Pages

15 January 2024

knjižara kod pere

Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike na tramvajskoj ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju umalo nikakvih poveznica osim u nečijim sjećanjima i perioda kad su radili.
 
Gordana i Pero su, omalena je mesingana pločica bila prišarafljena na stijenu šanka, davne 1973. godine otvorili pivnicu i gablaonicu u dvorištu Frankopanske 9. Da je to bila nekad i gablaonica mi mlađi znamo samo iz priča starijih gostiju. Iz kojih razloga su odustali od kuhinje i posvetili se kafe-aparatu i točioniku, nikad nisam saznao, a i nije me to baš jako zanimalo. U ono je gablaoničko doba, njihov susjed stari Mujezinović u istom dvorištu imao tokarsku radionicu koja se jadna nakon njegove smrti, u rukama njegove djece tražila i mijenjala namjenu od biljarskog kluba do frizeraja. Mi mladi studenti smo nerijetko zalazili u Donji grad koji smo od milja prozvali Zaborav. Jesmo li tamo išli zaboraviti ili smo tamo bili pa od bivanja zaboravili, ne sjećam se. Goga je uglavnom radila prvu smjenu, a Pero s konobarom drugu. Skoro svi njihovi konobari su, nema to veze što im je preko puta osim Gavelle i ugostiteljska škola, bili školovani konobari s dobrim iskustvom rada u ozbiljnim kavanama, restoranima i hotelima, konobari od kojih smo mi studenti mogli naučiti, i to uglavnom oni koji nisu htjeli učiti druge stvari, ponešto o pivu i o vinu, a nešto i o ponašanju gostiju u gostionici, restoranu, za stolom i šankom. Osim nas studenata i drugih probisvjeta, u pivnicu su zalazili i penzioneri, zvali smo ih našima i svakog utorka smo bili mirniji kad smo ih vidjeli sve na okupu. Utorcima su u većoj skupini dolazili i zboraši iz I.G.K., dolazili su poslije probe, a poslije nekoliko rundi i pred fajront znali su pustiti višeglasan glas. Naravno, u Zaborav su dolazile i eminentne kazališne veličine iz susjedstva. Uglavnom glumci s piscima. S glumicama puno rjeđe. Za nekih veselih večeri znali smo u mješovitim parovima baciti i koju partiju biljara. Inventar, a to se za mnoge tamo zapravo moglo reći, bilo je i nekoliko pojava s televizije i radija, kolekcionara starina i knjiga i drugih, manje ili više kontroverznih poduzetnika.
 
Burek na kolodvoru mitsko je mjesto gdje se osamdesetih godina prošlog stoljeća u bilo koje doba dana ili noći mogao pojesti vruć burek. Limena trafika na tramvajskoj stanici bila je velika da bi u nju stalo sedam-osam ljudi i nalakćeno na pultove uz staklene stijenke jelo burek. Vele neki da je tu buregdžinicu držao Braco iz Malnarove Noćne more, ali tog se detalja ne sjećam. Masni burek koji se uzimao "za ponijeti" bio je u masnom papiru, a sretnici koji su se, pogotovo u zimskim večerima i noćima, tamo zatekli burek su dobivali serviran iskrižan na plastičnom tanjuru uz pribor koji se sastojao od vilice rađene od neke aluminijske legure, lagane i savitljive i često se u nespretnoj ruci u kasne sate znalo dogoditi da poprime dalijevsku formu. Osim po svom osebujnom priboru, bili su poznati i po tome da su tepsiju bureka rezali na šestine. Okus njihovog bureka, nećemo se ovdje dati navući u rasprave o sastojcima jer sve dosta ovisi o geografskoj širini, bio je toliko intenzivan da sam ga jednom prilikom osjetio dok sam u sred noći stajao na okretištu tramvaja na Žitnjaku i slušao simfoniju Dopplerovog efekta koju su stvarali automobili na autpoutu.
 
Pivnica Donji grad iz Frankopanske preko puta Gavelle i burek iz trafike ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora nemaju nekih velikih poveznica osim u nečijim snovima.
 
