francuska ljevica po hrvatskoj šestici

Augustin Pesche, predsjednik lokalnog Ureda za sport i tajnik lyonskog ogranka Francuske komunističke partije sa svojim se partijskim članovima pobunio zbog dolaska hrvatskog nogometnog reprezentativca Dejana Lovrena u Lyon. Zamjeraju mu isto ono što mu zamjeraju i u Hrvatskoj. Ne svi, naravno, jer nekima zadomaški thompsonizmi ne smetaju, i ne da im ne smetaju, poželjni su jer tako se brani opstanak domovine. Tolerancija i plaćanje poreza, nelaganje i nevaranje nisu u toj kategoriji.

"Dejan Lovren snimljen je kako izvikuje fašistički slogan 'Za dom spremni'. Njegovim dovođenjem u klub, Olympique Lyonnais sudjeluje u trivijalizaciji krajnje desničarskih ideja i govora mržnje. Tim činom uprava kluba ne ispunjava dužnost poslodavca da svojim primjerom daje dobar primjer drugima. Dapače, angažiranjem Lovrena kalja reputaciju čitavog Lyona i imidž nogometa te srozava povjerenje navijača", piše Augustin Pesche klupskom predsjedniku Jeanu-Michelu Aulasu u otvorenom pismu. "Biste li potpisati ugovor s igračem koji je uhvaćen kako pjeva 'Maréchal, nous voilà' (pjesma posvećena kvislinškom francuskom lideru Philippeu Pétainu). Sigurni sam da ne biste. Nadam se da nećete ostati neosjetljivi na povijest našeg grada, na sjećanje na hokejaša Tolu Vologea (žrtvu Gestapoa) i ostale pripadnike pokreta otpora te da ćete preispitati svoju odluku o angažiranju Dejana Lovrena''.

"Hrvatski branič istaknuo se gestama koje su bliske fašizmu. To je sad sramota njegovog starog-novog kluba Lyona", stigao je Dejan Lovren i do znamenite perjanice francuskog sportskog novinarstva L'Equipea.

Ovo spomenuto Lovrenovo "Za dom spremni" nije bilo in medias res, džošimunićevski eksplicitno, nego više kao s nekim alibijem, upakirano u Thompsonovu pjesmu, prozirni plašt okorjelih hulja, i toga se uhvatio i trener mu, povjesničar i šansonijer Laurent Blanc: "To je nacionalistička pjesma koja govori o oslobođenju njegove zemlje. Isključivo gledam na to što on može donijeti ovom klubu kao igrač. Ne želim razgovarati o stvarima koje nemaju veze s nogometom. Lovren poštuje svoju obitelj, ženu i djecu. Stoga, sretnete li ga, pitajte njega za komentar".

Izgleda da ima neka tajna veza između Laurenta Blanca i hrvatske reprezentativne šestice.

Na spomen Laurenta Blanca, sadašnjeg trenera nogometnog kluba Olympique iz Lyona i nekadašnjeg francuskog reprezentativnog nogometaša ili nogometnog reprezentativca, kako vam drago. svaki će se stariji hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti sjetiti hrvatske reprezentativne nogometne šestice, sjetit će se Slavena Bilića, nogometaša i rokera, i polufinalne utakmice Francuske i Hrvatske 1998. godine na kojoj je Laurent Blanc, nogometaš i šansonijer, dobio crveni karton zbog udaranja ljevicom u bradu Slavena Bilića. Neki će reći da je Slaven odglumio jer se uhvatio za oko i čelo, a neki će svejedno reći da je Laurent to zaslužio. Mišljenja su oprečna, ovisno o tome jeste li po okomici crven-bijelo-plavi ili ste po horizontali plavo-bijelo-crveni, to jest, jeste li crveni ili plavi. Pod ovo crveni, ne mislim na komuniste nego na hrvatske crveno bijele kvadratiće u kontrapostu prema trikolornim francuskim plavima. Kako god, ni Slaven Bilić ni Laurent Blanc nisu igrali to finale svjetskog prvenstva te 1998. godine. Slaven je u polufinalu izgubio pa je za utješnu brončanu nagradu igrao protiv narančastih Nizozemaca, a pocrvenjeli Laurent je s tribina gledao kako njegovi plavi trikolori u finalu protiv žutog Brazila osvajaju zlatnu statuu Julesa Rimeta.

