mesnica

Poznata i priznata mesnica na tržnici na Kvatriću.

 

Mesar Dragec, sused sa svima. Brižna gospođa majka.

- Dajte mi lepo prosim deset telećih šnicli, al da budu tanke i bez žlundri. Kaj je teletina najmekša? Je. Znate, ovi moji tinejđeri su vam kak kirurzi.

Mesar Dragec stišće usne da ne progovore i nožem ispod dlana reže najtanje šnicle na svijetu. Kroz njih se s Kvatrića skoro Sljeme vidi.

- Suseda, evo. Tanje ne može.

- Oh, fala lepa. Dajte mi i kilu od buta za gulaš, ali mi skinite one žilice i opnu. Znate, ti moji tinejđeri su baš grozni.

- To vam suseda dinstanju nestane.

- Znam ja kaj vi meni govorite, ali dajte vi to svojim nožem, prosim lepo. Ja doma nemam takvog kakvog vi imate.

- Želite od ruže.

- Jao, baš ste dragi, može od ruže.

Mesar Dragec u nekoliko dirigentskih poteza uklanja neželjeno tkivo.

- Još mi dajte za juhu flam. Ne. Ramstek. Možda bolje flam. Ili ramstek.

- Ramsteci su veliki, vite koliki su.

Vadi i diže primjerak ramsteka susjedi pred oči.

- Flam je pak manji.

- Ne bum ramsteka.

- Ili oćete od mišića?

- Sjajno. Vi tak znate kaj meni treba. Samo mi skinite ono belo. Znate, ovi moji tinejđeri...

- Znam, znam, kirurzi.

Mota Dragec meso, stvalja ga u vrećicu, naplaćuje.

- Izvolte suseda, fala vam lepa.

- Ne, ne, fala vama. Doviđenjaaa.

Brižna gospođa majka odlazi. Mesar Dragec nadlanicom briše znoj sa čela. Obraća se sljedećem kupcu.

- Bok sused. Kaj bute?

- Bok. Ja bih tuce sarmica.

Dragec lagano lice  razvlači u osmijeh.

- Bute one motane u smjeru kazaljke na satu ili obrnuto? Pitam zbog tinejđera fizičara. Bokmater i kirurzi.

Imati svog mesara, neprocjenjivo.

plave ZG vrećice

Treba samo skoknuti preko ulice u dućan po vrećice za smeće, one ZG plave  za otpad, jer sam ih malo prije otišavši u dućan po njih, zaboravio kupiti i umjesto njih kući donio neke šugafri kekse, mineralnu, smrznute žute mahune i bademe.

Uđem u dućan. Pogled leti po policama hladnjaka. Gle, jabuka i višnja. Hladno prešani sok. Odlično. Odlazim u prolaz sa sredstvima za čišćenje i sličnim potrepštinama. Vrećice su tu. Sve. Skoro sve. I crne, i ljubičaste i zelene. Samo nema onih ZG plavih. Onih kojima Čistoći plaćaš odvoz smeća prema količini, a ne uravnilovkom svima isto. Zg vrećice drže na blagajni. Kao da su posebno vrijedne. Ah, gle cherry rajčice, one s okusom. Na akciji. Odlično. Mlijeko, malomasno. Dobro. Kefir. Sjajno. Dolazim na blagajnu, iz košare vadim stvari, blagajnica ih skenira, plaćam i odlazim. 

Otključavam vrata stana, ulazim, izuvam cipele. Iz cekera vadim kupljene stvari: mlijeko, sok, rajčice, kefir. A vrećice?

Dam se kladit da trgovci te plave ZG vrećice namjerno drže na nevidljivom mjestu u blagajničkom pultu samo da se kupci vidjevši ih ne sjete po što su došli i da se moraju ponovo vratiti u dućan po njih i onda možda opet tko zna šta sve ne kući donijeti. 

racionalna potrošnja

Tržnica Kvatrić. Terasa kafića. Rano je. Treća dob ispija kavu i kratko.

- Si videl? U Žapcu kondomi na akciji. Durex, molim lepo!

- A do kad im je vek trajanja?

- Do dvajzdevete.

- Još cela olimpijada? Buš si kupil?

- Ne bum! Već jesam. Enu škatulu. Više nis da mi ne propadnu. 

​Važne su i zaštita i higijena. I primjerena racionalna potrošnja.

susjeda

Frizura postojana, kosu pridržava pleteni teniski šilt bez kape. Naočale Jackie Onassis. Bijela vesta preko svijetloplave bluze, široke lanene hlače, bijele New Balance tenisice.

- Sused! Dobar dan! Kak ste!? - razveselila mi se susjeda kao da vidi svoj rod rođeni i voljeni.

- Dobar dan. Dobro. Poslije godišnjeg ne možete ne bit dobro. - malo zaobilazim istinu, ali dobronamjerno. - Kako ste Vi?

- Ma ja sam Vam uvijek dobro. Malo starački, ali dobro. Vidla sam celi mesec vaš bicikl kak ga niste ni pomakli pa sam si pomislila da ste bolesni.

- Nisam, nisam bio bolestan. Samo nisam bio kod kuće. Godišnji, skitnje.

- Je, da. Sećam se kak smo mi mladi isto skitali. Samo da znate, malo sam se uplašila za Vas. Neki dan sam štela juhu skuhat i donesti, al sam si pomislila da možda ne bi bilo dobro da Vas zbudim ak bolesni spavate.

Susjeda s trećeg. Wiener Schule. Ima devedeset, neki sporovozni rak i silnu volju za životom.

zaštita

Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša. 

 

Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere...  za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim. 

 

Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno. 

 

Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.

 

Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.

nebeska arhitektura

Kiša se noćas baš ispadala pa je pred zoru napravila pauzu i ujutro nastavila s padanjem. Sva akumulirana toplina u zidovima zgrada dodatno je dobila na težini. Vrućini, jel. Otvaranje prozora nije najpametnija ideja jer usljed vjetra pravocrtni pad kapljice izvode pod oštrim kutem i parket bi ovisno o smjeru vjetra vjerojatno bio u opasnosti. Jedino rješenje je uključiti klima uređaj da rashladi prostor prije spavanja.

Vožnja prigradskim vlakom uzbudljivija je nego li čovjek može zamisliti. Sigurno se netko sjeća one igre kad djeca u krug uz pjevanje jednog od njih plešu oko stolaca kojih je jedan manje nego djece. U jednom trenu ono jedno dijete prestane pjevati, a sva djeca krenu sjesti. Iz igre ispada dijete koje je ostalo bez stolice, a za sljedeći krug iz igre se izbacuje i jedan stolac. Igra se ponavlja dok ne ostane samo jedno dijete. Slične je i u prigradskoj željeznici: stolaca tapaciranih prošaranom plavom tkaninom uvijek je manje od putnika, a uhvatit mjesto za sjedenje zahtijeva okretnost i brzinu. U vlaku srećem susjedu koja u Graz ide po neke sitnice. Znate, govori mi, Graz je poseban po svojoj nebeskoj arhitekturi. Ne znam, odgovaram, radio sam tu skoro godinu dana u jednoj ozbiljnoj elektro firmi, i u slobodno vrijeme obilazio grad, posjećivao gradske znamenitosti, ali nisam vidio nikakvu nebesku arhitekturu. To ste vi prije rata, zaključuje lakonski.

Siđemo iz vlaka na glavnom željezničkom kolodvoru. Iz vlaka možeš i izaći i sići jer je vlak još uvijek iznad tla. Iz vlaka izlazi i dosta invalida, ljudi bez noge ili ruke. Skupa s većinom putnika krenemo prema centru. Na ulici je dosta prosjaka u nekim ispranim vojnim uniformama. U jednoj ulici parkiran kombi bež boje s dvjema crveim trakama po bokovima. Okruglasta karoserija s avionskim nosom. Prikolica je dizajnirana kao nastavak te limene olovke. Znam ovaj kombi, govorim susjedi Branki. "Sigurno da znate, viđali ste ga i u Zagrebu, to su jedni od onih nomada na kotačima. Od rata na ovamo ih je dosta, skoro kao i prosjaka." Ne znam o kojem ratu ona priča, ali je po njenom ponavljanom deklarativnom spominjanju, to izgleda kao neki moj propust jer je očito taj rat ili opće poznata stvar ili njena fikcija.

