libertango

Te sam godine prestao prezirati harmoniku.

Dobro, možda je preziranje malo teška riječ, ali nesimpatiziranje je postojalo, a pojavilo se kao reakcija na čestu pojavu širenja njenog prepoznatljivog zvuka kojeg su izvori bili otvoreni prozori kuća i stanova našeg malenog mjesta. Uz nju se, naravno moglo čuti i nešto žičanih instrumenata, čak i puhačkih, ali najčešće je bio dominantan dinamičan ritam kojim je upravljala harmonika. To što ju je početkom osamnaestog stoljeća izumio neki Habsburgovac nije joj priskrbilo nikakve olakotne okolnosti jer su u ušima dvanaestogodišnjaka i Habsburška monarhija i Osmansko carstvo bili povijesno podjednako malo poznati i priznati. Danas je to sve dosta drugačije.

Strange, I've seen that face before.

Osamdeset prva je i ja već idem u srednju. Dok se ne sredimo u Osijeku, zamjene stanova pri selidbi, reguliranje pravno imovinskih pitanja unutar hrvatskog i jugoslavenskog naftnog giganta, živim kod bake i djeda, baka-Nake i deda-Vlade. Usmjereno obrazovni put od kuće do škole podrazumijevao je vožnju međumjesnim autobusom. Stari čika Stipo, ni Stipe ni Stipa nego Stipo, vozio je staru Panturistovu harmoniku od Erduta preko Dalja, Bijelog Brda i Sarvaša do Osijeka. Zimi je u autobusu bilo hladno i zadimljeno, ljeti je bilo vruće i zadimljeno. Na sastavu dviju kabina, onog prednjeg s vučnim pogonom i stražnjeg, prikolice, izrađenom od čelične konstrukcije presvučene nekim čvrstim impregniranim platnom uvijek je bilo rupa kroz koje je iz hrđom i nemarom načetog auspuha u kabinu dopirao dio ispušnih plinova Mercedesovog dizelskog motora. Nekadašnje dječje fascinacije mirisima dimljene čokolade u ispušnim plinovima iz automobila odnio je vjetar koji se u autobusnu kabinu potajno uvlačio kroz otvore pri vrhu prozora. Bilo je donekle podnošljivo. Stipo je svoju harmoniku vozio pažljivo i polako, a kad se iz smjera Dalja padinom s Mišinog Brda spuštao ​prema ​Bijelom Brdu gasio je motor kako bi ušparao na benzinu. Iz zvučnika radio prijemnika kojeg je jedini moderator bio čika Stipo, često se mogla čuti muzika. 

Like a hawk stealing for the prey
Like the night waiting for the day.

​

Žanrovi nisu predstavljali nikakvu prepreku. Kroz graju školaraca i žamor odraslih koji su se vozili na posao, miješale su se tu proizvodne norme Hondinih gusanih motora za motokultivatore i Slavonijinih sašivenih kožnih rukava i krznenih revera sa zadaćama i zadaćnicama, s kemijom i biologijom, matematikom i hrvatskim, ponekad je iz onih zvučnika izbijao neobičan ​angažman i aranžman harmonike.

​
Rainy nights, on Hausmann Boulevard,
Parisian music drifting from the bars.

​Bilo je neprocjenjivo vrijedno na petnaestak minuta do početka nastave i par stotina metara do škole osjetiti slobodu pri izlasku iz Stipine harmonike nedaleko Tvrđe. U Tvrđi je bila škola, Šestakica, nazvana po Ivici Šestaku, namijenjena prvim dvama razredima Centra za usmjereno obrazovanje Braća Ribar, i prepuštenost samom sebi. Misli lutaju od zadaće do testova, od nogometa do tjelesnog u dvorani, od novih kolegica do nastavnica. Istovremeno u glavi melodija kojoj toplinu i razigranost daje ​ona harmonika.

​
Dance in bars and restaurants,
Home with anyone who wants.

Na desetaktak minuta i par stotina metara do kuće osjetiti slobodu pri izlasku iz autobusa nedaleko crkve, osnovne škole i kuće doktora Medića, prepuštenost samom sebi bila je isto neprocjenjivo vrijedna, ali malo manje. Ovdje će se svatko tko razumije beskonačnost i kuži se iole u osnove matematike zapitati kako neprocjenjivost može biti manja ili veća. Može. Malo teško jer ne ovisi o svojoj apsolutnoj vrijednosti nego o percepciji ljepote u oku promatrača. Malo teško, ali može. Isto kao što četir u pet ide jedared, a i pet u četir isto ide jedared, ali malo teško. O ovome smo saznali u sedmom osnovne iz dijaloga Radenka i druga Gavrilovića. Radenko je bio školski drugar, vedar, neiskvaren i uvijek spreman za šalu, a Gavrilović je bio Vaso, nastavnik matematike i razrednik u osnovnoj. Vaso je, vele, imao tešku ruku. Dosta poslije ta je ruka na glavu natakla šubaru s kokardom i pokvarila mnoge lijepe trenutke. Vratimo se harmonici. Dakle, neprocjenjivost je ipak podložna određenim usporedbama, a i ovo nije zbirka zadataka iz matematike.

​

Sur les murs, des photos,
Sans regret, sans mélo.

Nakon reda nešto razumljivog engleskog, iz zvučnika se širio red francuskog​, a što se mene tiče, ona je mogla pjevati i na mađarskom.​ Učenje francuskog u petom razredu pomoglo je jedino u prepoznavanju jezika. ​Kasnije učenje njemačkog od šestog do kraja osnovne bio je logičniji izbor u odnosu na ruski jer je nastavnica teta Zlata njemački predavala i mojoj mami, i taj mi izbor nije tada pomogao, ali kasnije u životu čak malo i jest.  Da ne mistificiramo, vjerojatno bi mi i ruski u jednom trenu bio od koristi. Baš kao i svako drugo znanje.
 

Treba li spomenuti da sam se zaljubio na prvi akord, poslije i na prvi pogled. Jednosmjeran, ali nema veze. ​Zaljubljenost je nestala, ali privrženost glasu i ritmu je ostala. Grace Jones. I've Seen That Face Before. Njezin Libertango Astora Piazzolle. Meni jedna sasvim nova harmonika. A i čika Stipina je odjednom postala puno podnošljivija.

​

 

(​https://youtu.be/nIN3IE3DHqc?si=JHdhtvtU3BdU9Bjb)

 

​

​​

skoknuti do osijeka

​Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.

Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.

Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.

Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.

beluga u vučinama

 Do noćas nisam pojma imao, do noćas ni sanjao nisam kako neobičan hobi ima Boro iz Graza. Koji Boro, pitat će se mnogi, a Boru iz Graza zna svatko kome se nešto dobro prijelo nakon cjelodnevnog bazanja po tom pitoresknom austrijskom gradu. Restoran Kornati, ovo sad ispada kao reklama, ali neka, nema veze, dakle restoran Kornati treba posjetiti. Kako znam. Bio, pomislit će svi, pa se hvali. Tko zna, možda je mukte jeo pa sad ovako. A nisam. Nisam bio, ali znam toliko različitih ljudi koji su zadovoljni izišli iz Kornata, da to ne može biti slučaj. Nema veze. Borin hobi je vožnja aviona. I to ne bilo kakvih. Boro iz nekog razloga vozi onaj veliki kitoliki Airbus Belugu.

Kako znam? Vidio! Letio s njim!

Prvo nas je sve prije ukrcaja na dubrovačkom aerodromu, ne pitajte kako tako veliki avioni mogu slijetati u Čilipima - mogu, dočekala zdjelica neke hrane, nešto kao voćna salata, grožđe, masline i sir, a onda su nas pustili u avion. Unutrašnjost je bila poput većih sveučilišnih ili modernih kino dvorana: prigušeno svjetlo, nepregledni redovi sjedala u laganom padu prema prvim redovima, zidovi bez prozora. Airbus Beluga, samo je ovaj teretnjak preuređen za prijevoz putnika. Uspije Boro svaki put podići tu grdosiju s aerodroma i onda se pri uzlijetanju još malo zajebava, napravi looping, spusti se da krilima more može dirati pa se odlijepi od površine i krene dalje. Taman pomisliš konačno smo krenuli, kadli Boro uz Pelješac spusti avion na kocku šećera i najavi kupanjac za sve putnike. A nas putnika ko pljeve. Kad se nauživamo, ponovo se ukrcamo, a Boro s tog malenog platoa, na lijevoj strani žuljanskih Vučina, podigne Airbus kao dijete igračku rukom. Tad svi shvatimo da je uzlet s čilipskog aerodroma Bori obična limunada i shvatimo da je to konačno početak leta prema Splitu i Zagrebu.

