anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.