Išavši s posla, a uredi su nam na Trešnjevci negdje kod Remize, radimo nešto s papirima raznih vrsta, danas sam predvečer odlučio svratiti kod Pere. Gužve u tramvajima su nesnosne i od svih tih natiskanih tijela gora je samo buka koju je proizvode. Uspijevam se na vrijeme dokopati izlaza i skoro pa iskočiti direktno pred Perinu knjižaru. Pero je ugostitelj Pero iz Frankopanske i ima knjižaru u kiosku buregdžinice na Glavnom kolodvoru. Knjižara s ozbiljnim asortimanom. Zvuči nevjerojatno, ali prolazak kroz ulazna vrata je neka vrsta zaobilaženja barijere. Interijer Perine knjižare, formom i veličinom strašno podsjeća na knjižaru Mladost iz Ilice 30. Prolazim pored jednog para. Djevojka sa srednje dugom smeđom kosom i naočalama tamnih okvira dečku objašnjava kako misli da bi ovdje mogla potrošiti brdo novaca. Pero u ponudi osim klasičnih knjiga ima i neke interaktivne: u dnu određenih stranica u tim knjigama moguće je instalirati neku od vlastitih personaliziranih aplikacija koje pomažu u pretraživanju i analizi. Čega god, ne pitajte previše. Uglavnom, sretan izborom, donosim knjige na pult, a Pero ih odmjerava naginjanjem glave u stranu, kao da zagleda bočnu stranu kakvog na kupnju ponuđenog auta, ili bicikla, ili konja. Preuzet će on te knjige, veli, ali mogu ih uzeti tek sutra kad ih Goga fakturira jer on sad za to nema vremena. Njegova izjava je apsurdna jer cijelo vrijeme samo stoji za pultom i pogledom prati ljude po knjižari, ali ta izjava nije predmet nikakve moguće rasprave - konačna je poput onog "uzmi ili ostavi" samo što u ovom slučaju ništa ne možeš uzeti do sutra. Vidno razočaran, poput djeteta kojem je iz korneta ispala kugla sladoleda na vruć asfalt, praznih ruku izlazim iz knjižare u toplo zagrebačko predvečerje čekati tramvaj broj šest. Problem je što u šestici nema toaleta... A možda je to i sreća.
 

12 January 2024

tesla

Već neko vrijeme, još tamo od prije pandemije srećem Teslu. Pozdravimo se, na ulici, pred dućanom, u dvorištu, u prolazu. Tesla je stariji, mršav je, mrka pogleda, blago autističan i općenito narušenog zdravlja. Povremeno s Teslom i porazgovaram. Nisu u pitanju neke ozbiljne znanstvene teme, više je to kurtoazni razgovor dvojice površnih poznanika: malo o zdravlju, malo o meteorološkim prilikama, rijetko o bilo čemu drugom. Ti moji razgovor s Teslom nisu snovi. Java je to, zbiljska najzbiljskija hrvatska java.

Osim što pokoju tu i tamo prozborimo, Tesla mi ponekad zna i donijeti neke stvari. Jednom prilikom metalnu kromiranu šipku dugačku skoro tri metra. "Možda ti zatreba za nešto." Ja ne znam što bih s tri metra kromirane metalne šipke, stvarno nemam ideju čemu bi mi mogla poslužiti, ali nisam inzistirao da mi je ne ostavlja. Drugom prilikom je došao s pilotskim koferom. Nije me podsjetio na Giovannija, osebujnog zagrebačkog i podsusedskog pilota, nogometaša AC Milana, perača prozora i veselog, ali nesretnog performera Krešimira Ricijaša. Tesla je samozatajan i ozbiljan, s njim nema šale. Došao je s tim koferom s namjerom da mi ga ostavi. Možda mi zatreba. Nikad se ne zna. Usput, očekivao je neku simboličnu nagradu za to. Nisam se prepoznao u pilotskoj uniformi, ali bi kofer, pomislio sam tad, dobro poslužio kao spremište za alat. Platio sam mu i trud i ideju. ​

Nedavno se pohvalio kako si je nakon godina i godina objanja šaltera i vrata sredio mirovinu. Nije nešto, bit će oko dvjesto pedeset eura. "Pristojno za uz nešto posla sa strane", veli mi. 

Jednom, ničim izazvan, progovorio je: "Znaš, nisam ti ja onaj Tesla. Mene ti Tesla zovu jer sam dvajstri godine radio u Tesli. Sad ti je to i Tesla i Erickson. Moje pravo ime je Rene. To ti je francusko ime", dodao je i prezime, dugačko je i nisam ga zapamtio jer sam ostao šokiran. Ne time da Ovaj Tesla nije Onaj Tesla, to mi je višetruko jasno od prvog našeg susreta. Prvo, zato jer onaj je Tesla živio u New Yorku, ovaj je u Zagrebu. Drugo, zato jer je onaj Tesla umro prije osamdeset godina, a ovaj je živ. Treće, onaj se bavio električnom energijom, ovaj skuplja prazne boce i nosi ih u otkupne ambalažne centre kako bi ih zamijenio za simboličnu financijsku naknadu. Ostao sam šokiran jer je Tesla prekršio svoje nepisano i nikad izgovoreno pravilo da ne razgovara o svojoj intimi.

