dan antifašističke borbe

Sutra je praznik, Dan antifašističke borbe, hrvatska tekovina civilizirane Europe. Neradni dan, a srijeda. Do subote i Dana državnosti daleko ko do protekle nedjelje, baš za nespojit.

Svejedno.

Sa zgrada će, poput jedara na jedrenjacima, vijorit velike državne zastave, one malo manje će s retrovizora tramvaja lepršat na vjetru kao leptiri. Državnici će, i državnice će također, i krupniji i sitniji dužnosnici, okupljenim masama držati pozdravne govore pred vratima novosagrađenih hidroelektrana i novorazvučenih kilometara autocesata, pred upravo dovršenim bolnicama i školama, pred vijencima okićenim spomenicima onima koji su život dali za slobodu, veličat će njihova djela i imena, prisjećati se anegdota, oni stariji izvorno, a malo manje stari prepričane, iz druge ruke ili koljena, i tako mladima prenositi taj virus antifašističke borbe za slobodu.

Sve nešto razmišljam, kako će ga provesti floskule izvjesnih bića. Hoće li i te floskule, i te sitne filofašističke pizde sutra, neradni je dan i većini njih, bacit kakav roštilj u dvorištu, otići na neki izlet do mora ili barem do najbližih toplica, hoće li se češati po punim trbusima i praznim glavama dok natežu poluispijene boce ili čaše? Hoće li uz kakvu literaturu sumnjivog karaktera uživati u neradnom danu i u slobodi dok u hrvatskoj državi, u debeloj hrvatskoj hladovini hrvatski bezbrižno pripremaju nove podvale, zakrivljujući povijest smišljaju nove laži, čitaju i lupetaju na hrvatskom jeziku?

Svakako, ovo s državnicima i spomenicima i ovo sa hidroeletranama i cestama, i školama i bolnicama, pa čak i ovo sa zastavama i zgradama i tramvajima, naravno, bila je samo neka stilska figura i zato to uzmite s velikom rezervom.