rok trajanja

Odlučio jesenas promijeniti kremu. Onu plavu Niveu od 75 mililitara prvokupljenu početkom devedesetih, frtalj potrošenu, bacio jer tko zna imaju li kreme za ruke rok trajanja. Ovaj put uzeo manje pakiranje, ono od 30. Tek da mi ne bude zadnja u životu.

Jučer bio na izložbi fotografija Slavice Subotić MacCormick u galeriji Stančić. Dobre fotografije. Neke i odlične. Baš za pogledati. Postav također.

Izložba sponzorirana. Glavni sponzor - Nivea. Uvalilo mi poklon paket. Bijela vrećica, a u njoj - krema za ruke od 250. Bokte, ako nema rok trajanja, i moj produžilo do sredine 22. stoljeća!

Bilo još i neko mlijeko. I ulje. Nejestivo.

jednominutni izaponoćni

Dali nam premalen brod, onaj za osam osoba, a ljudi dvanaest. Ne bi to bilo tako strašno da se nismo morali poslužiti mrtvim vratima kao splavom kako bismo ukrcali hranu, stvari. A more još proljetno hladno. Baš kao kad nepokriven zaspiš gledajući neki glupi film usred noći pa sanjaš kako su ti dali premalen brod, onaj za osam osoba, a ljudi dvanaest...

ruža europska

 

 

 

jedna ponedjeljačka zagubljena misao

Malo je vrsta u prirodi unaprijedilo i evolucijski razvilo svoju glupost do tog stupnja da počinje biti opasnost za opstanak same vrste, a ukoliko nije evolucija već božansko djelo, bilo bi krajnje vrijeme da ili promijeni ili usavrši djelatnost (za koju se tko zna gdje školovao), jer izrađuje lošu robu. Za Univerzum sitan i nebitan (ali primijećen) dokaz kako ta ljudska glupost stvarno ima morfološki standard jest i to da sam jutros jedan primjerak vidio u svojem kupaoničkom zrcalu. Dok sam tamo bio sam.

aj em aj ej em

 

 

jednorečenični san, zapravo dva

Ajd, odsanjaš prethodni snježni dan kao da ponovo odvrtiš film bez nešto izrezanih kadrova, dreamdirectors cut, pa ti nekako sve jasno, dobro je, san snova, a onda dođe drugi dan i odvališ jedan sasvim drugačiji san: u rokoko vili ruske princeze, u Monte Carlu, svita svijeta prolazi kroz dvorane, a za svitom se šulja lik, prepoznajem profesionalnog ubojicu u prugastom džemperu kojeg sam već vidio na ulici kako šeta sa berettom u ruci - traži nekog brkatog cvikeraša koji se skrio u sviti, ali odjećom se ističe jer je u nekom sivom mantilu, a to znam jer se Mantil uporno skriva među krinolinama i frakovima, objašnjavam mu da ga Džemper traži i nema šanse da ga ne naći, ali mu nudim bijeg i produženje života barem za par dana i pokušavam otvoriti golemu staklenu stijenu, no portir mi objašnjava kako je to sada nemoguće jer sam osobno tražio da se vrata zavare, penjemo se uza stube, šaljem ga prema nekom prozoru, Mantil sa smiješkom očajnika i suzama u očima bježi kroz prozor, a Džemper mirno stoji pored stupa i gleda me na sredini stuba.

mi hrvati ili veliki plus za hdlu

Da sam ja Boris Dežulović, a nisam, i da pišem za sarajevsko Oslobođenje, a ne pišem, sigurno bih imao prijatelja Kožu koji bi me oko dva u noći probudio da mi ispriča neki vic. E sad, tko čita Borisove kolumne u Oslobođenju, primijetit će da su Muju i Hasu zamijenili Bobi i Rudi, što me neodoljivo podsjeća na jedan vic o Mujinoj ispovijedi radi stiskanja s Fatom uz hladnjak sa smrznutim mesom u Konzumu koji je izmijenjen u Bobija i Rudija jer šta će Mujo u crkvi, a koji se pričao po Sedmici baš malo prije nego što su Borisovi Mujo i Haso sjeli na klupu za rezervne igrače. Ali to je jedna sasvim druga priča.

U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."

Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.

Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.