siječanj ljeti

Kuća i nije baš kuća. Više je to kao neka ostakljena alatnica sa zimskim vrtom i nekoliko sličnih nadograda od različitih prirodnih, ali konstrukcijom i namjenom nekompatibilnih materijala. Nešto kao kuća s okućnicom baba Ruže iz Limana: kućica od ćerpića starija od obližnje ciglane, soba i po s hodnikom i malom ostavom predviđenom za zahod koji se nikad nije dogodio, dvorište popločano ciglom presvučenom najfinijim slojem mahovine, pogodne za ravnanje kičme, izvrtanje gležnja i slične vratolomije, ljetna kujna od jedno šest kvadrata, između malen prolaz u prostor prema kokošinjcu i oboru za koze. Dakle, slična njoj ali malo drugačija. Vegetarijanska je, nema tu ni kokoši ni koze, sve je puno zelenila, puzavci, bršljan, loza, štajaznam. Čak mi nad uzglavljem kreveta u prostoriji za spavanje vitice i listovi. A listovi za sarmu motat. Ne mislim da su kiseli, nego zbog dimenzije. Oko nogu mi se vrzma riđi mačak. Lamatajući glavom nešto mi objašnjava svojim nemuštim jezikom. Znam zeru francuskog i njemačkog, engleski malo bolje, ali mačji nikako. Onda bacim pogled prema prozoru. Na rubu sjedi vrabac zelen i okrugao ko teniska loptica. Kanarinac? Ne, vrabac. Najvrapčastiji vrabac. Od jedno deset deka, a to za vrapca nije malo, pogotovo kad znate da su prosječni mase kokošjeg jajeta. Gleda u mačka pa u mene. Raširi krila i poput bumbara ili helikoptera uzleti i sleti mi na rame. Sad Garfieldovog dalekog rođaka gleda s još veće visine i sigurnosti. A riđi bi sad zbog njega rado meni skočio za vrat, ali svjestan je da ne ide - jebe ga gravitacija. Takva je otprilike kuća u kojoj obitavam. Nalazi se na proplanku i ima se do nje skoro pola sata od posljednje kuće u mjestu.

Dan je sunčan, kupio novine na kiosku, pročitao ih u kafiću uređenom u orjentalnom stilu, ruksak napunjen u dućanu, vrijeme je za poći kući. Zapravo, nije to kuća, privreemni boravak dok sam u posjeti gradiću u kojem sam naučio slova i brojeve, boje, mirise i okuse. Hodam ulicom koja malo dalje od škole s glavne ulice ide u brdo lijevo. Kuće su pune života, trava u dvorištima se zeleni, krovovi se rumene, nebo se plavi. Cvrkut ptica, zuj pčela, miris zrelog voća, šljive, kruške. Iz prozora na kuhinjama kuća šire se miomirisi pečenih krumpira i teletine. Makadam je mimo kolotraga zarastao u travu. Prilazim posljednjim kućama u ulici, poslije njih je put kroz pašnjake i njive, a onda padina omeđena grmljolikim biljem i stablima koja pokušavaju oformiti šumu. A do kuće valja uz tu padinu. I sve je bilo dobro dok nisam došao do posljednje kuće. Kod nje prestaje ona idila kasnog ljeta i počinje siječanj. Na travu se nahvatalo snijega, bjelasa se svo zelenilo, a šumarci se svili i pocrnili od zimskog umora. Spustiti zasukane rukave na ljetnoj košulji neće biti od neke pomoći, a ni platnene cipele ne ulijevaju neko povjerenje, veće su šanse ulijevanja otopine snijega u njih. 

Treba li stisnuti zube i krenuti uzbrdo ili se okrenuti, odustati? Kuća na zimskoj osami ili ljetna mjesna vreva? Treba li krenuti u neizvjesnu budućnost ili se okrenuti natrag? Neminovnost tijeka vremena ili zabluda? Jesu li dvojbe uopće dobro posložene? Uglavnom, mogu li se ne smrznuti do kuće? Najbolje se probuditi. Umjesto usnulog ljetnog siječnja, siječanjska je južina. Nije za zasukati rukave, ali platnene cipele već mogu proći.

biftek i bicikl

Taman dođem na red, a mesarica se umjesto meni obrati postarijem paru koji su došli poslije tebe i s njom se šalili dok je posluživala prethodne kupce. Ne moš vjerovat!

