mesnice, tržnice, predrasude i stereotipi

​

​​Kad jednom prestaneš imati jedan plac, utrinski, i zamijeniš ga čak s tri, Branimircem, Dolcem i Kvatrićem, shvatiš koliko si tim dobitkom izgubio. Od znane stalne stavke postaneš jedna obična prolazna stavka. Što je gospođa rekla? Bilo da staneš pred prozirnim pultom obasjanim diskretnim crvenkastim svjetlom pod kojim bi i govedina iz doba prvog izdanja Balada Petrice Kerempuha izgledala kao mliječna teletina, a kako ne bi ona što je, ne maturirala nego remetinečki odležavala, bilo da zastaneš pod tržničkim šestinskim svjetlobranima pod kojima i glavica celera izgleda kao mini lubenica u završnoj fazi dozrijevanja, dočeka te pitanje: što je gospođa rekla? 

Bilo da je pred tobom mesar u krvavo bijeloj kuti, bilo kumica opasana pregačom boje upravo iskopanog krumpira, opet pitanje: što je gospođa rekla? Ima tu varijacija: od "Kaj je gospođa naredila?" do "Štaj gospoja naručla?". Sve začinjeno sa nekoliko "izvolte", "fala lepa", "molim" i sličnim dodacima uljuđene trgovačke konverzacije superiornog prodavača i inferiornog mušterije. Gledan istim očima kojima plavušu gleda tulavi automehaničar, skeniran radi procjene tvoje sposobnosti razlikovanja koljenice od kotleta, gefufne od getribe, buta od bifteka, rotkvice od cikle, ratkape od bobine, dunje od dinje, kučeta od mačeta. Bez gospođe ti nema kupovine. 

Nekad ti je to strašno išlo na živce, znalo bi te tako opeći to viđenje tebe kao indolentnog mužeka koji, umjesto da lovi lukom u strijelom kao svaki odrasli homo sapiens muškog roda, okolo hoda s cekerom i bespogovorno plaća za nešto što zna jedino da treba završit u loncu, toliko da si znao krenuti o obranu sebe i cijelog muškog roda na prvoj crti tezge rasipajući svoje poznavanje materije, uočavanje razlike između peršina i pastrnaka, da je to prelazilo prag dobrog ukusa. Šta je gospođa rekla, šta je gospođa rekla. Eto vam, šta je gospođa rekla! Rezultati toga su bili vidljivi doma. Dno štanicle, škarnicla i škartoca bilo je naravno vlažno. Spretnošću šibicara, ruke koje prodaju su ti pod izabrane plodove nerijetko pod normalno znale ubaciti i ponešto trulkastog balasta, u odeblji bijeli papir u lijepo podvijenom krasnom komadu buta dočekivala bi te žila za kamdžiju napravit, uz krumpir si kupovao i tešku vlažnu zemlju, a s lukom si dobivao toliko sasušenih opni da si mogao ofarbat plantažu jaja. Šta je gospođa rekla. 

Gospođa je umrla, znalo ti je doć da kažeš, prošli mjesec je umrla, a vi me jebete da šta je rekla! Onda shvatiš da je to poprilično nefer, da može ljudima izazvat traume usljed nenadanog napada empatije i da je ponekad najjednostavnije reći šta je gospođa rekla i kući donijeti neonečišćene i svježe namirnice bez umetaka, bez kala i kâla, pa šta god da je gospođa rekla. Zato ti uvijek ostaje ona mala doza zadovoljstva koje je obuzimalo inspektora Columba na kraju svakog slučaja. ​

postizborna

Plavi su na teren istrčali s najjačom postavom. Crveni su, uz nekoliko veterana, na terenu bili u podmlađenom sastavu. Plavi su u utakmicu krenuli agresivno s dosta prekršaja, čak na rubu incidenta. Crveni su zaigrali povučeno, oprezno. Plavi su imali nekoliko stopostotnih šansi za zabit gol. Crvene je spašavao golman. Kako je vrijeme odmicalo, plavi su izgledali sve umornije i nervoznije zbog promašaja, dok su Crveni sticali sigurnost i sve opasnije prijetili golu plavih. Plavi su radili krive izmjene, jer boljih od prve jedanaestorke nemaju, Crveni su u igru ubacivali ozbiljna pojačanja. Plavi su promašili. Crveni su zabili. Liverpool je sinoć u gradskom derbiju pobijedio Everton.

izgubljenost u vremenu

Ovi praznici i spajanja vina i neradnih dana s prasetinom i francuskom skroz su me izbacili iz vremenskog kontinuuma. Zemlja mi se tako zavrtila oko sebe i Sunca da sam se probudio kao da je subota, onda sam shvatio da je srijeda iako je, mislim, četvrtak. A spava mi se kao da je ponedjeljak.

ozbiljan kriminal

Ponoć prošla, čarolije nestale. Teba ić kući. Noćni tramvaj u obliku autobusa. 