Dolazimo na čistinu ovećeg trga i teta Branka mi upirući rukom i prstom u nebo govori: "Evo! Nebeska ahitektura." I stvarno, od na svim stranama svijeta kao da je netko grafitnom olovkom na svilenoj tkanini iscrtao i osjenčio neke građevine: goleme zgrade iz doba neoklasicizma od kišnih oblaka. Impozantno je, zar ne!? Samo kad već spominjem, dodaje mi, nekad su građevine nebeske arhitekture bile starije, od Sumera preko faraonskog Egipta i antičke Grčke do starog Rima. Ovo danas su replike minhenskih fasada. I to nešto govori o našem svijetu, ako me razumijete. Nije da razumijem, ali naslućujem. Naš svijet ili njen? Ispast će da ja nešto dijelim. Počnem se lagano tresti. 

Počnem se tresti i to me i probudi. Otvorim oči, jutro je. Oslušnem i shvatim da klima uređaj i dalje radi. Nije ni čudo da mi je pod plahtom bilo hladno do drhtanja. Pogledam kroz prozor. Kiša pada, a potočići vode se slijevaju niz masni novopostavljeni asfalt i skupljaju se u lokve uz rub kolnika ne otičući u slivnike.

dora i fred

​ Idemo kombijem do Freda i Dore. Kombi je narančasti VW Palestinac. Zvali njih dvoje ekipu na roštilj, kotlovinu, kazanče, šta li već. Pristao sam nevoljko jer znam koga su sve mogli pozvati, a meni se te ljude ne sluša. Ni ne gleda mi ih se, ako ćemo iskreno, ali ajd, pristao si pa sad kusaj. Penzionerska vožnja uz brdo je čak i prikladna, ali teme razgovora su nekako izgubile erotiku. Nije da se ne spomenu ljetovanja i zimovanja, ali nabrajanje medicinskih termina, lokacija, zvijezdi u bijelom, a da nisu tenisači, sila farmaceutskih izraza, latinskih naziva dijelova tijela, sve to malo brzo dojadi. Sreća pa je vožnja trajala relativno kratko. Iskrcavamo se, pozdravljamo i dobivamo zaduženja: vi oko vatre, vi po snijegu. Zapala me druga skupina.

Poprilično smo zaigrani čišćenjem snijega oko kuće. Napadalo ga dosta, više od po metra. Odlazim u kuću do toaleta. U prolazu čujem našeg domaćina. Glas mu odrješit i tih.
- Tukao sam te jer nisi bila dobra. Sad si dobra. Jesi li? I sad te ne tučem. Jesi dobra?
- Jesam.
Glas joj je tih i drhtav.

Ne znam je li prihvatiti ponudu i otići s ekipom do frenda koji sa suprugom živi na osami na Sljemenu, dobro ili loše. Loše što se to događa, dobro što sam to saznao. Znamo se iz srednje i nitko ne bi mogao ni pomisliti da će njih dvoje završiti zajedno. To zajedno sad ima jednu sasvim drugu konotaciju. Pišajući sam smišljao formu u kojoj ću ga odjebati, a da to njemu ne postane novi motiv za njeno podobravanje.
- Slušaj. Čuo sam te što si joj govorio. Gadno je to. Ja to ne mogu provarit. Ne mogu te više ni pogledati. Gadiš mi se. Odoh.

Fred zatečen mojom izravnošću ostaje zalijepljen za kuhinjski stolac, a Dora ustaje.
- Otpratit ću te da ne izgleda ružno.
- Nek izgleda ružno jer sve ovo i jest ružno.
Unatoč mojim riječima, Dora izlazi za mnom.

- Ne hodaj mi preblizu. Ako te taj tvoj kreten vidi, opet će naći razloga za nasilje.
- Neće, pazit ću.

Hodamo. Ja jedno par metara ispred Dore.
- Nije on takav. Dobar je dok se ne naljuti.

Jebiga, Dora, ne govorim joj: ne štiti ga, nije stvar paženja nego je to problem koji rješavaju stručne službe, i to one u plavim uniformama. Štokholmski sindrom razorniji je od kineskog. Pičko, to sad sebi govorim, kad si ih čuo, trebao si ga odvalit šakom u glavu da vidi kako je to, trebo si ga namlatit ko vola u kupusu, a ne se samo pokupit ko zadnji seronja.

Stigavši do lovačkog puta okrenem se Dori, ona zastane. Mahnem joj i kimnem glavom. Mahne i ona. Čekam da se okrene i krene prema kući. Ona čeka da ja krenem dalje. Traje to užasno dugih par sekundi. Pogledam u nebo i pođem ne osvrćući se. 

Dođem do ruba padine i imam što vidjeti. Dok se gomila medvjedića igra u snijegu, mater i ćaća im lopatama krče snijeg sa staze. Možda ovo nije najbolji put za odlazak. Krenem se vraćati nadajuć se da me nisu primijetili i zakoračim niz drugu padinu. Nakon desetak minuta brzog hoda dolazim do ceste. Prohodna je jer je tu već prošla ralica. Rezultat tog prolaska su do pola zatrpani nepropisno parkirani automobili. Iza tih auta nogostup je i to prilično prometan. Pernate jakne svih boja i dužina i graja. Graja je rezultat nailaska nekoliko zaigranih mladunaca medvjeda. Bokte, ako su malci tu, onda im je i mater tu negdje. Kako kući?! 

Odnekud dopiru zvuci pneumatskog čekića, zvuk motora kamiona i škripanje metala po asfaltu i betonu. 

Otvorim oči. Sedam je. Radnici počeli dovršavati polaganje betonskih ploča rubnih odvodnih kanala prije postavljanja posljednjeg sloja asfalta u ulici. Svejedno sam sad malo zabrinut za Doru. A i za Freda. 

billy bob thornton i lily of the valley

Vjerojatno je, ma gotovo je sigurno važno osjetiti se korisnim i sigurno dio nas, makar onaj najmanji želi na neki način biti važan. Ne baš nešto jako važan tipa kad te obuzmu bolesne ambicije, ali dovoljno važan da si potreban. Nije tipfeler, ali može i potreban i poseban. Kao da nismo svi posebni. Svatko na svoj način. E sad, tu važnost ispoljavamo na svojstven način ili po nekom obrascu. I vjerojatno to baš i ne vidimo najbolje. Naravno, sve bi to kakva stručna osoba bolje prepoznala i opisala, ali meni to ionako nije cilj. Samo kažem kako to što radimo te neke stvari uglavnom ne primjećujemo. Na javi. A kad je san u pitanju, onda je to lakše prihvatiti i na neki način priznati.

San. Da. Sanjam da sam na promociji knjige jednog prijatelja kojeg ćemo za ovu priliku nazvati Billy. Sjatilo se u taj neki pomalo i glamurozni prostor cijela svita večernje toalete i smokinga kao na zabavi poslije dodjele Oscara. Pričam tako s nekim ljudima, među njima i urednik i izdavač, i spomenem kako je prilično zanimljiv podatak da je cijeli roman Billy napisao rečenicama u negaciji što iziskuje veliku vještinu jer negacijom ne privlačiš nego odbijaš, a ovo štivo je tako pitko i prijemčivo da čitatelju koji se udubi u štivo ovako nešto može promaknuti. Gledaju me svi kao da sam rekao da sam vidio rub svemira. Pokušam primjerom pojasniti.

Neće svijet propast ako nismo navikli na nelagode i nezgode. Nikako zbog toga nismo negativci. Ne možemo ništa ni naći ako ništa niti ne tražimo. Nevjerojatno kako ranije nismo naletjeli na neukrotive nemani i nepremostive prepreke. Nije nama tako loše i ne smijemo se žaliti. Ne, ne i ne.

Odustajem od objašnjavanja, pojašnjavanja, ispričavanja. Nekad i odustajanje može bit rješenje. Pod ruku me primi jedna žena, haljina joj crvena poput ruža koji joj tako crven odlično pristaje uz crte lica, kosu. Znamo se. Zvat ćemo je u ovom snu Lily. Lily me moli da je izvedem s ovog bala jer joj je malo dosadno. Izlazimo iz dvorane u aulu, sjedamo na neki kauč i krene priča. Lily je lijepo gledati dok te sluša kad govoriš, ali je nemjerljivo ljepše gledati je kad ti priča. Čak i kad ne priča tebi. A zna pričati. Mogao bi se čovjek nasloniti, zažmiriti i slušati dok ga ta priča ne odvede u neki njezin svijet. Stvaran, a istovremeno ezoteričan.

