iron man i iron woman

Postoje olimpijski sportovi, postoje i neolimpijski sportovi. Među njima, tim neolimpijskim se ekstremnošću ističe ironman, ekstremni triatlon koji svladaju samo najizdržljiviji. Ironmenaši vjerojatno misle da je to top, vrh probijanja svih granica naprezanja ljudskog organizma i vjerojatno su u pravu. Vjerojatno. Jer nisu čuli za nešto što još nema naziv, a sastoji se od penjanja na najviši vrh svakog kontinenta i oplovljavanja svih Zemljinih oceana, i sve to u jednom olimpijskom ciklusu, dakle u roku od četiri godine, ili preciznije za tisuću četiri stotine šezdeset i jedan dan.

Reportaže s etapa tog natjecatelja emitira poznata televizijska kuća. Prilikom gledanja jedne emisije prepoznajem čovjeka koji je trenutno drugi u poretku. Francuz Mislav. Prepoznajem i njegovu pomoćnicu Dariju. Imena su naravno izmišljena. Svatko od njih ima svoj život, obitelj, privatno se čak i ne poznaju jer bih ja to sigurno znao. Samo su se na četiri godine, a nadaju se da će taj period biti znatno kraći, da neće preći četrdeset i dva mjeseca, odrekli svoje svakodnevice ne bi li sebi ili nekome dokazali svoju izdržljivost i snagu. Interesantno je da u pauzama između etapa imaju dovoljno vremena za obaviti neke privatne nenatjecateljske stvari i Daria to čak i koristi. Mislav ne. Daria je zadnji put s mužem kod mene bila prije tri dana. Pilo se vino i pivo. Mislav je zadnji put navratio prije dvije godine. Došao po drvene vinske kutije od kojih će raditi ladice za igračke ili za kupaoničku komodu u vikendici. Ne bih se svega ovog sjetio da ih nisam prepoznao u noćašnjoj emisiji: ona u plavoj kabanici sa žutom trakom oko kapuljače, on u crvenoj kabanici sa zelenom trakom. Oboje mokri ko miševi smješkaju se u objektiv kamere dok iz zapljuskuju valovi nošeni prilično žestokim vjetrom. Na konopcima za koje se drže uredno se hvata sugradica. Ček. Ako su oni ekstremni sportaši koji se skoro nadljudskom snagom i izdržljivošću pokušavaju nadvladati silu prirode, tko su onda snimatelji?! Koji su to i tko su ti gladijatori!?

Gladijatori leže u svojim udobnim krevetima u koje su se u neko doba noći prebacili nakon drijemeža na kauču pred televizorom ne bi li usnuli san o tome kako snimaju reportaže o darijama i mislavima.

one way ticket

Skitam tako po Jutjubu i nalijećem na svašta pa se povodljiv upustim u pretragu po neizgubljenim i nezaboravljenim vremenima. Commodores, Eruption, čuj ti to. Pa Blondie...

Na zavoj glavne ulice spajala se sporedna koja je vodila do škole smještena iza crkve, prije parka i rijeke. Školsko višenamjensko igralište bilo je ograđeno i gledalo na komad neuređene zemlje preko koje se dolazilo neke poljprivredne zadruge ili traktorskog servisa. Za vrijeme nastave i lijepih dana tu se igrao rukomet i nogomet. Za vrijeme lijepih dana igrao se nogomet i mimo nastave.

Glavna je cesta netom prije zavoja prelazila mostom preko riječnog rukavca i odmah s desne strane, reklo bi se pred crvom, bio je komad livade na kojoj bi se smjestio luna park. Nije to bio neki ozbiljan luna-park kakvi su znalo gostovati po većim mjestima i gradovima, ovaj je imao jedan nevelik vrtuljak i šator pod kojim je bilo nekoliko komada stolnog nogometa i nekoliko primjeraka flipera. Iz dva malena zvučnika prostor je ispunjavala glazba. Bila je to, u to nema sumnje, snimljena kazeta koju je blagajnica koja je prodavala žetone okretala svakih pola sata. Blondie, Rod Stewart, Donna Summer, Gloria Geynor, Hot Chocolate, Commodores, ABBA, Bonnie Tyler, Eruption,... Repertoar je bio predvidiv, ali moderan: najnovija disco muzika koju se moglo čuti tu i tamo na radiju ili u Medisonu, lokalnoj diskoteci poznatoj stotinjak kilometara u smjeru i juga i istoka i zapada, ako ne i dalje, što ću saznati koju godinu kasnije.

Poslije nogometa na školskom, često smo prije odlaska kući znali ostati na kojoj partiji flipera. Malo igraš, malo gledaš. Učiš, postaješ bolji taktički i motorički, i dobivanjem nagradnih igranja žeton biva sve bolje iskorišten. Nekad se toliko zaigraš da u sumrak kreneš kući s društvom pješke iako si se na nogomet dovezao svojim Dinamo plavim (bilo je to tad jako jako važno, a da je kojim slučajem bio crveni jer boja se rijetko kad mogla birati - kupiš onakav kakav imaju, bio bi Liverpool crveni) Pony biciklom koji si kao i svi ostali koji su bili biciklizirani naslonio na ogradu igrališta. To da si bio biciklom shvatio bi tek ujutro pa bi otišao po njega, usput se malo provozao po selu. Sve do jednom.

