Pages

30 November 2018

dijagnoza

Jada se drug.

- Čovječe, tuku damari ko bubnjevi Darkwooda, srce u ušima osjetiš kako lupa ritam teretnih vagona dok klize po tračnicama, u želucu, umjesto jata leptira, Andromeda se cijela okreće ko ringišpil, mozak luta ko Oumuamua; pivo mi ne paše, vino crveno još manje, gladan nisam nikako, čudesa za ne pričat sanjam sto na sat. Zaljubljen sam, nema druge.
- To ti je opasno ko temperatura četerezdva u ovako odraslih.
- I ja to mislio. Spasila me doktorica. Nisi ti zaljubljen, veli mi, imaš visok tlak, prekomjerno ubrzan rad srca, povećanu količinu kolesterola u krvi i gastritis.
​​
Dobro je. Već sam se bio zabrinuo.

29 November 2018

dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 


Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?

28 November 2018

rendom emrđensi


Probudi me mrak s crticama. Kroz spuštene rolete probijaju se zrake Sunčeve svjetlosti. Što se mene tiče, u ovo doba mogu bit i čestice. Pogledam na sat, a sat je na mobitelu - sedam i četrdeset. Od ostalih obavijesti, dva mejla, zaustavljen bekap i jedan propušten poziv. Od prije dva sata. Jebate, ko me zove prije šest? Valjda nije neko sranje? Ti pozivi u ta doba su ko nekad telegrami u bilo koje doba. Da te istresu. A opet, danas mi je i polurođendan. Dvajzdeveti peti - Dan Republike.

- Halo. Imam propušten poziv.
- Dobro jutro!
- Dobro. Jutro.
- Ej, Križ, to si ti?
- Halo...
- Križ?!
- Molim...
- Jesi ti?!
- Da...
- Goran je!
- Da...
- Sori ak sam te probudio.

Po nijansama boje glasa, Goran je u autu, ali to ga ne spašava.

- Nisi me probudio. Da jesi, vjerojatno bi drugačije razgovarali.
- Sori. Moj ti mobitel svako malo nazove neki rendom broj u neko rendom vrijeme.
- U redu je. Samo, mijenjaj mobitel. Ili imenik.
- Budem. Sori još jednom.
- Čuj Gorane, možda ti je to tvoj emrđensi kol?
- To ne može bit!
- Jesi siguran?
- Ma da! Znam to, to mora bit jedan broj predefiniran.
Ko da ja to ne znam.
- Sam se ti s takvim mobitelom nadaj da je tako i da ti neće trebat.

27 November 2018

tilema

Neki dan pričali o neobičnim imenima ljudi s kojima smo se susretali. Susretali se s ljudima s imenima i samo s imenima u odsutnosti ljudi. Sjetili se gomile, riječnih, morskih i planinskih, biljnih i životinjskih, planetarnih, sazvježđastih, neka su, usljed raznih promjena, nestala sa scene, neka se ustalila toliko da su postala jača od vlastitih korijena, osamostalila se, dobila vlastitu osobnost, al najjači dojam ostavila - Tilema.

- Dilema?
- Ne. Tilema. T Tilema.
- T kao Tito?
- Ne T kao Tito. Ti kao Tito, le kao Lenjin i ma kao Marx.
- Ček! Molim?!
- Da! Tito, Lenjin, Marx - Ti le ma. Tilema.
​​- Kako?!
- Heh, otac. Revolucionar i komunista.
- A mater?
- A mater valjda šutila, pristala. Ne smiješ kontra revolucije.
- Tilema. Jel bila jedinica?
- Tilema, jedinica bez dileme.

26 November 2018

nedjeljni ručak

Nacijepaš drva, naložiš, ugriješ kuću za u gaćama i majici bit. Skuhaš. Prodinstaš luk, dodaš češnjak i celer, onda tikvice pa vrganje, njih si sušene već ranije u vodu stavio namakat, dinstano podliješ povrtnim temeljcem i sokom od paradajza i pustiš tri frtalja sata. Varivo iz snova od neki dan. I sve domaće i zdravo ko slanina, u apoteci bi na recept izdavali, a ona - da je umorna, tri dana nije stala, da bi samo spavala, da joj nije do hrane i da neće doć. Ništa. Pojedeš sam, opereš suđe, odeš preslagivat tavan. Onda ošmirglaš i ofarbaš ogradu. Kasnije uzmeš čitat, ubiješ vrijeme, popiješ malo vina pa u krpe.