Sad, kad to ovako pišem, sve izgleda kao aluzija na odlazak dalje, konkretno u krevet. A nije. Dobri smo prijatelji u toj nekoj muško-ženskoj relaciji. To valjda kaže svaka muška strana prijateljstva koja je nedovoljno seksualno privlačna i atraktivna ženskoj strani. Malo sam se zapetljao, otišao iz sna ne bih li opravdao nedostatak akcije u snu, ali šta da radim kad akcije u ovom snu do sad nema. Kad je ima, o njoj ne pišem jer... jer ne. Akcija dolazi malo kasnije. Akcija drugog tipa. 

Taj drugi tip se za ovu priliku zove Ollie. Zbog zaštite privatnosti. Ollieja, njegovu kći i njihovog psa vidimo u mercedesu smeđe boje, poznati model s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Na rubu smo gradilišta. Mnogokatnica, a to je više od višekatnice, u nebo gleda desetak etaža. Jednako toliko ih je i u dubinu. Kako sam od promocije knjige došao do te bauštele, ne zna nitko. U prizemlju su stupovi koji gornji dio zgrade drže iznad površine zemlje. Tako nastalo prizemlje ima strop na visini od jedno osam-devet, možda i deset metara. Oko rubova zgrade opkop je širok sigurno pet metara, a dubok koliko i sama zgrada. Prilaz prizemlju moguć je preko dva mostića: čelične ploče koje povezuju ulicu i unutrašnjost zgrade. Ollie lijevim mostom uđe autom unutra, napravi krug i počne voziti prema van, prema drugom mostiću. U jednom trenu vidimo da se predomišlja, možda želi na drugi mostić? Ili ipak prvi? Dok dvojba traje mercedes se približava onoj provaliji oko zgrade. Još trenutak-dva i auto nestaje u ponoru dubokom sigurno preko trideset metara. Zovemo policiju, hitnu, vatrogasce, jedan jedan dva, sve odreda. Spuštamo se dolje pješke jer ne rade ni teretni građevinski liftovi.

Sišli smo dolje o dna. Vidimo da su već i Ollie i njegova kćer i pas svatko u zasebnoj barokomori sa staklenom bočnom stijenkom. Kako su i kojom brzinom uspjeli doći, to valjda može biti samo u filmu. Dobro, i u snu. Na zidu iznad ležaljke na kojoj je Ollijeva kći rukom je napisano: stisni joj dlan nekoliko puta kako bi te prepoznala i probudila se. Ollijeva kći je malena djevojčica predškolskog uzrasta koja je tek naučila slova i rukopis sigurno nije njezin. Ollijev je. Pružam ruku kroz otvor hermetički pregrađen nekom debelom impregniranom tkaninom. Stisnem joj šaku nekoliko puta i dijete se probudi. Bez ogrebotine je i živa je! Odem do barokomore s psom i napravim isto iako na zidu nije pisalo ništa. Pas se probudi, zaklatara glavom, tijelom pa repom i počne mahati jezikom. Dobro je. Odem do treće barokomore. U njoj Ollie leži potrbuške, glave okrenute na stranu, naočale mu malo pomaknute s nosa i pokrivaju dio izgrebanog lica. Desna ruka mu otromboljeno visi pored kreveta i čini se kao da je miče. A i izgleda nepolomljeno čitav. Iznad njega u barokomori nema natpisa. Nema njegova barokomora ni otvor za pružiti ili gurnuti ruku. "Dobro je", govori mi Lilly, "ne moraš ni ti sve". 

jutra

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

Prvo se kroz tišinu noći probije pjev ptica, a onda se savijene prolaskom kroz atmosferu pojave zrake sunca. Istovremeno se, nekad čak i prije njih, po ulicama pojave dostavni kombiji, kamioni i kamioneti, tu su i profesionalni vozači i muževi svih kumica s placa. Baš nekako u to vrijeme pojavljuju se i posljednje noćne ptice koje će neuspješno pokušati izbjeći susret bliske vrste s radničkom klasom prve smjene ono malo tvornica koje još uvijek rade i njihove mrke poglede, neki su osuđujući, a neki pomalo i zavidni. Njih će dočekati i sneni šetači pasa koji bi u tim trenucima svoje kuće ljubimce rado na par sati mijenjali za ribice u akvariju.

Potom dolaze blagajnice i blagajnici iz dućana, pekara i kioska, zdravstveni radnici, školske čistačice i podvornici. Ovi posljednji ljeti malo kasne jer danas ponavljača nema pa nema ni potrebe za ranim čišćenjem učionica i školskih dvorana i hodnika.

U međuvremenu, svoj su ojev pice zamijenile prvim jutarnjim lovom. Kosovi, vrane, golubovi i vrapci čeprkaju po travnatim površinama i po asfaltu oko kanti i kontejnera za otpad. Iz zgrada sad već izlaze i oni koji rade uredski posao, onaj od devet do pet, ali im je ured podaleko od kuće, a promet je stalno otežan pa bi ga se već moglo nazvati i uobičajenim. Pred dućanima nervozno koračaju neki kojima se žuri i neki kojima je pojam vremena potpuno stran.

Jutra su poput ljudi. Sva su slična, a opet jedinstvena, neponovljiva.

poezija

Pišem poeziju. I to nije sve! Tu poeziju netko je čak i objavio. Kvadratnog oblika zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Ne bih to znao da mi to nije donijela kako bi mi nešto pokazala. Da nešto!

Nakon filmske predstave u kinu Zagreb, umjesto da s ekipom odem u KSET gdje naš kontroverzni poznanik (nije lopina, nego tolerirani sitni nasilnik) pušta muziku, ja odlazim do restorana.

Uranio sam, s kutijom nalik onima za skupocjene ogrlice dolazim do šanka i čekam da mi se oslobodi rezervirani stol. Nakon nekoliko minuta dolazi uštirkani i vodi me na terasu. Diskretnu glazbu šumom ometaju tihi razgovori za stolovima. Nema zveckanja čaša i škripanja vilica i noževa po tanjurima, nema glasnog zazivanja konobara. Glazba? Šlageri sedamdesetih i osamdesetih. Sjedam za stol i pred sebe odlažem kutiju. U njoj je piljezina. Piljezina? Piljezina je bojanom niklovanom žicom pleteni siperak za odrasle. Partikla, bavarin, slinček, kako god, izgubila je vremenom svoju funkcionalnost i postala ukras. Rođendanski poklon. Valjda će joj se svidjeti.

Dolazi na terasu. Zadignute kose hoda u plavoj haljini. Iste je boje kao i moj poklon! Dolazi do stola, iz torbice vadi knjižicu kvadratnog oblika, zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Na prednjoj strani moje ime i naslov: Probni otisak. Otvara knjižicu na duplerici i pokazuje pjesmu koja se protegla preko cijele stranice. Bome, nije sonet. Prstom upire u posljednji stih. Iako ne moram, približavam glavu, čitam iako ne moram jer znam što sam napisao: "Ne volim te".
- Vidiš, zato nismo skupa. - tiho mi govori, presavija knjižicu tako da ova odložena na stol biva otvorena na toj stranici, i odlazi.

Sjedim za stolom, gledam u te stihove, gledam u onu kutiju i učini mi se da se glasno pitam: "Otkud mi uopće ta ideja?" Da me čuje, sigurno bi rekla: "opet razmišljaš o krivim stvarima" jer nisam uopće mislio na te svoje stihove nego na glupi poklon.

Poezija zna život okrenuti naopako. Zato poeziju pišem samo u snovima. I uglavnom ne pomaže.

 

 

kad krokodili dolaze

Sve je počelo kad sam ga pitao da šta ima po zvizdanu ići u baštu, a on odgovorio da je išao vidjet kako su mu turkinje. Ja se u vrtlarstvo i općenito u poljoprivredu razmijem vrlo malo. Na rubu sam da znam da se kukuruzima beru metlice, ali zašto pojma nemam. Ne bih ni to znao da u srednjoj nismo to kao praksu radili i pasli oči na Gecinim kćerima. Geco je bio Gertner, profesor matematike i bivši svećenik koji je očito imao velik razlog za skinut mantiju jer kćeri su bile na mamu. A kćeri su bile srednjoškolske ljepotice. Po imenu pamtim samo Gretu, bila je nekako eteričnija i lirskija od sestara. Ali, na stranu to, to je neka druga priča. Uglavnom, saaznajem da turkinje nisu nikakve migrantice nego vrsta tikve, bundeve. Od turkinja smo nekako prešli u Afriku zbog spomenutih migracija.

