​ljubavnica para noja

Ranopopodnevnu tišinu blagovaonice razbijaju satni mehanizam i zveckanje rostfraja o porculan. Još do jučer vitalan, visok starac ustaje od stola, odlazi na zahod. 

Za stolom se starica i mlađa žena gledaju preko zdjele s juhom.

Starica, Anđa, ispod glasa progovara.
- Znaš Keko moja, Zdenko mi ima ljubavncu.
- Šta strika Zdenko ima?
- Ljubavncu.
- Ama strina, odakle ti to?
- Katikažem. Ima. Ljubavncu.
- Izmišljaš strina. Tebi je osamdeset i koja, stric će skoro devedeset...
- Pust ti devedeset. Vako ti je već četeres godina, moja Keko.
- Kojih četeres godina?
- Zadnjih, proteklih, nije valjda sljedećih. Imam ja i dokaze!
- Kake dokaze, majke ti?
​- Prave pravcate dokaze!
​
Iz džepa kuharske pregače vadi ​Anđa ​crvenom gomicom pov​e​zan snopić blago povijenih fotografija reskastog obruba​, kako su nekad fotografi obrađivali rubove na stolnoj rezalici. Gura ih Keki u ruke.​
- Eot, na, vid.

Keka pregledava fotografije, prvo na preskokce, a onda redom, pomno proučavajući sadržaj svake. Na fotografijama naočit muškarac, njen stric Zdenko, u manje ili više tamnom odijelu u "namjestuvoljno" pozi, katkad s cigaretom, katkad bez, gleda u objektiv.
- Strina Anđo, pa na svim fotkama stric sâm samcat pred ulazom u rudnik. Bio tamo direktor do pemzije.
- Je, i to u razna godšnja doba, vid svo to zelenlo oko njega na ovoj, a na drugoj jesen! Godnama su skupa! Znam ja!
- Crnobijele su fotke, strina. I da nisu. Nigdje ti se ne vidi nikako zelenlo, nema zelenla oko rudnika. A i na svima njima - stric sâm. Nema nikake ljubavnce.

Iz daljine dopre šum vode iz kupaoničke keramike. Stric će svaki tren nazad. Anđa stiša glas.
- Pa to ti i govorim, on je nju godnama skrivo.
- Gdje ju je skrivo?
- Čuj nje, đe!? Pa iza aparata. Šta misliš ko ga je svo to vrijeme snimo.

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.

tomica u zemlji čudesa

​

Jebeno je živjeti u paralelnom svijetu. Taština nije nešto s čim se lako nositi, a u kombinaciji s pohlepom i zaljubljenošću - pogubna je.

Trežili su da odstupi s mjesta potpredsjednika Vlade. Ništa više. Samo to. Uz neke sitne dodatne posljedice. Malo manje priliva novčanih sredstava, malo sramote u svijetu koji ga se ne tiče, i vrlo vjerojatno, u svijetu koji ga se tiče - manje seksa.

I odstupio je. Ne baš odmah i ne baš samo. Prije toga je razjebao Vladu u kojoj je njegova stranka imala većinu, Sabor u kojem je njegova stranka sa satelitima također imala većinu, natjerao na raspuštanje, a povukavši se s mjesta predsjednika stranke ostavio vukovima komadić mesa oko kojeg će se poklati.

Nadam se da ćemo ujesen moći reći kako bi mu zaslužnom trebalo dati ulicu. Rećemo Smičiklasovu. Ili mu čak podić spomenik. Ako ne na Trgu žrtava fašizma, onda možda na Iblerovom.

dan antifašističke borbe

Sutra je praznik, Dan antifašističke borbe, hrvatska tekovina civilizirane Europe. Neradni dan, a srijeda. Do subote i Dana državnosti daleko ko do protekle nedjelje, baš za nespojit.

Svejedno.