Samo mu jednom nije uspjelo uzletjeti s Vučina. Dokaz je glava te jedne Beluge zarasle u šipražje koja iz mora viri s ruba vale kad se gleda prema Rtu Lenga. Putnici iz tog aviona morali su prvo doplivati do kamene obale pa kroz šikaru pješke do Žuljane, a onda cestom gore do Putnikovića pa na bus koji poteže iz Vela Luke sve preko Splita i Zadra do Zagreba. Kako su svi stali u taj bus, ne pitajte mene, pitajte konduktera.

Eto. A da mi je netko jučer taj Borin hobi spomenuo, rekao bih mu da laže, da to ni u snu nije moguće. Danas je to druga priča.

Fotografija Vučina ilustrativnog je karaktera, a umor(e)na Beluga se ugurala u kadar.
foto: Explore Croatia 2021.

crveni i plavi

Tehelné pole​ Arena 1:4
Anfield 4:0
White House 224:277.

Što bi reko Martinov ćaća​ Mate: "Dikod uđe, dikod ne uđe".

Što prva dva rezultata znače za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. Pokoja tahikardija od veselja i uzbuđenja, malo povišen tlak, ljepota je u oku promatrača, a veselje u glavi, i već nakon nekog vremena srce se smiri, tlak padne čak i bez farmakoloških intervencija i sve biva zaboravljeno kao lanjski snijeg. Ček, jel lani uopće bilo snijega?​ Eto, vidite. Nema veze.

Što treći rezultat znači za mene? Negdje dobiju plavi, negdje crveni. ​Postoje neke indicije i sumnje u pogoršanje života u globalu, ali iskreno nemam pojma jer nemam dovoljno informacija o planovima pobjednika da bih analizom išta mogao zaključiti. Baš kao što nemam pojma ni o eventualnim planovima poražene za koju sam pomalo navijao jer mi se činila racionalnijom i simpatičnijom, a i to može biti varljivo, skoro kao ljeto '68.

Povjerenje jest poljuljano od ranije, ali nada je još tu. Dva luda, jedan na jedan? Ili možda ipak nije tako, možda su braća? Kako god, uvijek će postojati i kolateralna žrtva. Pitanje je kolika i koliko će u konačnici biti kolateralna. Da postoji kritična masa racija pa da se ne uništimo prije nego li barem takozvanu umjetnu inteligenciju stvarno na naučimo razmišljati, da se ne moramo sami likvidirati kao ili slijepo crijevo evolucije, ili most, neki njezin period od organskog ka anorganskom. A možda je sve to već riješeno i sad samo igramo sudačku nadoknadu, samo ne znamo kolika je jer se nije oglasio četvrti sudac.

Kako god, optimistima čestitam Međunarodni dan sprječavanja iskorištavanja okoliša u rat​ovima i oružanim sukobim​a, Sulejmanu Veličanstvenom petsto trideseti, Rebecci Romijn pedeset drugi, a Emmi Stone trideset šesti rođendan.

na rubu

Stalno smo na nekom rubu. 

Na rubu smo novih dostignuća. Na rubu smo živaca. Na rubu smo pameti. Na rubu smo granica izdržljivosti. 

Na rubu smo velikog otkrića. Na rubu smo bankrota. Na rubu smo propasti. Na rubu ponora. Na rubu smo gladi. Na rubu e​gzistencije. Na rubu zakona. 

Na rubu smo novog doba. Na rubu smo rata. Na rubu smo ruba. Na samom smo rubu kraja.

japanka bez tenisica

Danas je jednoj Japanki u Draškovićevoj tramvaj broj 4 pregazio laganu platnenu tenisicu.

 

Tako je počeo san, a onda sam se malo zamislio nad ostalim dijelom radnje i shvatio da bi netko mogao pomisliti kako kopiram Queneaua iz jedanaestice i zato sam odustao od toga da prvoj rečenici dodam to kako smo tu Japanku mi nagovorili da iz Vlaške potrči za tom četvorkom jer nas je pitala kako da dođe do Glavnog kolodvora, i to kako je njezin dečko, muž, svakako suputnik u znak soliidarnosti skinuo svoje tenisice i ostavio ih na pruzi pored njenih pa su zajedno ulicom hodali u kratkim bijelim čarapicama, kao i to da smo se mi, a to mi je i dalje malo nedefinirano jer nas ima pet-šest, vratili u svoje dvorište u Vlaškoj ulici gdje smo preparkiravali bicikle ne bismo li se dokopali ravnog krova kuće na kojem smo raspravljali o tome tko je Japancima rekao da trče za četvorkom.

 

Uglavnom, kad sam razmislio o cijelom događaju i odustajanju od dodavanja rečenica onoj prvoj, zaključio sam da je možda opasno ostaviti tu prvu rečenicu samu jer bi se od nelagode mogla iz jedne simpatične pretvoriti u demonsku. Htijući izbjeći sve zamke imitiranja i iritiranja, odlučim sve izbrisati i papir ostaviti uznemirujuće praznim.

 

"Čitao si Harmsa", čujem neki glas. "Ih, jesam", odgovorim. "Vidi ti se ponekad", dodaje. "A šta ću?" "Ništa, pripazi da ne ispadne ko s Queneauom".

otvoreno pismo drugu filipu marinkoviću

Dragi druže, zovem te drugom i to dragim unatoč svemu onome što ću u nastavku pisma navesti. Duboko si me, moglo bi re reći i neoprostivo razočarao. To što na dogovoreni ručak na vrh žičare dolaziš posljednji nije tako strašno. Netko uvijek mora biti posljednji, a to obično biva onaj koji dođe zadnji jer misli kako je njemu odredište blizu ishodišta pa neće kasniti. Ali, avaj, da ne velim kurac. Najbliži uvijek najviše kasne. Nije strašno ni to da na ručak društva dovodiš nekog slučajnog frenda s posla, Vijetnamca koji mota cigarete, ali tako da u papir stavlja već gotove kobasičice duhana uvučene u neka najlonska crijevca. Nisi ti kriv što lik umjesto dišnog trakta ima spalionicu plastike. Uostalom, ako Vanja može u pola dvanaest otvarati drugu kutiju Marlboroa i s plavokosom se konobaricom natezati oko toga da je njemu i treće pivo prije ručka aperitiv, to vidim s terase gledajući kroz prozor u unutrašnjost kafane koja trenutno do daljnjeg ne radi, možeš se i ti družit s kojekakvim neobičnim ljudima. I to što podjebavaš Zeku, Janu i Sandru, isto nije nešto što ti treba zamjeriti, ajd, možda Sandru ipak nisi trebao. I nema osude. Nema osude ni to što si donio karton vina, a kad kažem karton, ne mislim na šest buteljki nego na onaj kartonski paketić s trolitrenom vakuumiranom žmikastom vrećom i malenom pipom za istakanje. Na kutiji jasno i čitko piše: Vino Merlot. Veliko V i veliko M. I ništa više. I ne treba, sve ti jasno i nema veze, ko ga jebe, ne moramo mi uvijek pit odlična vina kad i loša nekad mogu bit dobra. Dakle i to bih ti oprostio, ali kad sam vidio da nosiš plavi dres Didiera Drogbe sa Samsungovom reklamom na prsima, e to ti nisam mogao oprostiti. Bjelokošćanin je tu jedina svijetla točka, a od ostalog ne znam je li gore to što na dresu piše Samsung ili to što je Chelseajev dres. Nije da je meni taj klub nešto mrzak, nije uopće, ali kad se samo sjetim tko sve navija za taj klub i tko je sve žudio otići do Londona samo zbog tog kluba, e to mi je malo blj. I da, malo je glupo da mi to žensko ime Chelsea prihvaćamo i koristimo kao muško, ali to sad nije važno. Chelsea, Fićo!? Stvarno!? Sram te bilo!