 

- Kako nam je postalo vruće, Afrikanci će se počet doseljavati.

- Neki su se već kao Nesvrstani doselili. Već i unuke po Hrvatskoj imaju.

- To je bilo politički, ovo je gore, ovo će bit klimatološki.

 

I onda krene.

 

- A bio sam ja u Africi. U Maroku i u Egiptu. Uh, bilo je tamo opasno. S krokodilima sam se borio... Dobro, nisam se borio, ali sam im bježao.

- Kakvi krokodili, bokte.

- Pusti ti to. Nemaš ti pojma... Kad smo bili u El Shattu onda sam ja išao plivat preko nekog potoka i tamo naletio na krokodile.

- Štaš plivat preko potoka? Potok se pregazi.

- Ma šuti. Velik potok bio. Širok sigurno tri četri metra.

- Ček, ali El Shatt? Otkud vi tamo?

- Mama bježala s nama djecom iz Livna prema Jablanici pa nas pokupili.

- Aha, išli ste preko Dalmacije.

- Stani malo... Krenuo ja plivati i vidim s druge strane njih četri krokodila leže i sunčaju se. Jedan me primijeti i skoči u vodu pa za mnom, a ja udri plivat najbrže što znam... Sreća pa je nedaleko bila neka brana od šiblja preko cijelog potoka, ko dabrovi što znaju napravit, i ja se uspijem popeti na nju i izađem na obalu... A krokodil ostane u vodi... Onda primijetim neke vukove, možda su to afrički psi. Sve kroz gustiš vrebaju, odmjeravaju me. Zamisli ti to: pobjegneš krokodilima i onda te uhvate afrički divlji psi! Sreća pa su taman tu prolazili slonovi i slonice s mladima i ja se nekako prikrpim uz te mlade slonove tako se spasim od onih vukova.

 

Tišina. Trajala je sigurno pola minute. A pola minute šutnje nije malo.

 

- Maroka se malo slabije sjećam.

 

Ne znam dal da se brinem il da se smijem.

 

- Čovječe, ja ne sanjam ovako kako ti sad pričaš.

- Ne moraš ti meni vjerovat, al tako ti je to bilo.

 

Ustane i ode onim turkinjama dati vode da ne skapaju. I bundeve su ljudi.

Koliko god zvučalo nadrealno, fantastično, opet se nekako čovjek uhvati u razmišljanju. Možda je samo pogriješio u potoku i El Shattu. El Shatt je na Sinaju u pustinji. Možda je logor bio Tolumbat. Taj je bio kod Aleksandrije, namijenjen ženama s manjom djecom, a ovaj moj roditelj tada jest bio manje dijete. Istinabog, jel triesedmo il triezdeveto godište, ne zna više ni on, nemaju o tom pojma ni države ni crkva, tek se nazire priča s lažiranim punoljetstvom zbog mogućnosti igranja u osječkom NK Proleteru, danas NK Osijeku. Što opet dovodi do poznatog fenomena fleksibilnosti godine rođenja kao kod mnogih afričkih nogometaša. Godina imaš koliko ih trebaš.

 

Sestra i ja se pogledavamo.

 

- Gle, zadnji put je spominjao Siriju i Iran. Ima nekih zanimljivih priča i detalja. Stvarno ne možeš više znati jel se počeo družit s onim Aloisom Alzheimerom ili se prisjeća stvarnih događaja. Ili nas, da prostiš, zajebava. Ja više ni u šta nisam s sigurna kad je on u pitanju.

 

Ni ja.

prvomajski

Porazi su nekad bolni, nekad nisu. Kad su kakvi, ovisi o utakmici, o protivniku, a najviše o tebi samom. Nekad ih pretvoriš u pobjedu, nekad baš i ne. Nekad i nije utakmica. Nekad ih proživljavaš, nekad sanjaš, nekad ih zaboraviš. Dobro, ovo sa zaboravljanjem je nekom čista utopija.

 

Radijske vijesti govore o prvomajskim paradama sjećanja na borbu protiv ugnjetavanja radnika. Autobus nenadano uredan, sjedala čista s krpicom preko naslonjača za glavu. Prva dva reda sjedala okrenuta su jedna prema drugima sa stolićima između, nešto kao u autobusima s dva kata. Vozač, vrlo vjerojatno latentno ugnjetavani radnik, mijenja radijsku stanicu: Radio Sljeme, evergrini i pop šlageri. Upravo svira ​​Zar Je Voljeti Grijeh.​ Zorica Kondža i Tedi Spalato.​ Pa jest, bolje od vijesti.

 

Sjedim uz prozor desne strane negdje oko sredine. Stakla na prozorima su skroz spuštena tako da možeš promoliti glavu kroz prozor. Ispred mene, možda baš s tog obrnuto okrenutog sjedala jedna se glava pojavi. Smeđa kosa podrezana na duljinu do ramena, I se ošišala. Z​akoluta očima: "otkud ti?!" Kako otkud ja, pomislim, pa vozimo se iz Dalja prema Zagrebu, iz sela mojih bake i dede. Preko puta nje izviruje glava njezine sestre. Sestra ostaje na svojem sjedalu, a vidim da se I premješta na drugu stranu i sjeda pored Severine. Sa Seve sjede dvije dosta stare bake s maramama na glavama. Jedna štrika, druga drži krunicu. Iza svih nas šačica je momaka koji se trude izgledati poput huligana i glasati se poput huligana, počinju s nekim arlaukanjem i pjesmom. Seve se okreće i dobacuje im kao djeci da se smire porukom da su ljudi platili karte za lošu vožnju, a ne za loš koncert. Sestra dobacujući dodaje da će ih tužit jer pjevaju bez dozvole. I se osvrće prema nazad, uhvati mi pogled kroz razmake između sjedala pa glavu okrene prema naprijed. Ne znam šta sam skrivio, ne znam ni jel razgovaramo, al najbolje da ništa ne pitam. Kroz zvučnike dopire Don't Go Breaking My Heart, Eltona Johna s Kiki Dee. Vožnja stvarno jest loša. Vozaču je kolna traka ponekad preuska, a u preticanju se osjećamo kao što se, da se, osjećaju krumpiri u čika Draginom kombiju. A čika Drago svladava makadam prepreke bez sata škole, auto škole, one obične ipak ima 4 razreda položena plus 4 gratis. Bolje bi mu bilo da se pekvalificira. U DJ-a ne jer muzika je s radija. Poželim iz ruksaka izvaditi knjigu, čitanje započeo u odlasku tamo, knjigu u čijoj je prvoj priči R vozio Mercedes, a Z brojao zvijezde, a onda shvatim da sam je zaboravio kod svojih. 

 

Vjerojatno sam zaspao jer kad sam pogledao kroz prozor uspio sam ovlaš uhvatiti dio zelene table s podatkom da do Zagreba imamo još osamdeset osam kilometara. Ili je pisalo osamdeset šest? Ne možeš sve kratkim pogledom razaznati u toj brzini. Ali zato sve možeš ako zatvoriš oči.

esencija veselja

Vrijeme je odlaska u vrtić i roditelji neizmjerno strpljivo šeću pored dječice koja trčkara​. Crveno na semaforu na križanju. Obično traje po par minuta, noću nešto kraće. Svi čekamo zeleno.

- Mama, koji je danas dan?
- Utorak, ljubavi. I utorak i dan planete Zemlje.
- Kaj je to?
- Slavimo prirodu. Šume, parkove, leptire, pčele. Sve. To ti je nešto kao Zemljin rođendan?
- Uf... koliku tortu bu Zemlja dobila.
- Veliku. I ti buš dobila komad kad dođeš doma.
- Znači da je i meni rođendan?
- Je, svima nam je.
- I tebi? I tati?
- Da.
- Onda ćemo imati puno torte.

Esencija veselja.

uskrs

​

Zecu sam prestao vjerovati kad sam pročitao Alisu u zemlji čudesa Lewisa Carrolla. Ta mora da se prije spavanja napila čaja od ludih gljiva, nema druge. Zato sam i sam postao sumnjičav prema čaju koji nije od šipka, nane ili kamilice. U najgorem slučaju - sljez. Taj je stvarno bio grozan, ali bio je bolji od špinanog šećera u mlijeku, o masti u vrućem mlijeku da ne govorimo. 

