jutarnja kava

​Zvono na vratima, rolete spuštene, sat ne radi. Ustanem, odem do ulaznih vrata, otključam, otvorim. Mrak se ugasi senzorima na pokret upravljanom rasvjetom. Pred vratima samo tišina. San je izgleda bio toliko intenzivan da sam na zvono reagirao ko Pavlovljev pas. ​Vraćam se u krevet. Usput uzimam mobitel provjeriti koliko je sati. Prošlo osam. Vidim, došla i poruka: "prolazila i usput pozvonila za neku kavu, ali izgleda prerano, ništa od toga". Znači, ipak nije san. A snovi ostali pusti.

siječanj ljeti

Kuća i nije baš kuća. Više je to kao neka ostakljena alatnica sa zimskim vrtom i nekoliko sličnih nadograda od različitih prirodnih, ali konstrukcijom i namjenom nekompatibilnih materijala. Nešto kao kuća s okućnicom baba Ruže iz Limana: kućica od ćerpića starija od obližnje ciglane, soba i po s hodnikom i malom ostavom predviđenom za zahod koji se nikad nije dogodio, dvorište popločano ciglom presvučenom najfinijim slojem mahovine, pogodne za ravnanje kičme, izvrtanje gležnja i slične vratolomije, ljetna kujna od jedno šest kvadrata, između malen prolaz u prostor prema kokošinjcu i oboru za koze. Dakle, slična njoj ali malo drugačija. Vegetarijanska je, nema tu ni kokoši ni koze, sve je puno zelenila, puzavci, bršljan, loza, štajaznam. Čak mi nad uzglavljem kreveta u prostoriji za spavanje vitice i listovi. A listovi za sarmu motat. Ne mislim da su kiseli, nego zbog dimenzije. Oko nogu mi se vrzma riđi mačak. Lamatajući glavom nešto mi objašnjava svojim nemuštim jezikom. Znam zeru francuskog i njemačkog, engleski malo bolje, ali mačji nikako. Onda bacim pogled prema prozoru. Na rubu sjedi vrabac zelen i okrugao ko teniska loptica. Kanarinac? Ne, vrabac. Najvrapčastiji vrabac. Od jedno deset deka, a to za vrapca nije malo, pogotovo kad znate da su prosječni mase kokošjeg jajeta. Gleda u mačka pa u mene. Raširi krila i poput bumbara ili helikoptera uzleti i sleti mi na rame. Sad Garfieldovog dalekog rođaka gleda s još veće visine i sigurnosti. A riđi bi sad zbog njega rado meni skočio za vrat, ali svjestan je da ne ide - jebe ga gravitacija. Takva je otprilike kuća u kojoj obitavam. Nalazi se na proplanku i ima se do nje skoro pola sata od posljednje kuće u mjestu.

Dan je sunčan, kupio novine na kiosku, pročitao ih u kafiću uređenom u orjentalnom stilu, ruksak napunjen u dućanu, vrijeme je za poći kući. Zapravo, nije to kuća, privreemni boravak dok sam u posjeti gradiću u kojem sam naučio slova i brojeve, boje, mirise i okuse. Hodam ulicom koja malo dalje od škole s glavne ulice ide u brdo lijevo. Kuće su pune života, trava u dvorištima se zeleni, krovovi se rumene, nebo se plavi. Cvrkut ptica, zuj pčela, miris zrelog voća, šljive, kruške. Iz prozora na kuhinjama kuća šire se miomirisi pečenih krumpira i teletine. Makadam je mimo kolotraga zarastao u travu. Prilazim posljednjim kućama u ulici, poslije njih je put kroz pašnjake i njive, a onda padina omeđena grmljolikim biljem i stablima koja pokušavaju oformiti šumu. A do kuće valja uz tu padinu. I sve je bilo dobro dok nisam došao do posljednje kuće. Kod nje prestaje ona idila kasnog ljeta i počinje siječanj. Na travu se nahvatalo snijega, bjelasa se svo zelenilo, a šumarci se svili i pocrnili od zimskog umora. Spustiti zasukane rukave na ljetnoj košulji neće biti od neke pomoći, a ni platnene cipele ne ulijevaju neko povjerenje, veće su šanse ulijevanja otopine snijega u njih. 

Treba li stisnuti zube i krenuti uzbrdo ili se okrenuti, odustati? Kuća na zimskoj osami ili ljetna mjesna vreva? Treba li krenuti u neizvjesnu budućnost ili se okrenuti natrag? Neminovnost tijeka vremena ili zabluda? Jesu li dvojbe uopće dobro posložene? Uglavnom, mogu li se ne smrznuti do kuće? Najbolje se probuditi. Umjesto usnulog ljetnog siječnja, siječanjska je južina. Nije za zasukati rukave, ali platnene cipele već mogu proći.

biftek i bicikl

Taman dođem na red, a mesarica se umjesto meni obrati postarijem paru koji su došli poslije tebe i s njom se šalili dok je posluživala prethodne kupce. Ne moš vjerovat!

- Gospođo. Nisam li ja na redu?

Totalni ignor. Obratim se ovom paru.

- Oprostite, vi preko reda?

Ni oni ne obraćaju pažnju na mene. Pa nisam valjda nevidljiv!? Plate oni, uzmu svoje meso i odu van. Mesarica se konačno obrati meni.

- Šta ćete?

- Mislio sam kupit dvije i pol - tri kile bifteka, ali neću ništa.