 

Prijateljski i srdačno, Križ.

 

Sanjati ikoga u nogometnom dresu, a da nije nogometaš na igralištu, prilično je, ajmo to biranim riječima reći, uvrnuto. Sanjati nogomet je možda isto malo uvrnuto, kako kome. A opet, kad večer prije tog sna gledaš paralelno dva prijenosa u kojima Redovima Bullovima bivaju potkresana krila (Dinamo zabiberio salzburškom biku, a Liverpool im imenjake iz Leipziga srknuo ko lipov čaj), onda nije čudo da se barem nekakav opskuran dres ušunja u snove, a kolateralna žrtva postane - krivac. Netko i to mora moći znati htjeti, da ne citiram sad ministra vanjskih podova.

l'été indien

Bablje ljeto. L'été indien. Ljepše zvuči na francuskom.

 

Nebo se plavi od žutog sunca. preko dvadeset je u Celzijima. Sjeo na drvenu klupu u novoj Branimirovoj nedaleko od Ulice Crvenog križa. Ispred mene trotoar. Nogostup i dvosmjerna biciklistička staza. Podebljani red zelenila, trava s drvoredom, živica. Tri trake kolnika. Opet red zelenila, živica, trava, dva drvoreda, trava, živica. Tri trake kolnika u suprotnom smjeru od prethodnog. Još deblji red zelenila u istom smjeru, živica, travnjak, drvonered, tucanikom posuta uzbrdica - bent i na rubu željeznička pruga. Zažmirim kad auti prolaze. Umjesto plavog neba, crvene se kapilare kapaka. Vlak je tiši. Bez glasa promili gusjenica vrhom obzora. Toplina na licu nagovara kapke da ostanu spušteni. Ugodno je. Potraje li, mogao bih nešto odsanjati, neku rivu s promenadom ili grobljanski proplanak nad gradićem. Ili nešto kao Nobusuke Tagomi.

 

Na drugom proplanku živi Zoran, naš novi drug u razredu. Jedini koji ne živi u zgradi ili u kući u mahali. Ipe, Nešo i ja smo se uz odobrenje roditelja, naravno, jedne nedjelje sa Zoranom zaputili do njegovih i njihove kuće. Ulicu je zamijenio makadam, makadam šumski put, a šumski put staza. Na blagoj je padini nekoliko krava paslo travu. Jedna je bila vidno deblja od ostalih. "Nije se prežderala djeteline" umiruje nas i stručno objašnjava, "samo je stelna". Kao da nas trojica znamo kako izgleda krava kad se preždere djeteline i što joj to znači za zdravlje i život. Ne znamo ni što znači riječ stelna. Ja znam za Stelu. Zvijezda. Tako mi se i teta u Australiji zove. Dobro, nije baš od rođenja, svoje je ime Cecilija promijenila da se prilagodi u toj dalekoj zemlji s druge strane globusa. Dok se provlačimo kroz gustiš po rukama nas grebu šipak i drijenak. Plodovi su već crveni. Bit će čaja i pekmeza. "Stići ćemo taman na ručak".

 

U džepu mi zazvrnda maleno sokočalo, dojava da je hrana spremna za preuzeti na pultu kod Sare Lee, tu mi je iza leđa, nema ni deset metara. Blek pepr vid vil tekavej redi, smješka se dražesna Filipinka koja radi kod omiljene nam Tajlanđanke.

 

 

betelgeuse ili beetlejuice

Betelgeuse. Sjajna zvijezda Oriona. Betelgeuse. Beetlejuice. Od Douglasa Adamsa do Tima Burtona.

 

Činjenica je da si prvi film Beetlejuice Tima Burtona totalno zbunjen pogledao te davne 1988. godine. Činjenica je i da si negdje u to vrijeme čitao i Vodič za autostopere kroz galaksiju. Činjenica je i to da ti uopće nije palo na pamet da se Betelgeuse i Beetlejuice izgovaraju skoro pa jednako jer ih nisi doživljavao na istoj razini. Noćna mora, izazov i spasitelj Lydije Deetz i solarni sustav planete Five s koje potiče Ford Prefect, spasitelj Arthura Denta. 

 

Nema tu nikakve teorije zavjere, možda postoji neko naslanjanje jednog na drugo, ali to nije bit sveg ovog uspoređivanja. Bit je ta da su oba djela i prostor-vremena bazirana na snovima, projektiranim i konstruiranim prema zakonima fizike sve dok im odgovara, kad im prestane odgovarati, onda izgradnja biva nastavljena protivno tim zakonima. I drugim zakonima također. 

 

Kako god, zabava i relaksacija dok čekaš da vrijeme i toplina učine ručak jestivim. Jer svu važnu pripremu si već odradio i ostalo ti je samo dodati sto pet minuta strpljenja.

 

 

uživljavanje u uloge

​U nedostatku koncentracije za čitanje, gledam filmove i serije. Manje zahtjevno​ čak i fizički. Dijalozi, scenografija, kostimografija, atmosfera, sve već podastrto i mozgu olakšan put do sagledavanja ukupne slike. Tatarski umjesto onog​ cjelovitog koji se tek nakratko, ali dovoljno pozdravio s Louisom Maillardom.

Gledam Elementary, onu seriju sa Jonny Lee Sherlockom i Lucy Liu Watson, i pronalazim elemente svojeg ponašanja, načina razmišljanja i zaključivanja u onim Sherlockovim. Ponekad i u Watsonovim. Je, zvuči kao da visoko pucam, ali to mi se događa i u​ nekim sasvim drugim prilikama kao na primjer kad slušam Brunu, starog majstora za izradu uporabnih predmeta od kože. Da majstora, velemajstora.

Lie to me, dr. Cal Lightman, neuravnoteženi stručnjak za čitanje lica, taj isto ima nekih detalja koje lako prepoznajem u sebi. Heisenberg? Ne baš, ali Walter White da. Djelomično. U nekim sitnim detaljima, nikako u proizvodnji metha i drugim zločinima. Ili se kaže djelimično? Je, malo pravopisne distrakcije nikom ne škodi u oređenim trenucima. Pogotovo kad se nađeš na nekom od rubova.

Iako sam nosio Zagorovu majicu, baka Naka je na crvenu majicu zašila žuti krug, komad tkanine s dedine karirane žuto crne košulje, i siluetom Vakinijan Tanke, povijesni najraniji fotografski zapisi dokumentiraju veću sličnost s Čikom nego li sa Zagorom. Nikad nisam bio od onih koji se uživljavaju u uloge Tarzana i Supermana ili Fantoma, pa čak ni Fu Manchua, iako bih se tu možda mogao i poskliznuti. Unatoč i Marini i Marijani, nisam mogao biti ni Janošik ni Sandokan. Ne Angel Eyes, ne Tuco, ali Man with No Name malo da. Rip Kirbey je, na primjer, bio moj đir čak i unatoč ideološkom uvjerenju da je imati batlera kapitalistički rudiment makar se isti zvao Desmond i bio kombinacija Jeevesa i Alfreda Pennywortha. Nikad Blek Stena, nikad Komadant Mark. Doduše nikad ni profesor Okultis ni Žalosna Sova, ali malo Martija Misterije da.

U Otpisanima, u igri oponašanja Otpisanih većina je najrađe htjela biti Prle, meni je Tihi bio bliskiji. Kasnije više Ekser nego Švaba. Travis Bickle na momente. I Lafcadio Wluiki. I Melkior Tresić bez Pavičić. U Mendeljejevljevoj tablici ni ugljik, ni kisik, ni vodik, ali neki biogeni element svakako.

Svakako D-mol.