Mlađi se hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti neće na prvu sjetiti Slavena Bilića kao hrvatske šestice jer ga poznaju prvenstveno kao trenera, nego će u toj hrvatskoj šestici sad moći prepoznati od strane francuske ljevice spominjanog Dejana Lovrena, ravnonogometaša Dinama, Intera, onog zaprešićkog, Olympiquea iz Lyona, Southamptona, Liverpoola i Zenita pa ponovo Lyona. Osim po povremenim bizarnim nogometnim vratolomijama od kojih je par najpoznatijih onaj kad mu ih je najnetrofejniji engleski reprezentativni kapetan Harry Kane u kratkom periodu prodao igrajući u bijelom Totenhamovom dresu protiv crvenog Lovrena, misim Lovrena u crvenom Liverpoolovu dresu, napravivši do njega zvrk-hadžiju, baletana koji se neuspješno pokušavajući pratiti i zaustaviti protivnika i loptu, ili barem jedno od to dvoje, uspio okretati oko svojih nekoliko osi istovremeno, naša je hrvatska reprezentativna žestica poznata i po osebujnom i kontroverznom, da se lijepo izrazim, poimanju astronomije i epidemiologije. Idiot, rekli bi oni bez dlake na jeziku i bez straha od klevete i hrvatskog pravosuđa. Ravnozemljaški antivakserski idiot, dodali bi. I ne da bi rekli i dodali, tako govore. I pišu kako govore. Zlobni cinici bi dodali "po Vuku", a istina je da pišu po mnogim internetskim portalima i društvenim mrežma. Možete ih čuti i u svakom malo bolje opremljenom nogometnom šank-stožeru. Ja to tako neću ni reći ni napisati.

Sad taj Laurent Blanc, najpoznatiji francuski nefinalist i današnji trener Olympiquea iz Lyona, prozivan je od strane francuske ljevice jer je u sred glavnog grada pokreta otpora protiv nacista u drugom svjetskom ratu, za ministra obrane, kako to vole reći naši sportski televizijski komentatori, angažirao spremnu ljutu hrvatsku obrambenu desnicu, obrambenu šesticu kojoj ni, ipak priznajmo, ni igra glavom i ljevicom nije strana. I uz tu svekoliku kondicijsku i zadomsku spremnost te nove hrvatske desnice, mislim šestice, ne treba smetnuti s uma da je u Zenitu svoje karijere za svoje poimanje svijeta ona inspiraciju našla u ravnoplošnom travnjaku, a ne u lopti. A dobro znamo da je, reći će nam svaki iole elokventniji nogometaš, lopta ipak okrugla i da danas svatko igra nogomet.

you never walk alone

Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.

Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.

Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.

Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.

 

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

dan rudara

Na današnji dan, 21. decembra obilježavali smo Dan rudara u bivšoj federativnoj državi. Taj dan se i dan-danas obilježava u Bosni i Hercegovini. Pamtim kako je nekako svečano bilo na taj dan u našem rudarskom gradiću od svojih oko 6 tisuća stanovnika. Na nastavi smo pisali sastave i čitali o rudarima, posebno evocirajući uspomene na uspjeh našeg sugrađanina i svjetskog rekordera u kopanju ugljena, Aliju Sirotanovića i njegovu pobjedu i pobjedu samoupravnog socijalizma nad diktatorskim Sovjetskim savezom, rušenjem dotadašnjeg rekorda Rusa Alekseja Stahanova.

Većina stanovništva Breze živjela je od Rudnika, rudnika sa velikim R, jer je skoro svakoj obitelji netko u Rudniku radio: ili u jami, ili na separaciji ili u administraciji. Skoro cijela naša ulica se grijala na ćumur jer ga se moglo dobiti po povoljnoj cijeni, a tako je bilo u skoro cijeloj Brezi. Moja mama je kao domaćica radila na nama djeci, a tata je radio u INA-i. Mi smo se grijali na naftaricu. Iz istog razloga.