- Gospođo. Nisam li ja na redu?

Totalni ignor. Obratim se ovom paru.

- Oprostite, vi preko reda?

Ni oni ne obraćaju pažnju na mene. Pa nisam valjda nevidljiv!? Plate oni, uzmu svoje meso i odu van. Mesarica se konačno obrati meni.

- Šta ćete?

- Mislio sam kupit dvije i pol - tri kile bifteka, ali neću ništa.

 

Iziđem iz mesnice sav ponosan na osvetu i odem u drugu koja se nalazi odmah pored ove. Kupim pola kile junećeg buta, malo rebaraca i kostiju za juhu i u povratku pored izloga one prve mesnice mahnem onoj prvoj ignorantskoj mesarici podižući vrećicu i pokazujući joj da je u njoj, u vrećici ne u mesarici, moglo biti njezino meso. Čini se kao da me nije ni registrirala. Jebiga, osveta se ne servira s kostima. Čak ni umotanim u masni papir. 

 

Odem do parkinga pored benzinske, otključam bicikl i krenem prema kući. Čim sam krenuo, nešto mi je bilo neobično i sumnjivo. Bicikl je prilično raštiman: kotači rade "osmice", a pedale "preskaču". Malo bolje pogledam, rama nije tirkiz-kiwi nego crna. Jebate, nekom sam ukrao bicikl! U tom trenu čujem nekoga kako se dere. Okrenem se, a ono za mnom trči lik u Ininom kombinezonu vičući "vrati biciklo!"

 

Zaustavim se, pričekam ga. On se uspuhao od napora trčanja, usporava udarajući punim stopalima po asfaltu. Ne zna trčat, očito.

- Uzeo si mi biciklo, čovječe! Koji ti je kurac!?

- Otključao sam ga svojim ključem. Mojim lancem je bio vezan.

- Misliš onda da je biciklo tvoje?

- Ne. Ne mislim da je bicikl moj jer sam skužio da je sav razdrman. Moj je samo lanac.

- Ostavi si lanac, vrati mi biciklo.

- Oću, ali gdje je moj? I kako je tvoj bicikl vezan mojim lancem?

- Otkud ja znam, čovječe, ja radim na benzinskoj. Pitaj u mesnici.

 

Prvo što sam napravio kad sam se probudio bilo je da sam otišao do prizemlja provjerit jel mi bicikl zaključan za rešetke. I je li moj.

 

Kotur, točak. Bicikla, biciklo, bicikli. Bicikl, superhermafroditska naprava sklona promjeni i roda i broja. I vlasnika.

koncert za putnike iz vagona trećeg razreda

Vožnja vlakom kroz Slavoniju prvog dana ove godine može biti puna iznenađenja.

 

To što su vagoni bez kupea ne treba čovjeka zavarati na prvu rečenicu, daleko je to od onih superbrzih vlakova kakvi su danas uobičajeni čak i na prugama Hrvatskih željeznica. Vagoni su to čija su sjedala nekadašnje drvene klupe tapacirane smeđim skajem, a iznad glava željezne police za garderobu obojane u svijetlo zeleno. Prostor pola vagona odvojen vratima presvučenim ultrapasom iznenađujuće se brzo puni. Ispred mene sjedaju neki ljudi kontrolirano raščupane kose. Tri muškarca i jedna žena. Muškarci u rukama drže gitare, a ženi su u krilu djevojčica i klarinet. Odjednom, iz drugog kuta začuje se gudalo, onako škrip-škrip kao na probi, a onda uz tihi glas krene pjesma. Ivedbi za zbor i gudalo pridružuju se i ono četvero s gitarama i klarinetom. Izmjenjuju se Charles Aznavour i Dragan Stojnić, Arsen Dedić i Gilbert Bécaud. Nevjerojatno je kako mi uspijeva sve od reda pjevati čak i sa svojim opskurno oskudnim poznavanjem francuskih riječi. Vagon kao da je od pjesme narastao, naguravaju se ljudi iz cijele kompozicije, orkestar kao da je narastao, a pjesma se ori da snijeg topi.