Stručnjaci bi sigurno imali što reći o ovom slučaju uživljavanja u uloge, identifikaciji s određenim likovima, bojama i oblicima i prepoznavanju osobnih karakteristika u određenim ulogama, ali ja ne mogu objektivno ni ozbiljno čitati, a kamoli gledati neki film ili seriju. mogu to eventualno ponekad odglumiti. Vrhovni objektivni sud? Nemoguća misija. Sudionik? Da. Glavni lik ne nužno, ali svakako onaj koji je uvijek tu. Malo sebično, uskogrudno? Vjerojatno. Jer ako u fazi kad propitivanje svijeta radi spoznaje sebe zamijeni propitivanje sebe radi spoznaje svijeta, u ičemu od sveg nabrojanog ne nađem malo sebe, ja u tom trenu tamo nemam šta tražit.

inspekcija

Zvono. Trgnem se iz sna. Jel zvono bilo u snu ili me probudilo. Opet zvono. Hm, okej, nije san. Ustanem odem do ulaznih vrata, otvorim ih (špijunka zamrljana još od farbanja vrata, nikako da je očistim), pred vratima - nikoga. Odem do prozora, nagnem se i vidim dolje stoje neke dvije žene.

- Gospodine Križan? Inspekcija. Došle smo u inspekciju i provjeru podataka.

 

Gledam ih. Šta se derete, imate interfon. Jel mora cijeli komšiluk čuti da mi dolazi inspekcija?

 

Gledam ih s drugog kata. Njih dvije stoje nasred pristupne staze od ulice do zgrade. Iza ulice jablani i zemljano nogometno igralište. Pogledam unutra. Pogledam ponovo van. Te inspektorice me uopće više ne brinu, zabrinulo me to što mi je zagrebački stan u zgradi brezanske Ulice šestog aprila. To još nisam sanjao.

 

Odem do ulaznih vrata i na interfonu stisnem dugme za otvaranje vrata. Sjetim se da mikrofon na interfonu ne radi. Zalio ga farbom. Vratim se u dnevni boravak i shvatim da mi je stan u ozbiljnom neredu. Skupim majicu, gaće i čarape s kauča, gurnem ih u vešmašinu u kupaonici, hlače na brzinu obučem, neko suđe sa stola odnesem u kuhinju, zategnem prekrivač na krevetu i popravim tepih u boravku. A tepih!? Bijeli vuneni koji glumi neko krzno. Strava. Tko li mi je to prodao i u kakvom sam to ja tada stanju bio, bolje da ne znam.

 

Kucanje na vratima. Otvorim ih i pustim u stan. Šta ću, ne mogu ih pustiti da me u haustoru dodatno sramote.

​- Došle smo po prijavi s Visa.

- S Visa?

- Da, imamo prijavu da ste u sred noći vikali i skrnavili javni red i mir. Evo, piše, citiram: "dernjali se, urlikali i kričali".

- Otkud prijava?

- Prijavila vas je susjeda, anonimno je i ne bih smjela reći.

- Ali mi nismo kričali. Pjevali smo.

- Gospođa je ona operna pjevačica. Stvarno nezgodno, ne nožete se tek tako izvući.

- Ali bila je proslava, Viška noć. Jeli smo, pili, išli se pred zoru okupati pa malo zapjevali.

- Nije bila Viška noć nego Adio lito. Znam ja dobro po datumu. Evo su navedeni svi koji su tamo radili nered.

 

Nabraja mi imena redom. Neću sad spominjati koga je sve navela, ne moram i njih sad sramotiti, ali mi za oko zapne jedno ime.

- Tko je Taft Ori.

- To je Vil​fred.

- Vilfred se tako zove?

- Da, a on je i moj frend. S njegovom sam curom išla na faks. Baš čudno da se nikad nismo sreli.

- Jesmo sad, a bolje da nismo.

- Nemoj tako. Pa nismo mi opasne.

- Vidim, znam da niste. I ja sam radio u inspektoratu.

- Ma da? Kolege?

- Nismo baš kolege, ja sam bio kao neki IT konzultant, a vi ste prave inspektorice.

- Čuj, prave. Nismo krive. Nisi ni ti kriv.

- Nisam kriv? Zašto ste onda ovdje?

- Nisam to mislila. Nema veze, kolege smo. Baš lijepo.

 

Gledam ih. Zgodne su. Mislim, i nezgodne su i zgodne. Dok s jednom sjedim na kauču, prekrižila ruke pred sobom i glavu naslonila na podlaktice, nije to sjedenje, prije bi se reklo da je zalegla, druga uz komodu stoji i pretače piće iz originalnih boca u neke termosice s grbom.

- Ček, došle ste mi u kuću uzeti uzorke pića. Prijava je s Visam, a mi sad nismo na Visu.

- Nema veze. i ne uzimam uzorke, sve ćemo morati uzeti.

- Uzmite ove otvorene, ne treba ih ni prelijevati, a pune ostavite.

- Moramo preliti u službene boce. Pune ćemo zanemariti. Pravit ćemo se da ih nije bilo.

- Zbog njih ćemo ti doći drugi put. Bez termosica. Kužiš?

 

Kužim. Sve kužim, a ipak me najviše brine ovaj tepih. Sreća da će trajati do alarma na mobitelu.

 

dojam

Kasno popodne sam se probudio pod dojmom. Dojam je bio sporadičan i mjestimično promjenjiv. Nedjelja. 

Sanjao sam da mi je otac brico. To sam zaključio po njegovoj bijeloj kuti. Zanimljivo da mi nije palo na pamet da je liječnik. Ili barem zubar. Brico. Možda zbog uvijek besprijekorno počešljane kose, dokumentirano na ama baš svim njegovim fotografijama. Po tome ni majka ne zaostaje. Ona je u ovom filmu bila u funkciji konzultantice.

- Seko, gdje je čaj?

- Ti bi umro bez mene.

- Bi, al sad mi reci gdje je čaj.

- Eto ga u onoj kutiji od kakaa, onoj na kojoj piše sol.

 

gradacija

- Je li jači konj ili lovac?

- Ne znam. Zar ima neke gradacije u jakosti figura?

- Ima, ima.

- Možda lovac zbog dometa, a možda konj zbog skakanja.

- Znači podjednako ti je?

- Je, reko sam da ne znam.

- Ipak ima razlike.

- A ima, ima. Ne znam. Aj ti poredaj kiseline po jakosti.

- Sumporna, sumporasta pa sumporovodična.

- Jesi siguran da nije sumporna, sumporovodična i tek onda sumporasta?

- Nisam baš. Čini mi se da sam u pravu. Ova treća nema kisika u spoju.

- U svakom slučaju, sumporna je najjača?

- Da.

- Baš ćemo pogledati kad se probudimo.

​- Pogledat ćemo i figure. Dogovoreno?

- Može.

 

Evo me, sad uz kavu sjedim pred kompjuterom, čitam o gradaciji šahovskih figura po snazi i jakim i slabim kiselinama i njihovim kiselinskim ostacima.