24 November 2018

knjiga manje

Ulazimo u stan. Gleda zidove, police.
- Uh, bogati! Jes ti pročito sve te knjige?
- A ima nekih koje sam pročito, a nisu tu.
- Ma bjež, ja t ni lektiru nisam mogo. Nije t to za mene. Čitanje umori.
Zalegne pod sudoper.
- De bogati, dodaj mi trinesticu.
Dodajem.
- Ajd i one plave kliješte.
Dodajem.
- Vidiš, moj ti, ja i beš knjiga ležim, a radim. Zamisli tek da sam čito.
- Pa jest. Pravo kažeš. Možda bi spavo, a radio.
- Aj, ne zajebaji.
- Prvi si počeo.

Steže vijke, umjereno bogara, provjerava ventile, usklađuje pritisak. U kupaonici skida umivaonik, mijenja pipu, vraća umivaonik, pa trinaestica, pa plava, onda stezanje, bogaranje, provjera i usklađivanje. Gotovo. Otresa radnu manduru, sjeda za stol, pali Chesterfield, otpija pivu.
- Kolko? - pitam.
- Ništa.
- Kako ništa? Ne može ništa.
- Tako. Čeko si me, a i pivu sam popio.
- Ne radiš ti za pivu. Evo dvista da se ne svađamo, napravio si posao.
Nije mu baš po volji, ali pristaje. 
- Eto ti sad knjiga manje. 
- Neka. Ima nečeg i u vodi.

Povlači još dim, za kraj, gasi cigaretu, prazni pivsku bocu.
- Idem ja sad. Čujemo se, i fala ti.
- Fala tebi, čujemo se.

23 November 2018

gusta juha

Vlak dolazi na zagrebački glavni kolodvor. Vani je sunčano, toplo za košulju. Silazim na peron među prvima. Krenem s kolodvora, no promašim prolaz i nađem se u nekoj velikoj kancelariji. Plava mi dugokosa uniforma objašnjava da sam krivo ušao. Kao da to i sam već ne znam. Izlazim iz kancelarije, s kolodvora izlazim. Tramvaj se, plav i lijen, uz tamnozelenu živicu vuče prema Esplanadi.

Sunčan dan prelazi u sumrak. Idem kući. Ne! Idem po rajngle, trebat će mi u nedjelju. Odlučim prošetati. Sumrak se povlači.

Nedaleko od Desatične ulice ulazim u zgradu iz koje sam odselio. Stan je nekako sav drven i bijel. Soba sa svijetlom kuhinjom na posljednjem je katu, strmi je uski prolaz do zahoda na tavanu. Poprilično klaustrofobično, ali sve poznato. Ta živio sam tu. U kuhinji prazan nered. Mogao bih skuhati gustu crvenu juhu od tikvica i vrganja, pomislim. Za ovih par gostiju koje nisam zvao, ali su tu. Rajngle su ispod sudopera. Dignem poklopac s velike. Puna je punjenih paprika. Neupljesnivljenih. Poklopim. U manjoj nema ničega. Podignem je i počnem sjeckati povrće. Ne pada  i na pamet podgrijavat paprike. Rešo na struju je na štokrli pored.

Odjednom, tih par ljudi više nije par nego ih je desetak i više. Kuhinja se pretvorila u dvorište, a s balkona koji s prvog kata gleda na dvorište, stara bivša susjeda telefonira. Glasna mi prijateljica objašnjava da ona ne zna sve te ljude i nije ih zvala. Oni nju znaju. Jedna se u suzama čudi prijateljici s ogromnim trbuhom jer je četvrtast, ova je tješi i pokazuje joj kako je torbu stavila ispod tunike. Sjedokosi lik gladi sivkastu mačku. Utegnute vitke crne hlače mi se nude. I nude pomoć oko kuhanja. Prihvaćam. Svi nešto govore. Susjedu s balkona čujem kako spominje da prepoznaje neke u dvorištu, da je gužva i da ona ne zna što tu radimo, ali da smo mirni i pristojni. Ne znam s kim razgovara, ali mi se nekako ne čini da je zvala policiju. Bit će da stanodavku obavještava da sam došao po ostatak stvari.

Sumrak ponovo pokušava. Previše mi je ljudi. Spava mi se i poželim da skoro svi nestanu. Želja mi se ispuni - probudim se. Sam.


Spavanje poslije doručka nekad je loša navika, a nekad - čista privilegija.