Tesla nije izumitelj, nije ni nerealizirani filantrop, to je onaj drugi Tesla, Nikola. Ovaj je je, Rene, tek siroti skupljač boca kojem je nedavno stečena naknada za minuli rad dostatna tek da plati vodu, struju i plin, a ako želi jesti da bi preživio do pristizanja sljedećih računa za režije, mora prihvatiti državnu nagradu u obliku mogućnosti da kopa po smeću ne bi li našao koju staklenku ili limenku otkupne vrijednosti od sedam eurocenta. I to za svaki komad!



7 January 2024

matineja

 Nedjeljna matineja. Zvoni mobitel. Roditelj.

- M. Molim.
- Jel ti to spavaš?
- Da.
- Onda smo te probudili.
- Jeste, nedjelja je.
- Ne pratimo mi te dane ko ti.
- Znam.
- Mi već jedemo kupus dinstan na slanini i pijemo kavu.
- Baš mi je drag zbog vas.
- Aj, onda ti nećemo smetat.

Roditeljska ljubav ne zna za prepreke. Nisu važne ni godine, a kamoli dani. 
Dobro jutro i vama.

30 December 2023

vjetroforme i život

Nekako zamišljam da su Prue Stent i Honey Long te 2014. godine radeći svoje vjetroforme sigurno negdje naletjele i na rad Miodraga Živkovića, kipara koji je 1971. godne izradio spomenik na Tjentištu.

Vjerojatnost da se to dogodilo vrlo je vjerojatno jako mala, ali to ne znači da ne postoji. Ako nigdje drugdje, onda u onim vijugama koje na taj način gledaju oblike i forme. I život.

 


 

9 December 2023

napoleon

Susjed i ja, filmska crtica, pretjerivanje i doskočica.
 
- Jeste gledali Napoleona?
- Nisam. - odgovaram - Ali sam čuo par ne baš pozitivnih kritika.
- Da. Nažalost, tako je. Šest i pol na IMDb-u. Odlična kamera, fotografija, scenografija, sjajni efekti i glumci, scenarij dobro posložen, detaljima pokriveni i mnogi ozbiljni događaji u pozadini. Sve super, a kad ukomponiraš, nešto ne štima. Neuobičajeno za Riddleya Scotta. Otprilike to je nešto kao Paris Saint Germaine: sve zvijezda do zvijezde, Messi, Neymar, Mbappe, a ozbiljnih međunarodnih rezultata nema.
- Lažem! - uskliknem - Vidio sam Napoleona Riddleyja Scotta. Onog Sebastianovog, u Blade Runneru.
- Ha, pa sad, kad je Napoleon Riddleyja Scotta u pitanju, skoro pa da Vam je taj više nego dovoljan.
 
 

 

snijeg

Pada snijeg. Točka. Nema uskličnika, nema ushićenja. Nisu to one lelujave krpice koje pratiš u slobodnom padu usporenom za vidan otpor zraka, svaka različita, neke i u kolo udružene, imena im skoro poželiš davati. Ne. Pada sitni, dosadni i uporni snijeg. Pada pravocrtno i neumoljivo. Snijeg zbog kojeg su smetnje u prijemu slike na televizoru marke RIZ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća nazvane snijegom. Iako se niti jedan osušeni list na stablima ne miče nošen strujanjem zraka, ovaj pada pravocrtno pod kutem od četrdeset pet stupnjeva iz smjera istoka. Ovo je očito uzrokovano laganim propuhom u tako usmjerenoj ulici i apsolutno je nebitno s prave točke gledišta, a ta se točka nalazi iza prozora s dvostrukim staklom, u toplom prostoru dnevnog boravka. Snijeg koji se naoko nezainteresirano zaustavlja na podlozi, a onda odjednom shvatiš kako ga se nakupilo poput prašine na polici s knjigama, poput pijeska s pješčanih plaža u gaćama. Osim na asfaltu. Tu nestaje pod ljudskom čizmom i pod automobilskom gumom. Nestaju kristali, agregatno stanje se mijenja i tu mu je naizgled kraj. Naizgled jer tu mu kraj nije. Uporan je, padat će toliko dugo, a oblaci na nebu to obećavaju, dok ne ohladi asfalt dovoljno, dok se ne prorijede prolasci automobilskih guma i ljudskih čizama. Nestat će tada i posljednja oaza obrane od te napasti i sve će postati bijelo, monotono i dosadno bijelo. Izobličit će se konture predmeta i bića u zimskoj hibernaciji. Nestat će i ono malo boja što nam je kasna jesen ostavila. Pada snijeg. Bijel i uporan, sitan i dosadan. Točka.

4 December 2023

perkelt ubojica

Nedjelja popodne nogometni dan, a navečer perkelt i Fincherov The Killer s Michaelom Fassbenderom. Dobar noćni provod zagarantiran.
 