umivaonik

Maleni keramički umivaonik zaobljenih rubova imati u dnevnom boravku kojeg bi se preciznije moglo zvati boravčićem, moguće je valjda samo u mikropotkrovlju jedne zgrade u Arnoldovoj ulici i kod mene u snovima. Dobro, vjerojatno i u Japanu. "A što ne bi bio tu? U zidu je vertikala, s druge strane zida kupaonica. Trebalo ga samo spojit i zašarafit. Ništa štemanje, ništa cijevi." Kad to tako sagledaš, jasno je da ima logike. Ima logike kao da se voziš tramvajem, ono takozvano češko jaje, i vidiš kontrolore. Nasmiješen ih pozdraviš i kažeš da nemaš kartu, i ne samo kartu, nemaš ni dokumente ni novac jer nemaš novčanik, ostao ti u drugoj jakni. Ljeto je, jakne se ne nose, ali ljubazni kontrolor ti daje neki kartončić s vodenim žigom i nekim tekstom: "Evo, platićeš kad stigneš. Sretan put". I sad logika: tramvaj staje, svi izlazimo, ali umjesto na tramvajskoj stanici, tramvaj je stao na željezničkom kolodvoru, na nekom pomoćnom peronu s kojeg se umjesto u kolodvorsku zgradu obloženu crvenom ciglom može sići direktno u neki tunel stropa armiranog tračnicama obojanim u tamno zeleno. Na nadvoju iznad ulaza u podlogu nalik tračnicama zakucana slova i brojevi. P, E, R, O, N, I, 10, 11, 12. Dvojka iz broja 12 malo je naherena, a jedna stara putnica sa štakom komentira da se nada da tramvaj koji dolazi na peron 12 neće iskočiti kao dvojka. Zloguka baba. Pitaju te neki donedavni suputnici za Petrovu ulicu, a ti im objašnjavaš da je tu odmah iznad Kvatrića na kojem ste se pojavili izašavši iz podkolodvorskog prolaza. Usput, iako te nitko nije pitao, dodaješ da ti živiš u Petrovoj, malo ljevije od Kvatrića, iza bolnice, i da su ti baš sad majstori u stanu. Vodoinstalateri. Hvališ se, premija je to. Postavljaju umivaonik i tuš kabinu, pojašnjavaš. Ljudi slušaju što govoriš, gledaju u te, kimaju glavom, vidiš ima im i zavisti i sjete u očima. Pozdraviš ih i kreneš lagano uzbrdo. Podigneš ruku s onim kartončićem iz tramvaja, pogledaš, a na njemu piše: "znamo mi tko si ti". Aj bar netko, pomisliš.

bablje ljeto

- Vruće?

- Vruće.

- Jako?

- Jako.

- Baš jako jako ili samo jako?

- Evo jedemo čokoladu vilicom. Bez noža.

- Baš jako.

- E.

pita od bureka

Ne znam ja kako to funkcionira, to sa snovima, koji su sve parametri da ih se pokrene i u kojem će smjeru ići, ali da im je uz ono pročitano upravo prije spavanja, pogonsko gorivo i hrana. 

Elem, probudio se, doručkovao i uz kavu pročitao tekst jednog književnika na osvrt jednog jezikoslovca o nazivlju izvjesnih jestvina u novoobjavljenoj knjizi, a potom i jezikoslovčev smislen odgovor na prozivke kojih u tekstu onog prvog ne nedostaje, ne fali. Radi se o pitama i burecima za koje se onaj prvi uhvatio ko pijan plota. Krucijalno lingvističko, sociološko, ako ne i antropološko pitanje sadašnjosti, a možda i budućnosti i opstanka i nacija, i država i jezika. Ja jezični laik u jednog od njih vidim ladanovsku predanost poslu, a u drugog tešku ambiciju. Da skratim, poslije kave se ispružio u položaj morske zvjezdače, malo da se istegnem i duboko nadišem, ali taj položaj lako prevari, oči kapci pokriju, umjesto bijeline stropa, zacrvene se kapilare od jutarnjeg svjetla...

"Ako nema nikoga od tih tvojih prijatelja iz djetinjstva odi, veli mi Josip, do nas prespavat. Jest u brdu, ali je lijepo. Prije toga svrati do Alije i njegovih, pojedi nešto kod njih i uzmi ključ. To ti je zadnja kuća prije uspona."

I ja napravih tako. Kad se prođu brezanski bazeni i dom zdravlja, dođe do škole i prijeđe na lijevu stranu ulice, dugačak je i strm put u brdo, skoro kao zagrebački Šipki. Prije nego li počne ozbiljnija uzbrdica, niz je kuća na široko postavljenih, skoro pa razbacanih. Dođem do posljednje, niske prizemnice s ogradom koja svojom visinom više označava i podupire cvijeće nego što ograđuje, uđem u dvorište. Pozdravlja Alija, pozdravlja i gospođa Aida. Iza kuće dječja graja, meketanje i mukanje. Donese Aida preda me tanjur s komadom janjetine na kosti i komadom bureka. Probam jedno, probam drugo, čini se da je ovo put u raj. Čista big-bang epifanija jednog zakletog ateista. Pruža Alija ruku prema mojima u kojima mi komad bureka, i taman da ću ga zagrist, on pipa taj komad, malo stisne pa se polagano uzmičući nasmiješi: "Mehko ko duša, pravo". Začuđenog njegovim diranjem hrane pred ustima mi, uzima tanjur ispred mene i odnosi ga iza rijetke živice kojom je veranda odvojena od radnog kuhinjskog stola, stavlja tanjur na pladanj, Aida na pladanj dodaje vrčić s vrhnjem i malenu zdjelicu s češnjakom pa se ponovo uhvati mesa koje je do tad mijesila. Alija se s pladnjem vrati: "Ovako je bolje, vidićeš". 

I ne pita Alija je li dobra pita, ne pita ni je li dobar burek. Aliji je, a dade se zaključiti po nježnom osmijehu ispod kratkih brkova, drago da je sve dobro i da je meni dobro ma kako to dobro nazvali. Aidi isto.

I baš da ću... onda je zazvonio telefon. Hrvoje. Pita je li me probudio. Nije. Razmišljam. O čemu? Dragi tata, kako o čemu? O krucijalnim egzistencijalnim i egzistencijalističkim pitanjima prehrane: postoji li pita od bureka i ako za pitu pitaš, burečiš li za burek? Spustio mi slušalicu. I ja bih napravio isto da sam bio na njegovom mjestu.

meho

Prvo je pratio neku grupu djece po šumi. Djeca ko djeca, prvo su se bojala i vrištala, a kad su shvatila da im Meho ne želi ništa loše, niti to može i da hoće, počela su raditi sprdnju s njim da bi sve završilo nekom vrstom progona.

Uspio im je pobjeći tako što je neprimijećeno uskočio u traktorsku prikolicu nekog seljaka koji se vozio po utabanom makadamskom putu po sredini djelomično obraslom niskom travom. Bila bi ta trava i višlja, ali povremeno bi se tim putem provozali mladi u osobnim autima niskih težišta i tako jednostavno "na tupo" kosili tu jadnu travu. Kad ga je seljak nakon nekog vremena primijetio, a primijetio ga je zato što se prikolica u zavojima ponašala drukčije, toliko je naglo zakočio da je Meho usljed inercije završio tik do vozačkog sjedala u traktoru. To je seljaka skroz prestravilo da pobjegao je u smjeru sela glavom bez obzira. Izazov ili ne, Meho je laganim kasom krenuo za seljakom ne shvaćajući grleno zazivanje pomoći kao nešto što bi moglo uzrokovati pojavu opasnosti po njega. Da je kojim slučajem ostao sam i zbunjen na traktoru, na njega bi nabasalo dvoje mladih koji su se u posuđenom autu poželjeli sakriti od svih pogleda i vjerojatno bi svojom pojavom i njima predstavljao potencijalnu opasnost zbog koje bi nakratko zaboravili zašto su se u šumu uputili, a što bi ih malo kasnije ubrzano zbližilo jer strah je katalizator svih stanje.

U međuvremenu se ona spomenuta opasnost pojavila. Nedugo nakon što se seljak iz traktora trčeći dokopao prvih seoskih kuća, nekolicina u zeleno odjevenih ljudi, lovci su u pitanju, u Mehu su uperili puške i počeli pucati. Meci su fijukali oko Mehine glave i trupa, a gracilnost njegove konstrukcije prilično im je otežavala posao. Osim toga, čak i da ga pogode, ništa mu ne bi bilo jer metak bi tek malo oštetio površinski sloj, eventualno bi u srazu sa žicom istu malo savio i prošao dalje jer se ne bi imao u čemu zaustaviti. Naime, nije Meho android, a nije ni neka električna ovca.