Nekako sam u to doba shvatio i to da neki zečevi nose jaja, ali ih ne ostavljaju. Osim kad izgube glavu. Sva ona ofarbana jaja nađena po vrtovima i livadama ionako su bila kokošja. I bila su prekuhana, sušila su usta i grlo dok ih se jelo. Obična bezvezarija od kuhanja. Dosta godina kasnije glasno sam primijetio da zec s lenonicama izgleda kao Johnny Depp s lenonicama. Zanimljivo da mi Joplin nije pala na pamet, a ni sam Lennon. "To ti je zbog lenonica, nema zec veze s Deppom". Od tad primjećujem tiše. Zato za neobične asocijacije i komparacije nemam više tako jednostavna objašnjenja i rješenja: kažeš lenonice i gotovo. Eltonice neću spominjati, to bi samo zakompliciralo stvar.

Ono s čajem se promijenilo, ovo sa zecom i jajima nije. Čajeve pijem, zelene, crne, bijele, biljne, voćne, čak i juhe, pileće, govedske, paradajz, pijem iz šalice za čaj.  Zecu i dalje ne vjerujem. Kuhana jaja uglavnom uspješno izbjegavam.

Recept dana: kroasanu nikako nije mjesto u hladnjaku osim ako ne želite žvakati spužvasti valjkoid pretjerano ogrezao u skorenu farbu koja glumi mliječnu čokoladu.

 

 

gravitacija ponedjeljkom

​​Prva stvar koju smo trebali svladati i njeno izvođenje dovesti do stanja automatike bilo je duboko disanje. Samo disanje nije bilo problem, ali se kod svih početnika svodilo na plitko disanje koje je vremenom moglo dovesti do disfunkcionalnosti vrhova pluća uslijed nekorištenja, a što može biti velika zapreka u trenucima kad je zbog bilo kakve intenzivnije aktivnosti organizma, bilo fizičke ili mentalne, tijelu potrebno upumpati veću količinu kisika. Disanje smo učili uz​ Arabesque​ Claudea Debussyja.​

Sljedeća vještina koju smo morali svladati jest hodanje s obaveznim konstantnim kontaktom s tlom. Nije li to normalno hodanje, svatko će se zapitati. Jeste, ali morali smo učiti kretati se brzo bez da potrčimo, a trčanje je zapravo usljed brzine kretanja povremeno gubljenje kontakta s tlom. Dakle, brzo hodanje, onaj smiješni sport kojeg se tu i tamo može vidjeti na olimpijskim igrama kad su dosadni dani s malo natjecateljskog programa. Naizgled laka vještina kod novaka često rezultira upalom gluteusa maximusa. Nešto slično se događa pri pretjerivanju u badmintonu, nebitno igrate li ozbiljno ili se ludirate i cirkusirate po terenu pomalo se praveći važnima i vickastom igrom prikrivajući nepoznavanje svih pravila. Samo, stvar je u tome da je zbog povećane gravitacije trčanje skoro pa nemoguće. Moguće je ako ste na Zemlji mogli trčati sa vrećama pijeska ili cementa okačenim o svaku nogu.

Treća vještina kojoj su nas učili bila je spavanje u stojećem stavu. Razlog tome je održavanje visine krvnog tlaka u razini životne funkcionalnosti. Opet su spominjali gravitaciju, zapravo razliku u odnosu na prethodnu, ali to mi nije bilo jasno.

Sjetio sam se onog nekog afričkog plemena koje živi na rubu neke pustinje, je li to Namib, Kalahari ili Sahara, ili je Tenere u Sahari, ili čak Bilma u Tenereu u Sahari, stvarno se ne sjećam. Uglavnom, pripadnici plemena kad su u lovu na rubu pustinje spavaju nalakćeni, dakle, lakat na tlo, glava na dlan. Razlog tome je onemogućavanje nekim insektima da im uđu u uho. Zašto se ne bi popeli po podlaktici, svakom bi to insektu na pamet palo. E pa bi, ali ljudi imaju na koži podlaktice pregršt nervnih završetaka i osjete svaki pa i najmanji i najnježniji dodir čak i nožice insekta, što ih budi i tu insektu završava karijera. A čepići? Nema, u Africi su. Nema tamo čepića, nema ni apoteke u kojoj bi ih moli kupiti. Uostalom, začepe li uši, ostaju im otvorene nosnice. Zatvore li nosnice, moraju disati kroz otvorena usta. Šeširi s mrežicama? Pa nisu pčelari nego su pleme koje prilično izolirano živi uz rub neke afričke pustinje! Bolje da se nisam sjetio.

Kako god, učenje spavanja u stojećem položaju meni nije predstavljalo problem. Ne jednom sam zaspao stojeći. Ne pamtim, to pamte neki drugi ljudi, oni koji su me vidjeli, a ponekad čak i snimili u toj pozi stojećeg spavača. Tramvajska stanica, tramvaj, tulum u potkrovlju? Može. Meni je svejedno. Ako mi se spava - spavat ću.

​Četvrta stvar: prehrana. Ovdje smo teži nego inače. Zato moramo dobro planirati prehranu: ne unositi višak kalorija koji bi se gomilao i zbog kretanja zahtijevao veći unos kalorija zbog povećane potrošnje, a u slučaju zastoja, te bi se kalorije opet gomilale i hibernirale bi u ireverzibilnom smjeru u stadij iz kojeg ih je bilo skoro nemoguće sagorjeti i potrošiti. Smanjen unos kalorija onemogućio bi nam kretanje, a kretanje je ovdje najbitnija stvar. Da ne kažem: od životne važnosti.

​Peta stvar: ako kupite sladoled koji planirate pojesti za večeru, odolite popodnevnom iskušenju. Jer poslije sladoleda sljedeća najslađa stvar ponedjeljkom je popodnevna dremka s izletom na neki zemljiodni planet.

 

 

 

damast

Kupiti damast naoko je jednostavna stvar. Naoko. Odeš i kupiš. Ali ne. Iako dućana s metražom, tekstilom koji se prodaje rinfuzno, na metre, u gradu nema bezbroj, ali ih ima: Vlaška, Martićeva, Popa Dukljanina, ponovo Martićeva, Maksimirska, Zvonimirova, Boškovićeva, Ilica, Tratinska. I u dućanima nema koje tkanine nema. Samo damasta nema. A damast je​ šta? ​Osnovna ćelija... ne, to su trojke. Damast je nešto drugo.

Damast - žakardna (franc. jacquard, tkanina ili pletivo raznolikih dezena i velikoplošnih, nepravilnih uzoraka, izrađenih ispreplitanjem raznobojnih pređa tijekom tkanja ili pletenja na Jackardovu, odnosno žakardnom stroju nazvanom po J. M. Jacquardu, izumitelju mehanizma na tkalačkom stroju kojim je omogućena tvorba složenih dezena upravljana pomoću bušenih kartica) tkanina s figuralnim ili ornamentnim uzorcima, koji su obično u istoj boji kao i temeljna tkanina, ali se ističu sjajem zbog atlasnog veza. Najčešći su pamučni i​ laneni damast za stolno i posteljno rublje. Svileni damast rabi se za svečanu žensku odjeću i obredno ruho. Damast je dobio ime po sirijskome gradu Damasku, gdje se počeo proizvoditi. (Hrvatska enciklopedija)

Od telefonskog poziva do telefonskog poziva, od vrata do vrata jer telefoni često ne rade, to jest, rade jednosmjerno, mislim zvone, ali slušalicu nema tko da digne, za kupit svega ima samo damasta nema.

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Imate li damasta?
- A, ne. Godinama mi ne radimo s damastom.

I tako krene turmeja.

- Damast? Ne. Možemo Vam ponuditi neke mješavine pamuka i sintetike. Taft? Ili taafeit, paintit? Imamo i toga!

- Kak ste rekli? Damast. Ne držimo mi to. Želite li tricija ili rodija? Imamo i plutonija? Na akciji su kalifornij 232 i uran 235. Samo recite.

- Želite li možda nešto drugo? Lan? Imamo povoljno Mjesečeve prašine i nešto sitno meteorita. Možda trebate grafena?

- Otkud vi s damastom? Ovog stoljeća ga nitko kod nas nije tražio. Želite li nešto drugo tako avangardno? Ručnik Arthura Denta? Napuštena jaja ptice Dodo? Mo Salaha u Dinamu?

U međuvremenu pronašao Excalibur i Sveti Gral, apsolvirao lokacije Troje, Noine arke​, otkopao Isusov​ grob, sreo Einsteina, Newtona i Pascala dok su se igrali skrivača, na nekom neobičnom mjestu popio kavu sa Hemingwayem, dobro, nije bila kava, jasno, večerao s Modesty Blaise i još mnogo toga stigao napraviti, ali damasta našao nisam. Sve do jednog telefonskog poziva​.