Jurgen Klopp. Zlatni cilindar, crveni frak i širok osmijeh. Otkud sad on?! Za šankom u hotelskom baru svojoj supruzi objašnjava da idu u njemu ne baš poznat restoran, kako ga on s njemačkim naglaskom izgovara: Klod Brazije. Okrene se meni i pita je li dobro izgovorio. Ja mu otpijajući gutljaj nekog obojenog kratkog pića, kao ekspert za francuski i još veći poznavatelj pariške gastro scene, objašnjavam da Claude Brasilier ne postoji, postoji André Brasilier, a Claude je Monet i da niti jedan od njih nije restoran nego su slikari. Usput mu kažem da je taj Brasilier sa svojim konjima dosadniji čak i od Mersada Berbera. A ne! Jurgen mi s osmijehom pojašnjava da zna on tko je Claude Monet, da je čuo za Berbera i da uopće nije rekao Claude Brasilier nego Chez Lafayette, samo ga izgovor malo jebe pa biva neshvaćen. Kao ponekad na poslu. Okej, Chez Lafayette. Kažem mu da nisam ni mislio da je neki pikzibner ali da ga nisam razumio, ali sam... U taj čas nam prilazi barmen i počne objašnjavati da nije Chez nego Galeries i da nije baš restoran... Ja se tu malo izgubim jer ne idem ja tamo i to uopće nije moja priča nego moj san uzrokovan omamljujućim ritmom truckanja tramvaja po iličkim tračnicama.
 
Otvaram oči. Dobro je. Nisam prespavao stanicu, a to mi nimalo nije strano. izlazim iz tramvaja na Ilici kod Trga Francuske republike, ne mogu to "Trg doktora..." prevalit preko usta da se ne sjetim Đuzinog sina kad je s pet godina komentirao tramvajski glasovni automat za najave stanica koji je nježnim ženskim glasom upravo najavio tramvajsku stanicu "Trg doktora Franje Tuđmana", a Paolo hladan kao sladoled iskomentirao: "da doktora", na što je cijeli tramvaj skočio u smijeh. OK, nebitno, silazim iz jedinice, čekam šesticu ili jedanaesticu. Idem na neki pregled. Umjesto tramvaja, sjadam u žičaru koja nas potegne do ruba grada koji se penjao podnožjem Medvednice. Krenem pješke prema dolje jer bolnica je malo niže, a žičara nema međustanice, ideš od jednog kraja do drugog. Sunčan je dan, uličice nalik viškim kalama iznad Kuta ili onima u Komiži, na Peloponezu, u Sirakuzi, mediteranski je skroz. Niz ulicu za loptom trčkaraju neka djeca, za njima pas. Tu i tamo na pokojem prozoru glavu promoli kakva starica u crnom. Dolazim do bolničkog zdanja koje je više nalik kolodvorskoj zgradi. Kakva izvana, takva i iznutra. Čekaonica je ogromna i bučna, dolazim do nekog pulta i ostavljam iskaznicu u neku kutiju s drugim iskaznicama. Iskaznica je tamno plave boje s nekim žutim i grimiznim vatrometima. Prilazi mi lik u uniformi i objašnjava da nisam dobro stavio iskaznicu u kutiju, uzima je, okreće za devedeset stupnjeva i vraća na mjesto. Vidite, veli, ovako će vas sigurno primiti. Zahvaljujem mu se i razmišljam kako je tu tolika gomila ljudi i iskaznica da danas opet neću stići na predavanje, izgubit ću kontinuitet, izgubit ću godinu. U to mi prilazi neka žena. Nalik je Petri. Marta, veli mi da se zove Marta. Zna me s faksa. I ona je na pregled došla. Ovdje je gužva, idemo na dječji odjel, vodi me za ruku, tamo na sreću nema nikoga. Petra zvana Marta je studirala sociologiju, poslije toga političke nauke u Beogradu, a sad je opet tu, na matematici. Pričamo o svemu, malo i o Monetu i Kloppu, o Goldbachu i Euleru. Pričamo malo i o francuskim pecivima i džemovima. Onda malo samo sjedimo i šutimo. Prati me već neko vrijeme, kaže mi, a ja prvo pomislim da sam zbog nečega sumnjiv i da ona uopće nema veze sa sociologijom, s politikom i matematikom, sve je to izmislila da bi me namamila u pusti dio zgrade. I sigurno mulja to s imenom jer kako se može zvati Marta ako sliči Petri. Tko zna kakav su mi zločin prišili i kako se braniti kad ne znaš od čega se branit trebaš? 
 
Onda, valjda da odahnem od crnih slutnji, pomislim da joj se sviđam. Da joj se jednostavno i iracionalno - sviđam. Bit će da sam malo i na glas razmišljao jer vidim kako mi se smješka cijelim licem. Ti me ne pratiš kao nekog sumnjivca? Ne, odgovara. Jel ja to onda sanjam, pitam? Da.