Meho jednostavno nema nekog kompliciranog unutarnjeg ustroja, a nema ni unutarnjih organa, ni krvožilnih, ni mišićnih, ni koštanih, ni dišnih, ni osjetilnih, on nije tijelo s dušom niti je duša s tijelom. Njegova konstitucija žirafe, njegova naborana vanjština i njegova nemuštost uzrok su svih tih njegovih nemalih problema. Nutrina mu je satkana od žičanog pletiva i višeslojno je presvučena zgužvanom crnom folijom od polietilena niske gustoće i nimalo ne ulijeva bilo kakvo povjerenje na prvi pogled: jednostavno Meho izgleda kao pokretno strašilo. Njegova potreba za kontaktom, za društvom, neartikulirana je verbalno i time je u njegovim kretnjama izraženiji privid agresije. Meho je zapravo tek jedan mehanički oblik, meh o, a njegova pokretnost kao i njegov senzibilitet plod su jedne obične jutarnje REM faze.

pošta

​

Spremio neveliku pošiljku za Vis. Nešto kao gumice i olovke, samo što nisu nego su otvarači i gelom punjeni hladnjaci za boce. Veli teta na pošti da je najbrže nekim 24-nešto, nasljednikom HP-expressa. 

 

Mislim na glas, najbolje tako, stići će valjda do petka. 

- Gospodine, - teta poštanska službenica mi se ozbiljnim tonom obrati - nema šanse da stigne do petka. Danas je već srijeda.

 

Tipk-tipk-tipk... 

- Evo, - dodaje - drugog devetog će biti na isporuci. Dobit ćete i sms.

 

Kimam glavom i potvrđujem da prihvaćam ponuđenu brzinu i tehnologiju izvještavanja i alarmiranja:

- Ni Hrvatskim željeznicama ne bi bilo brže.

- Gospodine, mi smo ipak Pošta.

- Jeste, Hrvatska pošta.

jutarnji ritual

Otvorim frižider, natočim si u čašu od dva deci jogurta, suknem to s nogu, ponovo natočim i vratim bocu u vrata frižidera. Ovu drugu čašu odnesem do stola i popijem sjedeći u miru. Tako nekako je moj deda Vlado pio jutarnju dozu rakije. Sa štamplicom u ruci ode do špajza, nalije jednu, prevrne čašicu u sebe, ponovo nalije, bocu vrati na policu, a s ovom drugom se vrati u kujnu za stol s doručkom. Ritual u kojem on kao ne pije puno, a baka Naka kao ne zna. Ritual star koliko ja ne znam. Sumnjam da je tako bilo na početku kad se mlad domobran oženio za lijepu Ankicu, i nekako mi ne ide tu ni doba kad je kao rekonvalescent potpisao za partizane što mu je u konačnici donijelo to da je poslije te belosvecke krvave utakmice dobio posao u narodnoj miliciji: ne ide alkohol i državna služba. To s državnom službom se može primijeniti i na malo kasniji period kad je utekao iz milicije jer nije to prikladan posao za njegovo stanje duha i završio kao ložač na željeznici. Kad je onda počeo iskazivati tu intenzivnu jutarnju ljubav prema derivatima šljive? Ne znam, ali se sjećam da je sigurno bilo prije mirovine. Jedna u špajzi, druga za stolom i to je to, mjera. Ja sam neumjeren: odoh po treću čašu jogurta jer tko večera vina, doručkuje vode. A večera je sinoć bila obilna.

fobije

 Odgrizem dio nevelike reske jabuke, sažvačem i progutam, pogledam u ostatak i shvatim da sam vjerojatno progutao i koju košticu.

Osim Babaroge, vukova i još nekih drugih, ima ih i par danas politički nekorektnih, jedan od dječjih strahova koji me relativno rano napustio, empirijski, roditeljskom uputom u gledanje u vlastito da prostite govno, bio je i strah od rasta stabla jabuke u trbuhu zbog progutane koštice.

Uostalom, kako god nastali i dobar dio drugih strahova nestajao je na sličan način. 

zlato

 

Nedostajalo nam je samo jedanaest bodova do maksimalnih 500, ali i to je bilo dovoljno za zlatnu medalju. Ovo mi je prvo zlato kao treneru i na neki način sam veseo kao da mi je prvo u životu. Cijela mi je ekipa, svi u crvenim trenirkama s bijelim ovratnikom, nakon proglašenja dotrčala u zagrljaj. Bilo je to više nalik plastu ljudi nego zagrljaju, ali to su sad samo detalji. Toliko veselja da sam zaboravio tko su nam sve bili protivnici u finalu. Olimpijada? Prava? Starih sportova? Matematička? Ne znam, ali poznavajući sebe, ne bih rekao. Svjetsko prvenstvo? Europsko? Neko prvenstsvo? Bilo kakvo prvenstvo? Neki određeni sport? Možda ne sport? Ne znam. 

 

Ma znam. To je bio samo san, priča tek za jedan dan, a pod uticajem atmosfere sa stadiona Saint-Denis na kojem je sjajni Armand Duplantis sinoć ponovo rušio svjetski rekord u skoku s motkom.

 

 

 

foto: Armand Duplantis, Paris 2024. (AFP)

baka naka

Rano popodne. Poželio poslije ručka, a to poslije je teško bar pola sata, nešto slatko, a onda se sjetio mudrih riječi svoje baba-Nake na traženje slatkog u doba onih dana kad joj se i nije dalo peći kolač: "eno t šljiva, ima ji kolko oš". Baka Naka je zapravo Anka, ali to izvrtanje i zamjena slova u riječima je normalna na istoku Slavonije. Otišao do kuhinje. Od šljiva niš. Ni š. Uzeo grožđe. Onda se sjetio tamne čokolade.

Sat kasnije. Izgleda da unos ugljikohidrata i suhe kakao tvari uvelike utječe na redefiniciju realne topografije ili na njenu percepciju u BKO fazi. Sad će svak normalan pomislit da šta je koji k to BKO, a nikom ne smeta kad se OCD pretvara u OKP i vice versa. Što sam htio reći? REM. Dakle, prvo ti vlastite godine prepolovi, onda te stavi u ulogu mirotvorca u obitelji. Ima tu i dislociranja terasa, pretvaranja nevelike zarasle uzbrdice u dvjestometarske zelene travnate padine. Ima i nekih intimnijih sekvenci, ništa vulgarno, sve u granicama ljudskog, ali zaštita osobnih podataka ti ne dopušta da kažeš o čijoj se sestri radi (sestra prava, nije medicinska). A za kraj još natjera tramvaj, ono češko jaje, Tatru T4, da vozi od Trešnjevke po usponu od preko 45° ne bi li se dokopao mosta na Savi. Vozačica otvorila samo prednja vrata i nema majci da uđeš bez karte. Krenuo pješke. Bez stresa. Kad sam se umorio, oči otvorio.

 

Anka i Vlado, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

san o motoru

​

Ne može te nitko nanervirat ko vlastiti otac. Probudim se, odem u kupaonicu uzet iz komode novce koje sam pripremio za kupit motor, a komode - nema. Veli, bila je već ofucana, crvotočina puna pa je odnio iz kuće na ulicu, možda nekom paše. Pa jesi izvadio sve iz ladica? Da šta će vadit, bila lagana za nosit, znači - prazna. Odem na ulicu, od komode ni k! Vratim se, šta ću, mislim uzet vestu pa krenut na bus, kući, a veste nema. Šta je sad?! Susjedi bili na kavi, a njihovom malom bilo zima pa on dao moju vestu da se mali ne prehladi. Susjedi su, znači, susjedi, nisu iz Zanzibara. Samo pređu preko ulice i kod kuće su. Ako treba, ako mu je hladno nek ode po vestu ili nek ostane kod kuće! Ah, komentira, šta se ja sekiram za svaku sitnicu. Baš me iznerviro, sreća da sam se probudio. Tako mi je motor ostao pusti san.

bullit train

Ni TGV, ni Shinkansen, ni Maglev. Svi ti vlakovi velike brzine¹ izgledaju kao metak². Ovaj koji me stigao imao je odbojnike poput stare Jedanaestice³ - parnjače predviđene za vožnju ravničarskim krajevima u drugoj polovici prošlog stoljeća. Iako je izgledao kao da dolazi direktno iz tehničkog muzeja, bio je prilično brz, pamtim da sam nespretno stavljao kacigu na glavu kad sam se jureći na zračnim rolama pomicao s tračnica na tucani šljunak s rubovima postavljenih betonskih pragova, a sve ne bih li izbjegao odbojnike koji su mi se primicali brzinom koje se ne bi postidjeli ni vlakovi iz prve rečenice. Ne znam jeste li ikad doživjeli da vas u pokretu udari s leđa neka ogromna masa (u odnosu na vašu masu) koja se kreće brže od vas, ali ako niste, ne pokušavajte to doživjeti, proživjeti, preživjeti. Nije ni malo lako. Evo me od tog neugodnog sraza koljena i kičma još bole, krckaju i zatežu. A samo je trebalo malo ranije glavu okrenuti na drugu stranu, naslonit je na hladniji jastuk i već bi se umjesto tračnica i pragova pojavila blagajna pred kojom se preko reda proguravao neki dalekoistočni stranac, taj Magleva ne vozi, s obrazloženjem: "tako mi u Bosni". Kad je shvatio da je u uređenoj državi, naklonio se i vratio na kraj reda. Ali tu nije kraj! Uskomešali se ljudi u redu i potjerali ovog skroz naprijed. Vjeruju da mu se žuri pa nek plati taj jogurt i kiflu i ide dalje, a mi ostali ćemo polako.