 

Iziđem iz mesnice sav ponosan na osvetu i odem u drugu koja se nalazi odmah pored ove. Kupim pola kile junećeg buta, malo rebaraca i kostiju za juhu i u povratku pored izloga one prve mesnice mahnem onoj prvoj ignorantskoj mesarici podižući vrećicu i pokazujući joj da je u njoj, u vrećici ne u mesarici, moglo biti njezino meso. Čini se kao da me nije ni registrirala. Jebiga, osveta se ne servira s kostima. Čak ni umotanim u masni papir. 

 

Odem do parkinga pored benzinske, otključam bicikl i krenem prema kući. Čim sam krenuo, nešto mi je bilo neobično i sumnjivo. Bicikl je prilično raštiman: kotači rade "osmice", a pedale "preskaču". Malo bolje pogledam, rama nije tirkiz-kiwi nego crna. Jebate, nekom sam ukrao bicikl! U tom trenu čujem nekoga kako se dere. Okrenem se, a ono za mnom trči lik u Ininom kombinezonu vičući "vrati biciklo!"

 

Zaustavim se, pričekam ga. On se uspuhao od napora trčanja, usporava udarajući punim stopalima po asfaltu. Ne zna trčat, očito.

- Uzeo si mi biciklo, čovječe! Koji ti je kurac!?

- Otključao sam ga svojim ključem. Mojim lancem je bio vezan.

- Misliš onda da je biciklo tvoje?

- Ne. Ne mislim da je bicikl moj jer sam skužio da je sav razdrman. Moj je samo lanac.

- Ostavi si lanac, vrati mi biciklo.

- Oću, ali gdje je moj? I kako je tvoj bicikl vezan mojim lancem?

- Otkud ja znam, čovječe, ja radim na benzinskoj. Pitaj u mesnici.

 

Prvo što sam napravio kad sam se probudio bilo je da sam otišao do prizemlja provjerit jel mi bicikl zaključan za rešetke. I je li moj.

 

Kotur, točak. Bicikla, biciklo, bicikli. Bicikl, superhermafroditska naprava sklona promjeni i roda i broja. I vlasnika.

koncert za putnike iz vagona trećeg razreda

Vožnja vlakom kroz Slavoniju prvog dana ove godine može biti puna iznenađenja.

 

To što su vagoni bez kupea ne treba čovjeka zavarati na prvu rečenicu, daleko je to od onih superbrzih vlakova kakvi su danas uobičajeni čak i na prugama Hrvatskih željeznica. Vagoni su to čija su sjedala nekadašnje drvene klupe tapacirane smeđim skajem, a iznad glava željezne police za garderobu obojane u svijetlo zeleno. Prostor pola vagona odvojen vratima presvučenim ultrapasom iznenađujuće se brzo puni. Ispred mene sjedaju neki ljudi kontrolirano raščupane kose. Tri muškarca i jedna žena. Muškarci u rukama drže gitare, a ženi su u krilu djevojčica i klarinet. Odjednom, iz drugog kuta začuje se gudalo, onako škrip-škrip kao na probi, a onda uz tihi glas krene pjesma. Ivedbi za zbor i gudalo pridružuju se i ono četvero s gitarama i klarinetom. Izmjenjuju se Charles Aznavour i Dragan Stojnić, Arsen Dedić i Gilbert Bécaud. Nevjerojatno je kako mi uspijeva sve od reda pjevati čak i sa svojim opskurno oskudnim poznavanjem francuskih riječi. Vagon kao da je od pjesme narastao, naguravaju se ljudi iz cijele kompozicije, orkestar kao da je narastao, a pjesma se ori da snijeg topi.

 

Ali, kako došlo, tako ošlo. Negdje u Brodu, a vlak vozi prema Vinkovcima, s vlaka silazi većina putnika i muzičara, ostaje nas tek po jedno-dvoje u svakom odjeljku. Svi se vraćamo nekom svojem unutarnjem svijetu, čitanje novina ili knjige, gledanje filma. U pravokutnu plastičnu posudu usipavam dvije žlice kakao praha koji se hvata za površinu kao utopljenik za slamku. Bit će da je mlijeko hladno jer to se s prahom tada događa. Žlicom pokušam promiješati smjesu i u nosnice mi dopre miris pileće juhe. Katastrofa! Nespojivo u svojoj bljutavosti. Izvrtim malo film unatrag ne bih li shvatio situaciju i otkud mi ideja da je juha mlijeko. Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kako mi je usred koncerta za putnike šaku svojom prekrila neka djevojka da mi je zbog mladosti, njene naravno, skoro bilo neugodno, a onda sam shvatio da je to učinila sa mojom rukom koja se bila uhvatila kao priljepak za njeno koljeno u čarapi cvjetnog uzorka. Glazba je to, nema se šta reći, spaja što god joj pod ruku padne. Tko zna gdje nas je to moglo odvesti da nismo u tom slavonskom ekspresu. Sjetim se i kako se neki starac s ogromnim ruksakom pokušavao smjestiti točno na vrata ulaza u odjeljak vagona i da ga je u tome spriječila ona klarinetistica lijevo-desno mašući dlanom i pogledom.

 

Ovo s pilećom juhom i kakaoom mora da je neki znak. I je. Temperatura tijela od 37 zarez 8 stupnjeva Celzija kontrolirana Lupocetom čini čuda i nakon novogodišnje noći.