- Dobar dan.
- Dobar dan. Izvolite.
- Imate li slučajno damasta?
- Nemamo slučajno, imamo namjerno. Kakav želite? Bijeli, svijetle pastelne boje, nešto tamnije​, crno? Metraža, restlovi, gotovi stolnjaci i nadstolnjaci? Uzorak? Orijentalni ili geometrijski? Čisti pamuk? Lan? Mješavina? Možda sa sintetikom? Antimaterija? Samo recite, sve imamo!

​Dućan bi definitivno trebalo preimenovati u Posljednja šansa, a trgovca koji tamo radi nagradit Nobelom, Oscarom i Pulitzerom.

A damast? I nije taj baš bio toliko neophodan, mogao je biti bilo koji malo gušće tkan pamuk, ali tko bi u tom slučaju pio s Hemingwayem i jeo s Modesty?
​

kredenac

Neki dan naletio na ovu fotografiju u najavi nekog kao događanja. Nebitno. Meni bitno je da su ovakav isti, ne plavi, ne žuti nego baš zeleni kredenac imali baka Naka i deda Vlado u Dalju. Prvo je bio punopravni član namještaja kuhinje i blagovaonice. Dičio se izlozima popunjenim kristalnim čašama i oslikanim porculanskim tanjurima i šalicama s tanjurićima. Bili su tu na dohvat ruke, ali samo za specijalne prilike koje nikako da dođu.

Onda su došle lude sedamdesete u kojima su postale popularne "viseće kuhinje", one s podnim i zidnim elementima. Duh modernih vremena kredenac je bukvalno preko noći preselio iz blagovaonice u kačaru. Oni porculanski tanjuri iz kredenčeva izloga iselili su skupa s tanjurićima i šalicama i kristalnim čašama. Svoje su pomodno počasno mjesto zamijenile onim iza zatvorenih vrata zidnih kuhinjskih elemenata s vratima presvučenim ultrapasom u boji i dezenu hrastovine. Od manekena odjednom su postali zakulisni statisti.

Kačara je, odnosno kacara, mjesto gdje su se držale kace i bačve. Za one koji ne znaju, za razliku od bačvi, kace su bile stožastog oblika odrezanog vrha. I jedne i druge su odavno svoje mjesto prepustile kredencu, trosjedu i peći na drva i kačara je postala ljetna kujna. U onolikoj mjeri koliko je kredencu postalo lošije u životu, toliko je kačari postalo bolje jer umjesto smrada koma i drva natopljenog vinom, njome su se sada širili miomirisi pečenja pilića, krmenadli i krumpirića, ponekad i ribe, nerijetko gužvare s makom ili orasima, a u sezoni i kuhanja pekmeza od šljiva.

Na policama sa staklenim stijenkama, frontalnoj i onoj desnoj bočnoj, na mjestu nekadašnje modne piste svoje su mjesto našli odbačeni, ali ne i bačeni raspareni tanjuri koji su izgubili svoj životni poziv, dječje šalice iz kojih godinama više nitko ništa ne pije, ostaci kompleta čaša, po dvije-tri od svake fele, porculanske figurice pasa, konja, lanadi i ptica, kasica-prasica istoimenog oblika, blok-flauta i melodika, krafnasta četvrtasta kutija s poklopcem napravljena od dobivenih razglednica uvezanih crvenim koncem.

Lijevi pretinac kredenca, onaj dugački, s četiri ili pet pregrada, krio je posložene stolnjake, krevetninu koja se više ne upotrebljava, ali još nije za bacit, nešto dotrajale zimske odjeće, ispeglane neuramljene izvezene goblene i uštirkane heklane tabletiće.

U gornjoj ladici moglo se naći zarđalih škara, istrošenih baterija, raznih dugmadi, komada lastike, pokoja žličica ili vilica, možda čak i nož. Donja ladica bila je rezervirana za šarafe i eksere koji nisu stigli do podruma i kutije s ekserima i šarafima, komadi alatki poput kliješta, malenog čekića, francuskih ključeva i ključeva za brave koje odavno više ne postoje. Tu su i dijelovi biciklističke zračnice, sačuvane za rezati u gumice za pokrivanje dunsta celofanom. Sve u tim ladlama ostalo bez svoje nominalne funkcije, pomalo napušteno, isluženo pa i zaboravljeno. 

U donjem zatvorenom dijelu smjestili su se izanđali lonci, šerpe i đerđivi, par lavora, tri kante, nekoliko praznih pocinčanih limenih kutija za nešto i par tenisica pretvorenih u šlape.

Kredenac je vremenom prestao biti krecencom i postao je nešto na što su se naslanjale metle, grablje i lopate, izvrnute tačke. Onda je i to naslanjanje prestalo biti povremeno i postalo trajno. U kačaru više nitko nije ulazio. Prvo jer nije bilo razloga, a poslije jer nije bilo nikoga tko bi i bez razloga ušao. Kačara je tako izgubila i svoju sekundarnu funkciju. U konačnici i cijela kuća također.

 

 

celofan je za bombone, staniol za čokoladu

Kad sam se prvi put sreo sa staniolom, mislio sam da je to neka šala izvedena od imena Stanlija i Olija. Onda sam saznao. U staniol se umata čokolada! Što je značilo da gdje ima staniola ima i čokolade.

Baka Naka je najviše voljela najstarijeg unuka, nije to bila nikakva tajna. Zato je taj unuk bio jedini koji je u par navrata, a zbog napravljenih spački, dobio šibom po turu. Nije to bilo za zaplakati, više za cijuknuti i smijući se pobjeći, ali se broji. Deda Vlado je pak najviše volio najstariju unuku. Njemu se ono sa šibom moglo dogoditi jedino da tom šibom dobije od babe zbog nepodopština koje je ipak češće radio sa svojim najstarijim unukom negoli sa svojom miljenicom. Bilo je tu svega, bolje da ne pričam. Ipak, jedna me stvar uvijek veselila. Staniol. Posredno, naravno. Jer prije pravljenja zuba od staniola, ti su zubi grizli čokoladu! Bomboni mi nikad nisu bili nešto posebno zanimljivi. Jednako tako ni celofan, nebitan osim kad ga se skidalo s tegli s bakinim pekmezom od šljiva. Možda je to s celofanom tako jer za razliku od čokolade bombona uglavnom nije bilo kod kuće, a kod bake i dede je uvijek bilo samo onih ljutih, mentol bombona, što baš i nije slatko. Ali čokolada, eh. 

Uzeo bi djed komad staniola od načete table čokolade pa ga palčevima i kažiprstima stisnuo na zube, prvo gornje, onda i donje ako je staniola bilo dovoljno. Kad bi se iskezio izgledao bi pomalo zastrašujuće, a pomalo i smiješno. Onda sam ja morao pojesti još barem dva reda od table kako bi imao dovoljno staniola za svoje zube. Plašenje bake tim "zlatnim" srebrnim zubima uglavnom bi bilo neuspješno jer bi cijeli performans bio prekinut bakinim upozorenjem da će mi zube stresti struja. Godinama poslije, nakon odgledanog "Špijuna koji me volio" shvatio sam da je deda Vlado bio nesnimljeni filmski predak Zube iz tog filma s Jamesom Bondom i ruskom špijunkom, agenticom XXX. Ringo Starr joj je tada bio bliži i brži od mene. Neka mu. Jer ako i sve te lijepe žene ostare dok ja odrastem, valjda će odrasti i neke druge žene. Možda ne tako zgodne, ali bit će ih. Imao sam pet godina.

Ono bakino upozorenje sa strujom, to se naravno nije nikada dogodilo, ali je to njeno naizgled neozbiljno upozorenje ipak sadržavalo i djelić istine jer staniol jest provodnik električne energije. Sjećate se pokusa iz osnovne, onog sa staklenim štapom, vunom i staniolom? Ne? Nema veze.

Danas čokoladu umataju u sve i svašta, i u staniol, i u celofan i u sve one zamjenske materijale tako da daans to što negdje ima staniola ne znači i da ima čokolade.

sarma

Odvajkada, otkad je riječi i pisma, ne tako dugo nakon razmjene prvih korisnih informacija, tračeva i knjigovodstvenih zapisa, čovjek bilježi kulinarske egzibicije i običaje, remek djela i tragedije.