 

Ali, kako došlo, tako ošlo. Negdje u Brodu, a vlak vozi prema Vinkovcima, s vlaka silazi većina putnika i muzičara, ostaje nas tek po jedno-dvoje u svakom odjeljku. Svi se vraćamo nekom svojem unutarnjem svijetu, čitanje novina ili knjige, gledanje filma. U pravokutnu plastičnu posudu usipavam dvije žlice kakao praha koji se hvata za površinu kao utopljenik za slamku. Bit će da je mlijeko hladno jer to se s prahom tada događa. Žlicom pokušam promiješati smjesu i u nosnice mi dopre miris pileće juhe. Katastrofa! Nespojivo u svojoj bljutavosti. Izvrtim malo film unatrag ne bih li shvatio situaciju i otkud mi ideja da je juha mlijeko. Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kako mi je usred koncerta za putnike šaku svojom prekrila neka djevojka da mi je zbog mladosti, njene naravno, skoro bilo neugodno, a onda sam shvatio da je to učinila sa mojom rukom koja se bila uhvatila kao priljepak za njeno koljeno u čarapi cvjetnog uzorka. Glazba je to, nema se šta reći, spaja što god joj pod ruku padne. Tko zna gdje nas je to moglo odvesti da nismo u tom slavonskom ekspresu. Sjetim se i kako se neki starac s ogromnim ruksakom pokušavao smjestiti točno na vrata ulaza u odjeljak vagona i da ga je u tome spriječila ona klarinetistica lijevo-desno mašući dlanom i pogledom.

 

Ovo s pilećom juhom i kakaoom mora da je neki znak. I je. Temperatura tijela od 37 zarez 8 stupnjeva Celzija kontrolirana Lupocetom čini čuda i nakon novogodišnje noći.

 

 

libertango

Te sam godine prestao prezirati harmoniku.

Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.

Strange, I've seen that face before.

Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao ​prema ​Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika. 

Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.

​

Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih zvučnika izbijao neobičan ​angažman i aranžman harmonike.

​
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.

​Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ​ona harmonika.

​
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.

Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.

​

Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.

Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog​, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom.​ Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. ​Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest.  Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
 

Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. ​Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.

​

 

(​https://youtu.be/nIN3IE3DHqc?si=JHdhtvtU3BdU9Bjb)

 

​

​​

skoknuti do osijeka

​Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.

Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.

Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.

Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.

beluga u vučinama

 Do noćas nisam pojma imao, do noćas ni sanjao nisam kako neobičan hobi ima Boro iz Graza. Koji Boro, pitat će se mnogi, a Boru iz Graza zna svatko kome se nešto dobro prijelo nakon cjelodnevnog bazanja po tom pitoresknom austrijskom gradu. Restoran Kornati, ovo sad ispada kao reklama, ali neka, nema veze, dakle restoran Kornati treba posjetiti. Kako znam. Bio, pomislit će svi, pa se hvali. Tko zna, možda je mukte jeo pa sad ovako. A nisam. Nisam bio, ali znam toliko različitih ljudi koji su zadovoljni izišli iz Kornata, da to ne može biti slučaj. Nema veze. Borin hobi je vožnja aviona. I to ne bilo kakvih. Boro iz nekog razloga vozi onaj veliki kitoliki Airbus Belugu.

Kako znam? Vidio! Letio s njim!

