Jučer mi susjed ponudio čašu vina. Hoće on to. Hoće on, hoće i njegova supruga. I prije podne, u doba kave, i popodne, u doba čaja, i u međuvremenu ili kasnije, oni ponude čašom vina. U najvećem broju slučajeva jako dobrog vina, a ponekad to bude ponuda koju se jednostavno ne može odbiti. I baš je to ponekad bilo jučer.
"Pogledaj ovo čudo! Probaj! Ostalo od juče.
"Ovo "ostalo od jučer" nije, naravno, ni blizu onome kad u doba pred kraj ručka nenadano banu susjedi, pa ih nudiš ostacima: "ajte, ajte, pojedite, ionako ćemo bacit svinjama". Ovo "ostalo od jučer" znači da je vino prodisalo i razotkrilo svoju pravu sliku, i godine i stil života.
Probao sam, naravno. Arhivsko vino. Opa! Boja zlaćano jantarna, miris blag, a okus još nježniji. Svi tokajci svijeta i Mađarske mogu se sakriti pred ovom divotom. Ni nježnosti ne nedostaje. Dekantiranjem se izgubila trpkost, ostao čist med, bez mlijeka. Baršun na nepcu. Kadifa. Svila i kadifa. I misterija. Skoro kao u Lynchovom Plavom baršunu. Iločki traminac iz 1982. godine. S Principovca.
Opa, opa! Ovo se ne događa svaki dan! A pije se još rjeđe. Skoro nikada. Blažena Prokleta avlija! Ne poznajem toliko vino koliko godinu. E, a koja je to tek godina bila.
Stolno računalo, tada se to jednostavno zvalo kompjuter, a Commodore 64 je 1982. ugledao svjetlo dana. Baš kao i Thriller Michaela Jacksona. Možda upravo zato, zbog Thrillera, osoba godine po Time magazinu prvi put nije bila osoba, bio je to kompjuter.
Sydney Pollack je snimio Tootsie s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi i Jessicom Lange u prvoj ženskoj sporednoj ulozi koju je prepoznala i nagradila i američka filmska akademija, a Jessice se sjećamo od godine prije, s kuhinjskog stola neke američke vukobejine u kojoj joj poštar Jack zvoni dvaput. Spielberg je snimio Vanzemljanina, E.T., film kojeg sam gledanje uspio dogurati do preko pola, a Ridley Scott je snimio Bladerunnera po romanu Sanjaju li androidi električne ovce, Philipa K. Dicka koji je baš te godine otišao u vječna lovišta ostavivši za sobom pregršt pisanog materijala u formama romana i kratkih priča, izvor inspiracije za mnoge kasnije filmske uratke iz žanra znanstvene i ine fantastike kao što su Total Recalla, Minority Report, Man In The High Castle. Za razliku od E.T.-a, Bladerunnera sam odgledao do kraja. Preko nekoliko puta.
S Philipom K. Dickom, nepovratno su otišle i Grace Kelly, Romy Schneider, Gala Dali (ranije udana i Eluard) i Ingrid Bergman. Umro je i Reiner Werner Fassbinder. Godinu-dvije kasnije u Studentskom centru u osječkoj Istarskoj ulici prikazivat će retrospektivu njegovih filmova u deset večeri. Izdržao sam do devete. Danas se mnogi mogu naći, samo mi nedostaju neki titlovi. Gilles Villeneuve je poginuo na belgijskoj F1 stazi Spa. Otišli su zauvijek i Nikola Šop, Henry Fonda, Jacques Tati i Martin Feldman. Arthur Rubinstein, Frano Kršinić. Umrlog je Leonida Brežnjeva zamijenio Jurij Andropov.
Te se godine rodila državna tajnica za sport Janica Kostelić. A uz milijarditog tada trenutno živućeg Kineza, glavu su na ovaj svijet promolili i nogometaši Adriano, Kaka, Darijo Srna i Petr Čech, atletičarke i atletičari Jelena Isinbajeva, Ezekiel Kemboi, Tyson Gay, Asafa Powel i Justin Gatlin. Rodili su se i lijepa Anne Hathaway, najjači vatrogasac na svijetu, Stipe Miočić i mnogi drugi. Neki još ne.