Sa zgrada će, poput jedara na jedrenjacima, vijorit velike državne zastave, one malo manje će s retrovizora tramvaja lepršat na vjetru kao leptiri. Državnici će, i državnice će također, i krupniji i sitniji dužnosnici, okupljenim masama držati pozdravne govore pred vratima novosagrađenih hidroelektrana i novorazvučenih kilometara autocesata, pred upravo dovršenim bolnicama i školama, pred vijencima okićenim spomenicima onima koji su život dali za slobodu, veličat će njihova djela i imena, prisjećati se anegdota, oni stariji izvorno, a malo manje stari prepričane, iz druge ruke ili koljena, i tako mladima prenositi taj virus antifašističke borbe za slobodu.

Sve nešto razmišljam, kako će ga provesti floskule izvjesnih bića. Hoće li i te floskule, i te sitne filofašističke pizde sutra, neradni je dan i većini njih, bacit kakav roštilj u dvorištu, otići na neki izlet do mora ili barem do najbližih toplica, hoće li se češati po punim trbusima i praznim glavama dok natežu poluispijene boce ili čaše? Hoće li uz kakvu literaturu sumnjivog karaktera uživati u neradnom danu i u slobodi dok u hrvatskoj državi, u debeloj hrvatskoj hladovini hrvatski bezbrižno pripremaju nove podvale, zakrivljujući povijest smišljaju nove laži, čitaju i lupetaju na hrvatskom jeziku?

Svakako, ovo s državnicima i spomenicima i ovo sa hidroeletranama i cestama, i školama i bolnicama, pa čak i ovo sa zastavama i zgradama i tramvajima, naravno, bila je samo neka stilska figura i zato to uzmite s velikom rezervom.

#cro

jedan poziv mijenja sve

Zazvoni mobitel. Devet i dvaestri. Broj 0800 nešto-nešto. Da nisu neki teletrgovci ili anketari...
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva zdravstva...
- Da?
- ... htjela sam Vas podsjetiti da imate zakazane termine.
- Daaa?
- Da. Sad trinaestog lipnja u devet i trideset imate magnetnu abdomena, a sedamnaestog u deset kontrolni pregled kod urologa, obje u KaBeCeu Zagreb.
- A jel vidite kad imam termin za laboratorijske pretrage, ono AFP, BHCG, LDH, EM OST E, HDZ i to?
- Samo malo... Evo, imam i to, termin je osamnaesti srpnja.
- Ne mislite li da je malo nezgodno ić na pretrage i preglede bez vremeplova? Kontrola prije pretraga, jel?
- Je, vidim, nije zgodno.
- Ali je nezgodno.
- Gospodine Križan, ja Vam tu nažalost ne mogu pomoći, ali možete probat nazvat KaBeCe, možda oni mogu promijenit termine.
- Hvala Vam.
- Molim, tu smo radi Vas.
- Nego, kad ste već tu, ovaj eMeR u ponedjeljak, jel mogu ja taj abdomen zamijenit s testisima?
- Kak to mislite?
- Ne mislim baš abdomen mijenjat za testise nego magnetnu.
- Ali gospodine Križan, nismo mi trgovina, mi smo sustav zdravstvenih ustanova.
- Uf, ja Vas pomiješao, oprostite. Al samo da znate, mejl s otkazom tog eMeRa sam i tako odavno bio poslao jer sam to riješio...
- Ako jeste, onda budem ovdje to otkazala. Hvala.
- Hvala Vama, doviđenja.
- Doviđenja i ugodan dan.

Da ministarstvo zdravstva!? Jasno da zovu provjerit jesu li zakazani termini još uvijek stvarno ili nepotrebno zauzeti nemarom ili prestankom postojanja pacijenata. Oćureć, lijepo je kak se naše ministarstvo brine o pacijentima, a ne samo o doktorima.

