drugi smatraju da s vremenom prestaje potreba za tolerancijom i da izbirljivost postaje dominantna jer vremena je sve manje i ono postaje vrijednije. Tako se, u očima onih prvih, umjesto modriji postaje luđi.

Svakako, to ludilo ne treba miješati s idiotizmom, kretenizmom, debilizmom, moronstvom, budalaštvom. Sve ove kategorije nisu kao ludilo jer neimaju neki okidač koji ih aktivira. Neki se idiotima pokažu već u ranim afirmativnim godinama, a neki to naizgled postaju tek pod stare dane. Naizgled. Jer ovi koji odjednom postanu moroni, budale pod stare dane, ne postaju to pod stare dane. Oni cijelo vrijeme to i jesu, samo su dovoljno dugo dobro prikrivali tu svoju značajnu karakteristiku. Jezikom špijuna, to njihovo stanje uma bilo je spavač. Kako je to moguće? Možda drugi ljudi, društvo, zajednica, tko god, nisu obraćalo dovoljno pažnje na simptome? Možda su ti takvi živjeli u društvu u kojem je većina takvih ili sličnih pa se to ponašanje, djelovanje ili ophođenje, nije smatralo debilnim? Položaj? Moć? Moguće. Ne znam. Lupetam. U svakom slučaju gadno i gadljivo.

Uopće nisam htio u tom smjeru, o tom debiliznu. Htio sam o jednoj normalnoj ludosti. Htio sam reći da se s godinama neki počinju upuštati u sve veći rizik u životu i bit će da tu jednu od glavnih uloga ima i spoznaja konačnosti, a dijelom i dosegljivost, dostupnost. Nekad vremenskom odrednicom, nekad materijalna.

"Kad napunim sedamdeset, počet ću ponovo pušiti." Tu sam rečenicu čuo neki dan. Izrekla ju je kose spletene u pletenicu žena u crvenoj haljini. "A pušila sam od svoje petnaeste pa sve do tridesete" , opravdava riječ "ponovo". Čeka je još više od desetljeća do ispunjenja uvjeta. Ovaj detalj s crvenom haljinom i kosom nebitan je, ali je tu radi vizualizacije.

Zabrađen, s par kila viška i s pedeset i pet na leđima - kupio motor. Neku retro makinu od tko zna koliko stotina kubika, crnu i uglancanu, s dosta niklovanih detalja. Našao mir u brzinama koje razvija po cestama skoro beskrajnih ravnica istoka. Ne čaka sedamdesetu. "Šta ću", veli, "sad imam vremena i novaca za ono što si nisam mogao priuštit u mladosti." Onaj detalj s kilažom isto je nebitan, ali je tu također radi vizualizacije.

Ponovo početi pušiti sa sedamdeset? Na motoru s preko pedeset? Mnogi "to je za mlade" kabrioleti kose na glavi vidjeli nisu jer "to je za mlade" ostaje negdje u retrovizoru. A "to je za mlade" misle mladi. I mi smo mladi tako mislili. To mislimo i sad. Ne treba preskakati jedan detalj: mladost se ne mjeri prijeđenim godinama nego dobro održavanim stanjem uma. Mladost - ludost, to je nešto što se javlja u mladosti, to je nešto može trajati cijeli život, a može se i pojaviti pod tek stare dane. Da nije tako sigurno se ne bi pojavila ni komparacija "što stariji to luđi". Kako tko i kako kod koga.

I gdje sam tu ja? Jer to ja je početak i ja je i kraj. Ovako star i mlad? Kabriolet? Motor? Ne! Odlučio sam se upustit u jednu stvarno ozbiljnu avanturu. Kupujem kartu za vožnju Hrvatskim željeznicama. U jednom smjeru. Jer ne znaš hoće li povratnoj rok trajanja isteći prije nego li uspiješ stići do odredišta iz kojeg bi se vraćao. A ne znaš ni kojim ćeš putem ni u kom ćeš smjeru dalje.

kolekcionar

​Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.

​Pred štandom kod starog ​olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.

​- ​Ovu imam​,​ ovu imam​...​ ovu čitao​, ovu imam​,​ ovu neću​, ovu uzimam​... ​neću​... neću...​.dalje​,​ d​a​lje​, ništa... ovu ću, ovu ne..​​..

​- ​Buš ​i ​danas kupil koju​?​ - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.

​- ​Budem​. Imam ih doma ​na ​tisuće​, al neke ​naslove ​još nemam​. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina.​ Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.

​- I ​kaj, ​sve ​s​i pročital?​ - provocira stari.​

- ​Sve!​ Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate.​ Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?

​- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja ​još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija ​v​u skladištu i još ​barem ​sto doma​.​

​- ​Kutija?!

​- Da​.​

​- I ​Vi ste sigurno sve te kutije pročitali​ kad nam ih tak možete prodavati.