Vozač otvara vrata. On vadi novce iz džepa, neodređen smotuljak.
- Kartu jednu molim.
- Noćne su skuplje. Petnes. Eo ti ova od šes, al daj sitno molim te.
Neobična ponuda. Pristaje.
- Eo dese ko da je šes. Fala ti.
- A fala tebi. Živio.

Platio pet kuna manje, vozač dobio četiri kune. I Grad i ZET, I Holding i Univerzum oštećeni za devet kuna.

Ozbiljan kriminal događa se pod okriljem noći.

razlika

- Znaš li, pita me, koja je razlika između teologa i geologa?
- ?
- Nebo i zemlja, čovječe!

Popili smo jedan geološki gemišt previše.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

1967

Iako se na fotografiji ne vidi baš najbolje, u dvorištu sjedim okružen živim potomcima dinosaura i zurim u objektiv fotoaparata. Mamac. Pijetao je pod ključem, a kokoši su ostavljene na milost i nemilost iskušenju. Koja bi krenula na me, imala je biti dekapitirana i završila bi u loncu. Nakon par tjedana, zahvaljujući stečenom iskustvu o uspostvljenoj krvničkoj diktaturi babine ruke, kokoši su me uglavnom ignorirale. Fotoaparat kojim sam snimljen je Zorki. Možda Zenit. To znam jer fotograf je ujak, a on je imao samo te fotoaparate. Da je ujak fotograf, to pak znam iz zadanog kadra i scenografije i činjenice da je fotografija rad amaterske ruke, a ne profesionalnog foto studija. Godina? To znam po slobodnoj procjeni svoje veličine.

Godina je to u kojoj Floydi, Doorsi i Hendrix izdaju svoje debitantske albume, Zdenka Vučković izdaje Colindu, a Brian Epstein biva nađen mrtav zaključan u svojoj spavaćoj sobi. Elvis se ženi za Priscillu, Muhammad Ali odbija vojnu službu, u Disneylandu se otvara nova atrakcija Piratska riba.

U ludoj utrci svemirskih programa, u Apollu 1, smrtno stradavaju Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee. Gusa se neki mogu sjećati i kao Freda Warda iz Kaufmanovog filma Put u svemir, The Right Stuff iz '83. Ward je bio u sjeni Eda Harrisa i Sama Sheparda. Inače, u filmu Shepard (Sam) glumi Yeagera, Glenn (Scot) glumi Sheparda (Alana), a Harris glumi Glenna (Johna). Da ti se zavrti.

Gabriel García Márquez te godine objavljuje Sto godina samoće, roman zbog kojeg ću ga kasnije zavoljeti ko Borgesa, a Fernand Braudel započinje objavljivanjem Civilization matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle što će reći Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od 15. do 18. stoljeća, a čija tri toma, Struktura svakidašnjice, Igra razmjene i Vrijeme svijeta, zagrebačka izdavačka kuća August Cesarec objavljuje nedavne 1992. godine.

Grčka vojna hunta protjeruje Melinu Mercouri. Američki je sindikalni vođa Jimmy Hofa, počinje robijati zbog pokušaja podmićivanja porote. Tchombea, bivšeg kongoanskog premijera, u odsustvu osuđuju na smrt. Bio je još jedan Čombe, taj je vjerojatno ime dobio po ovom Kongoancu, i bio je uz Tarzu i Jasmina jedan od zajebanijih likova mojeg brezanskog djetinjstva. Jurij Andropov postaje šef KGB-a, a Enver Hoxha Albaniju službeno proglašava ateističkom državom. Nobelova nagrada za mir ne biva dodijeljena.

Te se godine rađa Pamela Anderson. Rađaju se i Dražen Zečić, i Boris Novković, Benicio del Toro i Kurt Cobain. I Paul Gascoine, Roberto Baggio, David Ginola i Boris Becker. Baš kao i vrhunski hrvatski ekonomskopolitički stratezi Jandroković i Polančec.

Umiru Robert Oppenheimer, Jayne Mansfield i Vivien Leigh, Vladan Desnica, John Coltrane i Ernesto Che Guevara.

Joža, Manolić jasno, te 1967. godine ima tek četrdesetsedam, a Kolinda ima minus jednu.