Već za sutra očekujem poziv:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva unutarnjih poslova.
- Izvolte?
- Samo da vam javim kako imamo podatak da ste dana devetnaestog kolovoza dvijeisedme na križanju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca prešli preko pješačkog prijelaza na crveno svjetlo na semaforu...
- Pa platio sam kaznu.
- Jeste, vidim, zato i zovem da kažem hvala. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Halo, ovdje ministarstvo poljoprivrede. Vidimo da nemate zemlju pa nas zanima jeste li zainteresirani.
- Žao mi je, moju su zemlju drugi rasprodali.
- Ali gospodine, nemamo Vas u evidenciji, ta zemlja mora da i nije bila Vaša.
- Bila je, bila...
- Onda ništa, oprostite na smetnji i ugodan dan.
- Hvala također. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ovdje ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta...
- Do vi đe nja!

Ako ministara i ne bude, bit će ministarstava!

edukacija

Najrađe bih sad napisao nešto kao: "jebemti ovce, i kokoši i guske, jebemti kravetine i krmače, jebemti i koze i konje..." (ajd, ovo konje bih dodao radi dovođenja spolne ravnopravnosti u saborsku razinu), i dodao bih i jedno "jebemti svu stoku sitnog zuba", ali shvaćam kako je to vulgarno pa počinjem smirenim tonom.

Dobijem lijepo jutros nekoliko e-mailova, česta je to pojava, ko viroza, ništa zabrinjavajuće. Među njima je bio i jedan neobično formuliranog sabđekta, da ne velim teme: "FW: FW: FW: Fw: FW: Fwd: FW: Edukacija bankomati". Otvorim mail i krenem u potragu za edukcijom skrolanjem kotačića na mišjim leđima.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Dokaz one teorije da u šest koraka poznaješ ljude cijelog svijeta skoro pa da je potvrđen jer sam u sedam koraka dobio toliku količinu adresa ljudi koje ne znam, ljudi koji me uopće ne zanimaju, ljudi za koje me zabole uvo, što bi rekle komšije susjedi, da to graniči s nekakvim izmom, jer za taj slučaj neki izam sigurno postoji.

Skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Mislim da sam trenutno u posjedu svih adresa elektronske pošte u Hrvatskoj, svih registara, branitelja, poreznih dužnika, čistačica, liječnika katolika, izdajnika, osumnjičenika, nostalgičara, članova zločinačke organizacije, i planinara i pčelara, objavljenih i neobjavljenih.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Ali to nije sve! Vrlo vjerojatno sam u posjedu i svih adresa elektronske pošte svih Zemljana!

Skrol-skrol... skrol-skrol...

I ne samo to! Imam i adrese većine Vanzemaljaca s one tamne strane Mjeseca te manjeg broja onih ispod crvene površine Marsa koji se, kad smo već do njega došli, ovih noći tako lijepo vidi. Zove.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Šta da kažem, toliko sam skrolao desnim kažiprstom po mišjoj vratini ne bih li dokučio sadržaj da sam u jednom trenu zaboravio što radim te sam se, vidjevši posljednje retke, tekst zahvale: "Hvala što štitite našu zajedničku privatnost brisanjem e-adresa i slanjem skrivenih kopija! Lijepi pozdravi", nasmijao sebi, lošoj šali i pošiljateljevoj neukosti, a možda i skromnosti u ramišljanju.

Dakle, uz ono već postojeće "čitanje s razumijevanjem", uvođenje obaveznog educiranja, a nakon toga i polaganja ispita iz komunikacije elektronskom poštom, pad koje onemogućuje pristup virtualnoj pošti, da ne velim korištenja e-maila, treba biti sastavni dio kurikuluma. Ak ne može u taj kurikulum, i s obzirom na to da je informatika izborni predmet, nek se to stavi barem u program vjeronauka ili biologije. Nek se nađe.

Eto, i zbog ovakvih mejlova, vidimo se danas u šest na Trgu.

I da, da ne zaboravim. Sadržaj te edukativne obavijesti o bankomatima nisam pročitao.