Prvo nas je sve prije ukrcaja na dubrovačkom aerodromu, ne pitajte kako tako veliki avioni mogu slijetati u Čilipima - mogu, dočekala zdjelica neke hrane, nešto kao voćna salata, grožđe, masline i sir, a onda su nas pustili u avion. Unutrašnjost je bila poput većih sveučilišnih ili modernih kino dvorana: prigušeno svjetlo, nepregledni redovi sjedala u laganom padu prema prvim redovima, zidovi bez prozora. Airbus Beluga, samo je ovaj teretnjak preuređen za prijevoz putnika. Uspije Boro svaki put podići tu grdosiju s aerodroma i onda se pri uzlijetanju još malo zajebava, napravi looping, spusti se da krilima more može dirati pa se odlijepi od površine i krene dalje. Taman pomisliš konačno smo krenuli, kadli Boro uz Pelješac spusti avion na kocku šećera i najavi kupanjac za sve putnike. A nas putnika ko pljeve. Kad se nauživamo, ponovo se ukrcamo, a Boro s tog malenog platoa, na lijevoj strani žuljanskih Vučina, podigne Airbus kao dijete igračku rukom. Tad svi shvatimo da je uzlet s čilipskog aerodroma Bori obična limunada i shvatimo da je to konačno početak leta prema Splitu i Zagrebu.

Samo mu jednom nije uspjelo uzletjeti s Vučina. Dokaz je glava te jedne Beluge zarasle u šipražje koja iz mora viri s ruba vale kad se gleda prema Rtu Lenga. Putnici iz tog aviona morali su prvo doplivati do kamene obale pa kroz šikaru pješke do Žuljane, a onda cestom gore do Putnikovića pa na bus koji poteže iz Vela Luke sve preko Splita i Zadra do Zagreba. Kako su svi stali u taj bus, ne pitajte mene, pitajte konduktera.

Eto. A da mi je netko jučer taj Borin hobi spomenuo, rekao bih mu da laže, da to ni u snu nije moguće. Danas je to druga priča.

Fotografija Vučina ilustrativnog je karaktera, a umor(e)na Beluga se ugurala u kadar.
foto: Explore Croatia 2021.

crveni i plavi

Tehelné pole​ Arena 1:4
Anfield 4:0
White House 224:277.

Što bi reko Martinov ćaća​ Mate: "Dikod uđe, dikod ne uđe".

Što prva dva rezultata znače za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. Pokoja tahikardija od veselja i uzbuđenja, malo povišen tlak, ljepota je u oku promatrača, a veselje u glavi, i već nakon nekog vremena srce se smiri, tlak padne čak i bez farmakoloških intervencija i sve biva zaboravljeno kao lanjski snijeg. Ček, jel lani uopće bilo snijega?​ Eto, vidite. Nema veze.

Što treći rezultat znači za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. ​Postoje neke indicije i sumnje u pogoršanje života u globalu, ali iskreno nemam pojma jer nemam dovoljno informacija o planovima pobjednika da bih analizom išta mogao zaključiti. Baš kao što nemam pojma ni o eventualnim planovima poražene za koju sam pomalo navijao jer mi se činila racionalnijom i simpatičnijom, a i to može biti varljivo, skoro kao ljeto '68.

Povjerenje jest poljuljano od ranije, ali nada je još tu. Dva luda, jedan na jedan? Ili možda ipak nije tako, možda su braća? Kako god, uvijek će postojati i kolateralna žrtva. Pitanje je kolika i koliko će u konačnici biti kolateralna. Da postoji kritična masa racija pa da se ne uništimo prije nego li barem takozvanu umjetnu inteligenciju stvarno na naučimo razmišljati, da se ne moramo sami likvidirati kao ili slijepo crijevo evolucije, ili most, neki njezin period od organskog ka anorganskom. A možda je sve to već riješeno i sad samo igramo sudačku nadoknadu, samo ne znamo kolika je jer se nije oglasio četvrti sudac.

Kako god, optimistima čestitam Međunarodni dan sprječavanja iskorištavanja okoliša u rat​ovima i oružanim sukobim​a, Sulejmanu Veličanstvenom petsto trideseti, Rebecci Romijn pedeset drugi, a Emmi Stone trideset šesti rođendan.