Malo gledaš nogomet, popiješ malo vina, razmjerno malo, malo meziš, sve to u prijateljskom okruženju i onda nakon razlaza gostiju odeš spavati. A san i noć se vole. Je li to zbog diuretičkih karakteristika vina, zamantane hipofize ili dobrog sluha, ne znam, ali u jednom trenu čujem kako susjed usisava stan. Istina, ima on izgleda neki usisavač sa tihim motorom, smanjena proizvodnja buke bila je i meni misao vodilja pri kupnji i hladnjaka i usisavača, ali to što motor usisavača ne buči, ne znači da će stišati i struganje usisne stope po parketu, usputno micanje stolaca i tko zna čega još sve ne. Otvorim oči, buljim u crni glasni strop i razmišljam o tome kako se još nije dogodilo da potreba za uriniranjem bude odagnana čekanjem. A oči se sklapaju. I žeđ se javlja. Strop se i dalje javlja, susjed s kata iznad je pedantan kad je usisavanje u pitanju. Da bar sanjam.
Nije ovo izolirani slučaj. Svake noći, a i po danu, taj premješta namještaj, radi novi raspored, šta li. A možda u malenom stanu ima samo kauč na razvlačenje pa je primoran to tako. Tko će znati. Moji prvi susjedi misle da ti cjelodnevni šumovi dolaze iz stana iznad njih. Pristojni su, pišu poruke na ceduljicama koje ostavljaju u kaslić ili ih zataknu za vrata. Imaju malu bebu lakog sna. Ispostavlja se da je buka ipak iznad mene, a ono što oni čuju je tek refleksna bol. Ići do toaleta, a ne provjeriti svjetlo u hladnjaku je skoro kao odlazak u Rim bez posjeta papi. A hladnjak ima tu neku moć i čaroliju: otvoriš vrata na njemu i odjednom te obasja neka svjetlost. Živa epifanija u dva i petnaest. Strop je utihnuo. Na sreću. Moju, njegovu, ne znam.
Opet, možda je i dobro da ne znam baš sve. Jer sigurno ne bih išao noćnom bukaču zvoniti na vrata s bejzbolskom palicom u ruci. Jer nisam agresivac. A i nemam palicu. Ponekad poželiš da ti se umjesto ostvarenja snova dogodi osanjenje stvarnosti pa kad se probudiš, ono noćno usisavanje nestane ko vodom odnešeno.