 

Umjesto ćumura po povoljnijoj cijeni, tata je kao lijevo krilo FK Rudara, od Rudnika dobio stan na korištenje. Sestra i ja smo bili ponosni što smo znali jednog pravog rudara, Jadrankinog tatu čika Smaju. Bio je suhonjav, ispijena lica, imao je malene podnosne riđe brkove i pušio je Filter Jugoslaviju, neobične cigarete šatirano smeđeg papira na filteru. Neobične su bile meni koji sam bio naviknut vidjeti tatin ?, svijetloplavi upitnik na bijeloj podlozi, LD s bijelim filterom (to ti je kao da pušiš kredu, petnaestak godina kasnije mi je jednom prilikom to rekla Slavica, a ja tad nikako nisam mogao spojiti okus krede i duhana; boja papira mi uopće nije padala na pamet jer su mi na pameti bile neke sasvim druge stvari). Dok je čika Smajo kopao u Rudniku, teta Mira je radi popunjavanja kućnog budžeta, a i zbog dosade, švercala farmerice, najlonke i kavu iz Trsta. Zato smo mi na televizoru marke RIZpored drvene čaplje koja je za mene bila obična roda, imali i venecijansku gondolu s lampicama koje svijetle u raznim bojama. Svijetle lampice kad ih se uključi, a to je bilo samo u posebnim prilikama. Struja se štedila, a i smetalo bi gledanju teve programa. Osim što se neformalno bavila trgovinom mještovite robe na malo, teta Mira je radila najbolju krumpirušu i brinula njihovom o hiperaktivnom djetetu.

 

Nekako odmah poslije ovog Dana rudara dolazili su duži dani, a i novogodišnji praznici s popratnom božićnom koreografijom, onom prije i onom poslije Nove godine. Mi djeca smo uživali jer tih je godina, barem mi se tako čini i Kurban-bajram padao u zimske mjesece pa se sve to spajalo s uskršnjim praznicima, i svako malosmo svi sve slavili, primali poklone i darivali, neopterećeni uživali.

 

Prilikom naše selidbe iz Breze u Osijek, stan je na jedan nekonvencionalan način vraćen Rudniku: po našem odlasku u prazan stan se tada bespravno uselio jedan rudar sa svojom obitelji. Legalizacija useljenja, ako se dobro sjećam, obavljala se potpisom dva svjedoka da je stan bio prazan i useljiv duže od dva dana.

 

Drugovi rudari, sretno!

osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.

catherine

Budim se, otvaram oči. Prekrivena sivom plahtom, gleda me kroz tanke primarno žute okvire naočala. Frizura joj je valovito plava i postojana kao s reklame. Spavao si s naočalama, pita. Jesam, često mi se to dogodi, odgovaram. Ja sam svoje triput tako lomila. Oči su joj bistre i velike, plave. Zove se Catherine.

 

Idemo na izlet. Nonšalantno prebacuje svoju desnu ruku oko mojeg vrata i preko ramena mi kako bi usne skoro prislonila na moje lijevo uho. Sve je to zbog jednog komadića tamne čokolade, objašnjava mi kako je njezina sestra Danielle promijenila svoje rođeno prezime i prije udaje, da zavara trag svojeg prethodnog života i to ne zbog stida nego onako, radi neke sigurnosti u moguć neki normalan običan život jer nitko običan ne voli glumice stvarno, a to joj je među tim normalnima činilo nelagodu. Nije mi jasna veza između čokolade, glume i običnog života. Nećeš ti to shvatiti, nitko to ne može, tješi me Catherine.

 

Catherine danas ne nosi naočale. Možda ih je opet slomila. Alhambra. Kakvo čarobno mjesto! Bez obzira što smo tih sat vremena ljepote možda malo skupo platili, jer platiti 177 eura za pet ficleka nečega izgledom i okusom između parmigiane i pizze s pet jednostavnih pića uvećano za jedan sokić za skandinavski plavokosog sina samoprozvanog nam tipičnog andalužanskog vodiča kao naknadu za uslugu pokazivanja strana svijeta, vrijedilo je. "Keš or kard? No kredit, no majnus, no kunas, đast juros!" Tako nekako je zvučala starica koja nam je naplatila pogled s malo hrane. Uz malo znanja osnovnih matematičkih operacija dolazim do zaključka da ću izlet morati skratiti na pola jer mi je prijetila opasnost nemogućnosti povratka kući. Opasnost? Možda to i nije opasnost, možda je to neka nova šansa.

 

Alhambra. Ne vidi se tu danas previše islamske arhitekture, nema tu više ni onog intenzivnog crvenila cigle, zaštitnog znaka cijelog kompleksa, ali iznenada otkriven pogled na beskrajnu morsku površinu namreškanu ogromnim tustim valovima bez pjene skoro je neopisiv. Neopisiv sve dok se ne probudiš u svom zagrebačkom krevetu. Sâm sa žutim naočalama. 

 

Deneuve, tako se prezivala.

Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)