Tu će, tisuću devetsto osamdeset drugu, mnogi pamtiti po Dinamovom osvojenom prvenstvu Jugoslavije. Ćiro s bijelim šalom toliko je zaludio navijače Plavih, da su na osječkom gostovanju nedovršene zapadne tribine Gradskog vrta, uz ilegalno provaljivanje ograde tamo gdje je ograde bilo, bile dupkom pune. Bio.
Italija je usred Španjoslke u finalu svjetskog nogometnog prvenstva pobijedila Zapadnu Njemačku. Reprezentacija Jugoaslavije je, s Pudarom na golu, s Gudeljem, Šurjakom i Jerkovićem, sa Zajecom i Deverićem, s braćom Vujović, Šestićem i Šljivom, Halilhodžićem, Petrovićem i Sušićem, iako jedan od favorita za Rimetov pokal, ispala već u grupnoj fazi. Vele teoretičari zavjere da su rezultati bili malo čudni. Bit će neka osovina Informbiro - Vatikan. Nisam bio.
U jeku jednog od najbesmislenijih od svih besmislenih ratova u povijesti čovjeka, rata za Malvinsko otočje, kraljici i Commonwealthu bliskima zvanom i Falklandskim, Nobela za književnost dobio je Gabriel Garcia Marquez i bio je hit u knjižarama i knjižnicama, onako, poput Stonesa, Floyda ili Beatlesa. Španjolska se upisala u NATO, a Helmut Kohl je postao njemački premijer.
Kraljici Elizabeti II bilo je samo 52, i dvadeset devet godina je tada bilo prošlo od kad je na svojoj svadbi probala tada pet godina odležani iločki traminac iz istog vinograda na Principovcu. Te godine joj se rodio unuk William.
Joža Manolić je imao 62 godine, Keithu Richardsu je bilo tek 37 godina, a ja sam imao 16 i bio (u)zbunjen samoupravnim socijalizmom, participacijom u upravljanju, Azrom i Idolima, Šarlom i Aerodromom, općenarodnom obranom i društvenom zaštitom, teorijom i praksom samoupravnog socijalizma, Nečistom krvlju Bore Stankovića, Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, Puškinom i Proustom, Ljermontovljevim Junakom našeg doba i cjelokupnim Šuvarovim usmjerenim obrazovanjem. Moji su, iako su mi ostavljali slobodu izbora, intimno željeli da upišem treći razred za tv-mehaničara ili barem za zubnog tehničara. Ja sam, i bez bacanja pogleda na naslovnicu Timea, odlučio svoj obrazovni put nastaviti u smjeru nula i jedinica. Ne ocjenama, informatici. A kad smo kod tog usmjerenog obrazovanja, Šuvar je, za razliku od mnogih mu suvremenika i kolega, svoj dio posla dobro odradio. Ali džabe sve. Otkopalo, zakopalo, a Mujo, koji je trebao postavljat cijevi, nije taj dan došao na posao.
Od Brecelja i Buldožera opjevani Štulić izdat će 1982. svoj trostruki album Ravno do dna. Idoli će snimiti Odbranu i poslednje dane, a Aerodrom Obične ljubavne pjesme. Umjesto Šarla pojavit će se Katarina.Te je godine dio Zemljana vidio najdužu pomrčinu Mjeseca u 20. stoljeću. Te sam godine znao za postojanje Iloka, čak i njegov položaj. Pojam traminac bio mi je poznat u istoj mjeri kao i mravinac.
I tako, dok pabirčim po sjećanjima potpomažući se slijednikom Timeove osobe te godine, u ustima mi, normalno, ni traga tom jučerašnjem tramincu. Samo je neki zapis u glavi ostao o nekom skladu aroma, ravnoteži koju pruža nosu i nepcu. Sjetim se Aldove priče o slučaju dvije tisuće godina starog taloga na dnu neke amfore. Zagrebao je nešto što se ispostavilo skramom nad dobro čuvanom vremenskom porukom. Miris onog doba koji je osjetio ostao je samo njemu u sjećanju jer do jutra cijeli se skriveni talog pretvorio u bezličnu mrtvu prašinu. Koja još uvijek živi u njegovoj priči.
