Ajd,
odsanjaš prethodni snježni dan kao da ponovo odvrtiš film bez nešto
izrezanih kadrova, dreamdirectors cut, pa ti nekako sve jasno, dobro
je, san snova, a onda dođe drugi dan i odvališ jedan sasvim drugačiji
san: u rokoko vili ruske princeze, u Monte Carlu, svita svijeta prolazi
kroz dvorane, a za svitom se šulja lik, prepoznajem profesionalnog
ubojicu u prugastom džemperu kojeg sam već vidio na ulici kako šeta sa
berettom u ruci - traži nekog brkatog cvikeraša koji se skrio u sviti,
ali odjećom se ističe jer je u nekom sivom mantilu, a to znam jer se
Mantil uporno skriva među krinolinama i frakovima, objašnjavam mu da ga
Džemper traži i nema šanse da ga ne naći, ali mu nudim bijeg i
produženje života barem za par dana i pokušavam otvoriti golemu staklenu
stijenu, no portir mi objašnjava kako je to sada nemoguće jer sam
osobno tražio da se vrata zavare, penjemo se uza stube, šaljem ga prema
nekom prozoru, Mantil sa smiješkom očajnika i suzama u očima bježi kroz
prozor, a Džemper mirno stoji pored stupa i gleda me na sredini stuba.
No comments:
Post a Comment