Tako se iz još neotkrivenih sumerskih zapisa dade naći podatak da se posljednja sarma u sezoni priprema oko proljetnog ekvinocija, s dopuštenim odmakom od tri dana, najkasnije na Međunarodni dan ateista. Slijedio je period suzdržavanja koji je trajao do zimskog ekvinocija. Prevedeno na jezik shvatljiv onima koji znaju na sat to je značilo da se sarma pripremala samo u doba kad je dan bio kraći od noći.

Nešto kasniji zapisi, oni iz doba prosvata civilizacije u dolini Nila, sam se Jean-François Champollion potrudio da nam budu dostupni, unatoč dugovječnosti Drevnog Egipta tek šturo govore samo o energičnoj zabrani korištenja rajčice, pomidora ili paradajza u recepturi, što je i jasno jer tko gura kamenje i piramide gradi, nema vremena za kuhanje sarme.

Sljedeći zapisi sele na europsko tlo. I dok jedni doradu starokogrčke recepture i uvođenje strožih pravila o termičkoj obradi, a ta je da je umjesto kuhanja na žestokoj vatri i jakom plamenu štednjak trebalo staviti na maksimalno trojku iako je već tad poželjnija temperatura bila 2/6, što radi kuhanja, što radi uštede električne energije, pripisuju mladom Plutarhu, postoje glasine da ih je ovaj inspiriran mirisima kuhanja sarme prepisao (hrv. kopipejstao) od samog Herodota. Kleopatru nisu spominjali.

Pojavom Islama dolazi i do radikalne izmjene recepture smjese koja se umata u list. Dok se kršćanstvo držalo pravila da meso mora biti isključivo od četveronožnih domaćih papkara, a Daleki istok je od europske recepture zadržao samo ono "četveronožno", Islam se držao strogih vjerskih i zdravstveno utemeljenih pravila po kojima su spasili život svinji.

Neprovjerene su informacije i da je raskolom Crkve na takozvanu Istočnu i Zapadnu, ova potonja fokusirala na kupus i kupusov list kao jedino sredstvo za umatanje smjese, a istočna prihvatila različitosti te se uz recepte s kupusovim listom mogu naći i oni sa lozom i keljom. Kinezi su pak, kao i cijeli Daleki istok, dobivši recept za sarmu u razmjeni za rižu, uz kupusov počeli koristiti i bambusov list.

Iako je povijest trgovinu začinima, poglavito paprom uzdigla do nebesa, nedvojbeno je da se masovno trgovanje rižom, nasušno potrebnom za pripravljanje sarme, odvijalo ispod žita. Nakon onemogućavanja trgovanja uslijed pojave izvjesnih dalekoistočnih osvajačkih hordi, Europljani su odlučili sami saditi rižu. Za tu poljoprivrednu aktvinost odabrana je južna regija znana kao Makedonija, apoznata i pod nazivom Mala Kina. Kad je pak Makedonija u pitanju, gdje ima riže, ima i paprike, a s paprikom dolazi i do velikih iskušenja malih majstora kuhinje koji su bogohulno ignorirali sva do tad postojeća pravila i odlučili kuhati sarmu cijele godine. U nedostatku bilo kakvog pogodnog lista, mesno rižnu smjesu su počeli gurati u papriku, a vidjevši to kod njih, bliskoistočni su se narodi oteli kontroli i počeli umjesto motanja kupusa, loze, kelja pa i punjenja paprike, trpati smjesu u lukovice i tikvice.

Dolaskom modernih vremena, pojavom interneta i objavama suludih recepata kojekakvih šarlatana, sva se prepoznatljivost pripadnosti određenoj konfesiji ili navijačkoj skupini zasnovana na recepturi pripreme sarme potpuno izgubila. Zanemareno je čak i pravilo da se uvijek kuha paran broj sarmi jer u pisanoj povijesti čovječanstva nitko nikada nikoga nije vidio pojesti ih neparan broj.

 

 

tržnica

Tržnica. Poprište mnogih razmjena dobara, pozdrava i želja, crpilište i ispušni ventil u zazivanju i svemogućeg i nemogućeg:

 

"O bogvasvaš, idite u tri i više pičkihmaterina!"

 

Zastaneš pa umjesto razmišljanja o potrebnim namirnicama počneš analizirati poruku koja se posebnom energijom probila kroz žamor. Otići u jednu tehnički je neizvedivo, postojanje dviju je nemoguće, tri je neumjerenost, a ovo "i više" je čista hiperbola. Persiranje pokazuje dozu poštovanja pošiljatelja prema putniku, a nepoznavanje padeža u ovom slučaju treba jednostavno prihvatiti kao rezultat ushićenja ili slične manifestacije raspoloženja. Da, treba mi još i glavica celera i nešto kiselih jabuka.

grah

Svoj prvi grah sam skuhao u Ljubljani nedaleko od vojnog zatvora u kojem je baš u to vrijeme svoj privremeni boravak imao prema najvišim partijskim komitetima okarakteriziran i optužen kao kontrarevolucionarni djelatnik Janez Janša skupa s ostatkom uredništva časopisa "Mladina". Sjeckanje luka, mrkve i peršina, ispiranje graha, blanširanje i dovršavanje, sve silne cake učili su nas kvalificirani kuhari. Učenička je rajngla mogla imati pet-šest litara. Te iste godine nakon pada nekog vojnog helikoptera s nekim generalima u kasnu jesen negdje po slovenskim gorama zaslužio sam odlazak prema zapadu, prema Jadranskom moru. Kad je zapad u pitanju, sve se svelo naravno samo na geografski pojam i nikako ekonomski ili geopolitički, a blizina mora se prefrtaljila. Imitirajući sate govor i hod našeg crnogorskog zapovjednika s kapetanskim činom u sitne noćne što se poklopilo s njegovim povratkom iz potrage za ostacima letjelice i ljudi stekao sam njegovu privatnu simpatiju i službenu selidbu. Ovo bi se sigurno moglo nategnuto okarakterizirati kao podrivanje mrskog sustava specijalnim metodama, ali mi se čini da sam zakasnio s prijavom. Ili nisam?

 

Zapad se zvao Pivka. Tamo sam prvi put vidio što se može dogodi Artudituu (R2D2 za englesko govorno područje) kad ga se bez nadzora ostavi u kuhinji. Za one upućenije, nisam pobrkao crvene petokrake i Star Wars, nego je kazan za kuhanje bio zapremine 300 litara. Tri stotine litara! Dotaknuo dno bilo mi je moguće samo ako se naglavačke presavinem preko ruba toliko da mi stopala budu u zraku barem pola metra. Kuhanje graha u tom kazanu bila je jednostavna operacija: sve potrebno iz recepture s obuke trebalo je množiti s količnikom mjera kazana i rajngle, dakle sve puta oko otpilike pedeset-šezdeset. Osim ruku. Osim kuhanja, na takvim mjestima postoje i drugi radni zadaci. Dijeljenje. Hrane. Ono množenje mi nije bilo teško palo, ali dijeljenje jest pa sam nakon nekoliko neodgovornih širokogrudnih podjela maknut u stranu ko svećenici koji se ogriješe o svjetovne zakone. I ovo bi nekima vjerojatno bilo podrivanje sustava iznutra. Završio sam na strelištu iznad Istre, nedaleko Ilirske bistrice. I vratio se na kuhinjsku opremu malo veće obitelji. One od desetak članova.

 

Slovenska avantura je skončala, s njom i obavezna upotreba Vegete po peesu, i sljedeći grah sam kuhao nekoliko godina kasnije kad su se stvorili uvjeti za postojanje samostalne kuhinje. Kraj je osamdesetih i minimalizam je bio u trendu, a to "samostalna kuhinja" je u danom trenutku i malenom prostoru nedaleko od Britanca značilo niski hladnjak i kutu i na njemu kombinirani mini štednjak - pećnica nad kojom su bila dva ringa za kuhanje. Na vratima pećnice pisalo je "Fidel Gastro". Natpis je nastao krajem osamdesetih usljed djelovanja mladosti na život i sigurno nema nikakve veze sa autentičnim pojmom koji se pojavio na zagrebačkoj gastrosceni u trećem desetljeću ovog stoljeća. U tom sam kutu naučio kuhati noćni grah. Nije to nikakvo posebno tamno ili crno zrno nego se po danu nije imalo vremena za kuhanje. Tu sam naučio i da je zagorenu mljevenu papriku na češnjaku i ulju bolje baciti pa makar je neimao više nego li je ubaciti u kipuće grah varivo i od njega napraviti nešto gorko i neprovarivo. Mislim, situacija je bila takva da sam ga ipak pojeo, ali sam. Jer ne moš takvu sramotu nikom ponudit, a ne moš ni bacit, nije hrana za bacanje. Od tad sam bio pažljiviji, ne apotekarski, ali pažljiviji.