Popodnevno ubijanje oka poslije ručka - neprocjenjivo.

Rezimiranje popodnevnog ubijanja oka poslije ručka - zabava i užitak.

¹  fra.: Train à Grande Vitesse

²  jap.: 新幹線 = eng.: bullet train

³  hrv.: snažna lokomotiva JŽ11 (proizv. MAVAG, Mađarska, nije izvedenica od "mađarski vagoni" nego mađ.: Magyar Királyi Államvasutak Gépgyára - Mađarska kraljevska tvornica željezničkih lokomotiva), vukla kompoziciju zanu Plavi vlak ili Vlak mira, snažnije sestre brđanke bile su joj JŽ31, JŽ32 i JŽ3; lokomotive iz serije JŽ11 poznate su i po tome što ih je jedno vrijeme ugljenom hranio i moj deda Vlado. 

 

 

 foto: HŽM

čep

 

Od same najave i početka pojavljivanja na tržištu pa do današnjeg dana bio je pobornik inovativnog načina smanjenja onečišćenja prirode plastikom izradom čepova neodvojivih od plastičnh boca. To smanjenje onečišćenja vjerojatno se i događa, iako je ta neodvojivost činjenica sve dok se ne upotrijebi prekomjerna sila. Svoj nečujan glas ovoj inovaciji je dao iako je, kao prvo, sve čepove ionako oduvijek vraćao na boce prije odlaganja u spremnike za plastiku i metal, a kao drugo, bio sretan što se na njemu omiljenom gaziranom piću Cockta free, obešećerenom piću naše i vaše mladosti, čepovi još nisu srasli s prstenom oko grlića boce. Bio je pobornik inovacije unatoč mnogim prosvjedima po glavnim trgovima glavnih gradova nekih država, i unatoč povećanom broju potrebe za hitnom medicinskom intervencijom zbog ozljede oka čepom. Smatrao je to početnom nespretnošću, pomalo čak i nedostatkom inteligencije. 

Sve do današnjeg popodneva. 

Nakon pojedenog ručka koji se sastojao od na naglo ispečenog komada lungića i jedne paprike i desetak kroketa, odlučio je dovršiti gledanje znanstveno fantastičnog filma s Harrisonom Fordom u glavnoj sporednoj ulozi, a umjesto kakve čaše dobrog vina, iz polusjedećeg položaja na kauču popiti čašu mlijeka. Nakon što je mlijeko iz plastične boce natočio u čašu, krenuo je zatvarati bocu. Je li loše dizajniran čep, ili je on sâm pretjerao s vrćenjem "u prazno" pa prenapregnuo prsten, možda je svemu malo kumovao i polusjedeći položaj, a možda je jednostavno trebao poslije ručka popiti čašu vina. Što god i kako god, dogodilo se neminovno. Usljed jednog ili više navedenih faktora, boca s mlijekom se pod pritiskom i zakretnim momentom sile prevrnula, a mlijeko se razlilo po bijelom stolu. Bilo bi dobro da je bijeli stol bio prazan jer onda bi se mlijeko, ako bi ga bilo dovoljno, eventualno razlilo i po prije ručka usisanom i opranom parketu, no stol nije bio prazan. Osim daljinskog za  upravljanje sustavom zvučnika i onog za prijem signala, na stolu su bili i daljinski upravljač za televizor kao i mobilni telefon. Mlijeka je bilo dovoljno i za bijeli stol i za sve crne daljinske upravljače i za mobitel. A još je ostalo i za parket.

Sad, nakon brisanja stola i poda, nakon hitnointerventnog upijanja mlijeka sa crnih uređaja i provjere njihove radne sposobnosti, sjedi pred monitorom, bilježi ovaj slučaj i razmišlja o svojoj bezuvjetnoj podršci uporabe čepova neodvojivih od plastičnih boca.

lubenice i mušice

Tržnica nedjeljom. Rojevi pčela po lubenicama i oko njih, nešto ljudi, pokoji golub.

Wošinton⁽*⁾ nudi:
- Uzmi gazda, kora tanka, srce med medeni.

Usput se okreće ženi, komentira:
- Vidi ludi golub! Ne jede lubenicu nego košpe. Će prodajemo skuplje lubenicu bez košticu. Da bar oće i ove mušice bez boje. Grizu gore od komaraca.
- Teraj goluba. A komarci ne grizu, komarci bodu.
- Znači da sam ja u pravu, - vraća pogled natrag - jel tako gazda?

Kupio breskve.

____________________________________________
⁽*⁾ Wošinton godinama na svom štandu prodaje sortne naranče, "soćne ko ona stvar, mislim na dušu". 

dokolica do kolica

 Vrućina je nekako kompatibilna s dokolicom. Siesta, fjaka ili snatrenje i meditacija, sve to kao da, ali dokolica je prava stvar. Stvaralačka je, inventivna, izazovna, zavodljiva. Dokolica. Do kolica.

Sve je u brzopoteznoj komunikaciji Zagreb-Silba krenulo vicem da auto od grada možeš sačuvati odvozeći ga na selo. Dogodi se i ljubav na putu. Ne na spomenutoj relaciji nego bukvalno, uz tijelo spuštenih ruku da ni sudac Anthony Taylor ne bi mogao svirati penal, glavom, čelom i bradom ljubav se klečeći pridržava za asfalt. Onda se u jednom trenu pojavio zločinac koji ne zna već v. Ovo ako je politički ili bilo kako nekorektno, neka je. Pakao ili raj, pa onda vaj, pa onda because I need to know, onda shvatim da za njega nikako ne može biti vaj, to jest raj nego hell, pa se to hell transpozicijom postojeće govorne mane pretvorilo u well, potom se nametnulo hamletovsko pitanje i u glavi se upalila žarulja s volframovom niti. Heaven or hell? Vaj or well? Prvo je iskočio Neven Orhel sa svojim medicinskim trilerom Uzbuna na odjelu za rak, ime i naslov na koji sam nebrojeno puta nalijetao po gradskim knjižnicama Osijeka i Zagreba, a onda i Eric Arthur Blair, što će reći George Orwell. Or Well. Or? Well? Ako on nije taj svoj pseudonim baš ovako smislio, stavit ću ruku do lakata u hladnu vodu! Obje ako treba!

Stvarno je vruće.

čokolada kao kakao

Priča se da je za svjetski dan čokolade izabran 07.07. jer je baš na današnji dan 1550. godine kakao iz Srednje Amerike stigao u Europu. 

Ne znam. Meni je svaki dan dan čokolade. I nije mi važno, iako postoje razlike, je li kakovac iz Indonezije, iz Sri lanke ili iz nekih područja Afrike ili Srednje Amerike. Čista ili dodaci? Može. Malina, hrskava slanina, riža, skakavci, đumbir, trešnja, čvarci, Leb i Sol, nije presudno, ni veganska mi nije strana. Mislim, o dodacima možemo raspravljati, o okusima isto, ali o ukusima ne jer to postaje nekakav blagi oblik larpurlartizma. Važno je da je sa što manje šećera i što više kakao maslaca i drugih bezmasnih tvari kakaovih dijelova, a najvažnije je da je dobro napravljena. Jer što vrijede svi dodaci i visoki postotak kakaovca ako u okusu čokolade neme neke posebne erotike. 