 

Mnoge smo i mnogo voljeli, napisao je Šoljan. Mnoge sam i mnogo kuhao. Za razliku od Šoljana, mislim na grah. U životu sam grah skuhao preko dvjestotinjak puta i niti jedan nije bio jednak nekom od prethodnih. Sličnih je naravno bilo, a bilo ih je i različitih. Bilo je gustih, bilo je rijetkih, s više povrća, s minimalnom količinom povrća, s rebarcima, sa slannncom, bilo ga je s kobasicama, bilo ga je i s govedinom, svjetlijih, tamnijih, bilo je zelenog, bilo je bijelog, a bilo je i šatiranog, bilo ga je svih boja, uvjerenja i konfesionalnih zabluda. I svi su bili jestivi osim onog jednog.

 

Fotografija: grah od prekjučer, nije fotogeničan, ali je najbolji u našoj zajedničkoj povijesti. Jedina mu konkurencija možda može biti sljedeći. Možda.

 

 

dvije i sedma

Dan otprilike kao današnji, sunčan i umjereno topao za veljaču, zrak je mirisao na proljeće i smog.

 

Te 2007. godine Trump je bio samo kontroverzni poduzetnik, Muska je ozbiljno shvaćala samo majka. Ukrajina je bila cijela, Schengenska granica došla do Hrvatske, a Sanader će ponovo postati premijer. I drugdje po svijetu su se događale nesreće, a o klimatskim promjenama se ozbiljno razmišljalo.

 

Te godine Nobela za književnost dobila je Doris Lessing, a iz jednog muzeja u Sao Paolu ukraden Portret Suzanne Bloch Pabla Picassa, a pojmovi hashtag i tweet dobili su i novo značenje,

 

Tog zimskog popodneva nije bila nedjelja kao danas i nije bio 23. dan u mjesecu, bila je subota i bio je 24. Na Maksimiru će Dinamo pobijediti Hajduk, ja ću te čekati pred Krivotvorinama, a ti ćeš biti u crvenom kaputiću i kasnit ćeš na prvi dogovor. Otići ćeš tad prekoputa do Ljevaka i vratit se nakon par minuta: uz "znam da si čitao" poklonit ćeš mi Majstora i Margaritu.

isus, marija i cibalija

Ima neki reper, hip-hop, kurac-palac, popularan među mlađim svijetom, neću mu imena spominjati nego tek da je taj, po stilu odijevanja bi se dalo zaključiti da je možda čak i ljubitelj Real Madrida i Chicago Bullsa, postao prepoznatljivo ime na regionalnoj rep sceni svojim energičnim stilom, sirovim tekstovima i autentičnim prikazom života u Trilju i Dalmaciji.

 

Sad neki vele da postoji neki video zapis o njegovom nastupu gdje skandira ili pjeva, ako kod tavih ima ikakve razlike između jednog i drugog, "Isus, Marija, ustaše, Cibalija". Onda je publika to ponavljala. Onda je još malo on pa oni...

 

Sigurno će se javiti neki dušebrižnici koji će osuditi javni istup, nastup, revanje, pardon, repanje tog repera-hip-hopera u kojem se eksplicitno zazivaju i Isus i Marija i Cibalija, i one ustaše, pa će ga htjeti barem na stup medijskog srama prikucati poput onoga kojeg je zazivao, ako ga ne bi i skroz zabranili, osujetili mu umjetničku slobodu i slobodu govora.

 

A da su malo bolje razmislili, i u duhu sagledavanja drugih historijskih i povijesnih hrvatskih popevki i usklika od strane izvjesnih državnih službi prihvaćenih u određenim prilikama, prigodama i nezgodama, bilo bi im jasno da to nisu nikakvi ustašluci niti ustaški nestašluci, nikakvo zazivanje sudionika najmračnije i najcrnje povijesti hrvatskog naroda, jer on samo pjeva tradicionalni starohrvatski operni napjev omiljenih Cibalijinih cheerleadera, što je i logično jer je opće poznato da više od pola Trilja navija za Cibaliju dok preostali dio navija za Dinamo iz Vinkovaca. 

 

Uostalom, ako može neki MP, zašto ne bi mogao i, izmislimo i rećemo tamo neki GŠ?

breaking bed (not bad)

Noćas sam prvi put vidio da netko pod kotače parkiranog bicikla stavlja krpu. Da se brzo i ravnomjerno riješiš vlage s guma, veli. Neš ti vlage, nije padalo nego stazu malo zapljuskivalo nemirno more. Nema veze, ima i čudnijih stvari. 

Na primjer, kratkonoga se crna mačka motala i razvlačila po krevetu i odjednom se pretvorila u ženu. I to golu! Pravu pravcatu ženu od krvi i mesa, sve presvučeno kožom. Kako nisam bio s mačkom na krevetu, nisam ni sa tom ženom za koju će se kasnije ispostaviti da nije baš prava kako se činilo na početku nego više kao Rachel, znate je, Sean Young iz osamdeset druge. Kako god, taj krevet nije bio u sobi nego na nekoj terasi, a terasa u nekoj užurbanoj nepravilnoj ulici prepunoj pješaka i onih malenih Piaggio trokolica raznih namjena: dostava, čišćenje, taksiranje. Za volanima neki spretni ljudi jer kad sam u par navrata već vidio zgažene pješake, te su se trokolice zaustavljale na par centimetara prije nepravednog sraza.

Na nekom proširenju zgrada je katnica, neprivlačna dvokatnica, žuta s fino postavljenim u smeđe obojenim kamenom po rubovima i oko prozora i vrata. Slična je jednoj staroj zgradi u Kačićevoj pored nove perforirane limenke. Iz te zgrade za koju sam bio čuo da je vijećnica, praši rock'n'roll s natruhama countryja i americane. Preko puta terasa i kafić. Užasno podsjeća na jedan gornjogradski. Zadnji put kad sam tamo bio, jedva sam se suzdržao da drskog konobara ne zalijem pivom nakon što me prozvao četnikom. Ustao, platio i zauvijek otišao. Nasilna budala. Ne ja.

Na terasi se pije i pjeva, sve bećari u bijelim košuljama i crnim prslucima. Na glavama im šeširi a'la Walter White Heisenberg. Iz vrata proviruje proćelav bradat lik koji me pozdravlja, pruža ruku, rukujemo se, da gdje sam do sad, a ja pitam da šta je ovo i na šta sve to sliči. Biznis, poso, odgovara. A muzika? Isto poso, vidi, sve puno. Nego aj, štaš pit, jest, sve je na naš račun. Šta slavite? Majmunovo.

Toliko mi se nije ostajalo u toj atmosferi gdje su decibele kao najjače argumente nadglasavale jedino zvonki udarci čaša o čaše pri nazdravljanjima da sam se od muke probudio. Laknulo mi.

 

(foto: vijećnica iz snova)

k und k, koža i kutijica

Koža je zaštita, ali je koža i pomalo porozna. Možeš imati gomilu ljudi oko sebe, a samo ti ih se malen broj može uvući pod kožu. Debljina kože je sasvim druga kategorija i to ne treba brkati ni u snu.​

​

Neku noć me nagovorila na krađu i pokretanje lančane trampe na terasama kafića u osječkoj Tvrđi: "ukradi onom liku naočale i odnesi za stol na susjednoj terasi, tamo ćeš ih moć zamijenit za kapu, a kapa treba onome ne na trećoj nego na četvrtoj terasi i taj će ti za kapu dati to nešto, neku kutijicu koja tebi kao treba, a zapravo treba meni".

 

Kako je znala taj redoslijed? Vjerojatno joj tip s kutijicom rekao da za kutijicu želi kapu onog lika s one tamo terase, a taj s kapom tražio naočale, eno ih kod onog tamo na onoj terasi. A nesretnik koji je ostao bez naočala i bez ikakvog zamjenskog dobra bio onaj Željko Bebek. Je li ona došla do mene, ili ja do nje, ne znam, ali u svakom slučaju objasnila mi je da želi tu kutijicu i kako do nje. 

 

Što je bilo u kutijici? Ne znam. Mislite da mi je rekla što je bilo u kutijici? Je, rekla je. Evo je jutros rekla točno to: "Što je bilo u kutijici?"