Kako god, današnji dan čestitam svima koji znaju kako ga proslaviti. Ja znam.​

prosjek

Škola gotova, ostaju samo tragovi. I redovi. Red pred blagajnom. Kupuju se lizalice, sladoledi, sokići. Ekipa kao da je iz Stranger Things​ ispala. Samo im Millie Bobby fali. Buco drži sladoled, Dugi lizalicu, a Pirgo bočicu soka. Pirgo šuti, dijalog je Buce i Dugoga.

- Koji ti je prosjek?
- Četri devet.
- Znači - četvorka?
- Kaj četvorka? skoro pet nula, čovječe! Samo iz hrvatskog četvorka.
- Kak onda četri devet?
- To ti je četri devedeset samo bez druge decimale.
- Ma da.
- Kak ne kužiš? jedna decimala - devet, dvije decimale - devedeset?
- Sereš.
- Kolko imaš iz matke?
- Jaka trojka, tri triespet.
- I to je onda tebi sigurno više od tri pet, a trojka. Sve mi jasno.

sažime

Sažime. Nešto kao sažetak rezimea. Iako prva faza nogometnog prvenstva nije gotova, a s time ni naša agonija oko prolaska u takozvanu nokaut fazu s realnim izgledima koji se mogu mjeriti dregerom, daju se naslutiti najveće zvijezde. Prva je reklama za Petrol. Unatoč svoj sili pivskih reklama, a neka se ne uvrijede ni Joško Jeličić ni Zlatko Dalić, Petrol nosi prvu hrvatsku zlatnu malinu. Drekavac koji prati i frenetično komentira pokrete čovjeka koji toči gorivo ne može nego biti razlogom gašenja televizora. Tko nije gledao kreštanje takozvanog komentatora, nek se ne izlaže. Samo se nadam da im je Gvardiol dobro uzeo mjeru za sudjelovanje. Osim ako to ne ide preko nekih domoljubnih agenata.

Srebro definitivno pripada Jošku Jeličiću: taman pomisliš kako su se sve pore društva i javno ispreplele s nogometom, kadli se pojavi lik koji pokušava biti pametan i duhovit. Pokušava. Ne znam kako će Srebrnoj Malini pasti to da katolička Hrvatska u drugu fazu prvenstva prođe na krilima pobjede Islama (Turaka nad Česima) s obzirom da je jedna od po njemu važnijih karakteristika našeg centarfora Budimira to da je - katolik.

Brončani je, evo još jedne medalje, ponizni izbornik naše nogometne reprezentacije. Šef "šefe, ne mijenjaj" i sam priznaje, ne jednom je to rekao, da vodi ekipu kojoj ponizno nema što reći jer svi oni znaju igrati nogomet. Ponizno i za sto dvadeset hiljada eura mjesečno vodio je (zapravo još vodi, samo ne znam ni kuda ni gdje) ekipu kojoj ništa ne mora reći jer svi oni igraju vrhunski nogomet, a on je tu ne da onda možda bude taktičar, dirigent, nego da ih uči poniznosti. I posluša kad mu netko kaže "šefe, ne mijenjaj". Kateheta.

Da bismo prošli dalje, šansa koja se Dregerom mjeri ipak postoji, našim prvim sosedima i komšijama treba crknut krava, a ni to neće biti dosta. Slovenci moraju popušit od anemičnih Engleza tri razlike, a Srbe moraju nakantati Danci. Oprostite dragi susjedi, sori bat jebiga, što bi neki rekli: "crkla vam krava dabogda". Portugal, onaj Portugal kojeg smo u pripremnoj fazi dobili prvi put u povijesti i zbog čega su nam narasla krila (ovo "nam" se odnosi i na repstaciju i golemu većinu navijača), Portugal koji nas je s pretprošlog europskog prvenstva isprašio s turnira golom Quaresme u 117. minuti osmine finala, Portugal u kojem igraju mrski Pepe i Kiki, e taj Portugal treba za nas dobiti Gruziju. Ali to nije sve! Uz ovaj set noževa iz topšit izloga broj tri dobivate i četvrti rezultat. Omiljeni nam Turci, a znamo da su nam omiljeni čim čujemo navijački vokabular ili se zagledamo u komentare ispod benignih tekstova po internetskim portalima, moraju oplesti Čehe. Kad prosječnom hrvatskom navijaču kažeš Turska, ovaj se odmah sjeti Beča. Ne mislim na osmanlijsku opsadu austrougarske prijestolnice, nego na glupo primljen gol u 122. minuti za tursko izjednačenje nakon kojeg je išlo raspucavanje penala u kojem je Modrić prvi pucao i poslao loptu nedohvatljivu za turskog golmana Rustua. Pored gola.

Svi su dali, evo već pišem u perfektu, svoj maksimum, tko god je na teren istrčao, an njemu je srce ostavio, kako bi rekli nogometnim žargonom. Svi su željeli najbolje i najviše. Samo, problem je što daješ maksimum od onog što imaš, a ne onog što želiš. Sto posto je maskimum, a sve preko toga nekako vuče u tamnu materiju. I znam da djelujem pomalo kivno, ali nisam razočaran jer da bi čovjek bio razočaran, treba prvo biti očaran, a to je gledajući ih bilo apsolutno nemoguće.

kava

Prvo ljetno nedjeljno podne. Kvatrić. Tržnica pa iznenadna konstruktivna kava s Galaksom kod Marleya.

 

Odlazim kući gurajući bicikl. Naletim na Krešu.

- Guraš umjesto da voziš?

- A šta'š, problem s prijenosom.

- Lanac, zupčanici?

- Tc. Neuroni i sinapse.

 

Kava nedjeljom oko podneva ima znatno drugačiju boju, miris i okus.

nesmotrena glava i plavi panama šešir

Danas je jedan šešir naučio letjeti.

Usljed prilično žustrog jednačenja tlakova zraka u blizini površine Zemlje, plavi je Panama šešir veličine 58 poletio s jedne nesmotrene glave i prizemljivši se, asfaltom se otkotrljao pod kotače automobila zaustavljenog radi crvenog svjetla na semaforu križanja Kranjčevićeve i Badalićeve ulice. Šešir i njegov let nisu ostali neprimijećeni: unatoč velikoj vrućini, vozačica zaustavljenog automobila otvorila je prozor i Nesmotrenoj glavi brižno i upitno kimnula glavom, a Nesmotrena je glava uz smiješak i izmahivanjem rukom zahvalila Vozačici. To bi jezikom izgovoreno izgledalo otprilike ovako: "Jesam ga samo nagazila ili je već skroz poda mnom?" "Ne, otkotrljao se do nogostupa."

Razumjeli su se i mahnuli si. Na semaforu se pojavilo zeleno svjetlo, automobil s Vozačicom je otišao, Nesmotrena glava je prešla ulicu, pokupila šešir i malo čvršće ga nabila na glavu.

dan antifašističke borbe

Pred zatvorenim vratima dućana stoji mlada žena. Na nogama japanke, lepršava suknja s cvjetnim uzorcima, bijela bluza. s podbočenih ruku vise joj s lijeve strane ceker, a s desne zbunjenost i nevjerica. Zaboravila je da je danas praznik, neradni dan. Pored nje u nekom svojem ritmu pleše djevojčica od nekih četiri godine. Mlada žena gleda u izlog, okrene se poludesno pa pusti pogled niz ulicu kao da će rješenje za nastali problem upravo doći nekim dostavnim vozilom. Djevojčica cijelo vrijeme pleše. Još nije svjesna da neće biti ništa od obećanih palačinki, ili su u pitanju bili pohani pileći odresci, možda i sladoled. Nakon dobrih sedam-osam minuta mlada žena nesigurnim korakom krene prema prolazu između zgrada, vjerojatno kući. Djevojčica vesela u neznanju odskakuće za njom.