Taj put je ograda igrališta bila prazna i pusta. Gola kao da na nju ne bi nitko ni lopatu naslonio, a kamoli bicikl. I to Pony boje Dinama. Malo me štrecnulo. Malo više. A osim toga, dobio sam i ozbiljan kućni ukor. Luna-park je poput svih ptica selica s hladnim danima skupio konstrukciju i šator, raširio krila i odletio u toplije krajeve, vjerojatno negdje na jug. Je li im se i moj Pony pridružio ili nije, a ne bi me čudio s obzirom da je bio znatiželjan i sklon avanturama, e to nikad nećemo saznati.

femme fatale

Je li vas ikad itko gađao pikado strelicom uvijenom u cvijet ruže? Nije? Naravno. To se ne može doživjeti, to se samo može sanjati.

Mene je upravo pred zoru femme fatale srednjoškolske obrazovne ustanove CUO Braća Ribar iz doba kraja prve polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća gađala jednom takvom strelicom. Strelicu ružu nije uspjela dobaciti do mene. Uspjela ju je porinuti u zrak i omogućiti joj slobodno ateriranje na gustu vlažno živicu koja je dijelila šetnicu od travnjaka. Dohvatio sam je i podjednakom snagom vratio bacačici ruža strelica. Živica umjesto metalne ograde? Hm... Ruža strelica ili strelica ruža? Ruža strelice? Strelica ruže? Dok sam ja razmišljao o tim dvojbama, femme fatale je odletjela dalje.

Najpoznatija osječka avenija, nekadašnji bulevar i još nekadašnjija Chavrakova ulica pred smiraj dana. Malo je vlažno od nedavnog ljetnog pljuska koji je poskidao dosta lišća sa stabala pa šetnja nogostupom izgledao više kao probijanje kroz nanose tog lišća. Kako li je tek dvojici malih pasa koji mi se motaju oko nogu pokušavajući me zaustaviti. Kad u tome uspiju, krenu prema natrag. Nastavim li ja svojim putem, oni ponove radnju. Izgleda da me žele negdje usmjeriti. Krenem za njima. Ulazim u dvorište ograđeno živicom visokom malo preko metra. Guravi dugobradi starac s vilama u žuljevitim rukama me gleda i glavom pokazuje prema vratima, ulazu u višekatnu secesijsku kuću.

Uđem. Pod aule prekriven je sitnim pločicama složenim u ornamente: u nekom ritmu se izmjenjuju oker i one ciglaste boje. Široke stube koje vode prema gore kao da se razlijevaju po podu mameći me k sebi. S gornjeg kata dopire prodoran sopran u punoj snazi. Melodiju ne prepoznajem. Glas također. Uhvatim gelender ne bih li krenuo s penjanjem kadli se začuje škripanje ulaznih vrata. Onaj starac s vilama mi maše. Zakasnio si, veli mi. Ostao je samo glas.

Događa se to. Ne da ostane samo glas, nekad ti ostane samo slika, na papiru ili tek samo u glavu, nego se događa i to da san ostane nedovršen. I ti probuđen ne znaš bi li ti bilo bolje da si snio još minutu-dvije više ili da nisi.

sanjaju li androidi električne ovce

Sanjao sam tko zna čime izazvan da se pored živih, oćureć potpuno ispravnih dobro armiranih i izbetoniranih stepenica do desetog kata pentram hvatajući se za gelender s vanjske strane koja je zbog same konstrukcije u egzaktnom slučaju bila unutarnja. 

 

Sva sreća pa je lift u toj zgradi pozicioniran između stanova, a ne kao os oko koje se vrti stubište pa ta moja vratolomija nije bila baš toliko opasna. Više je bila nepotrebna. Pogotovo jer sam u jednoj ruci nosio prozirni fascikl s buntom papira. Prije toga sam sjedio pred porotom, onako kao u američkim filmovima. Šta sam tamo radio, jesam li išta skrivio - nemam pojma. Uglavnom to s porotom je bilo kao neki bljesak koji mi se pojjavljivao pred očima dok sam se pentrao po stubištu deseterokatnice. Zanimljiv je detalj sa zadnjeg kata. Na poziciji gdje je trebao pristati lift nema ozidanog dijela nego samo zarđala pletena ograda kakvu se dalo vidjeti sedamdesetih godina oko sportskih igrališta. Nikad nisam živio na desetom katu niti sam poznavao ikoga tko jest. Bilo je tih katova, drugi, četvrti, peti, jedanaesti, dvanaesti, šesnaesti, dvadeset drugi. Ali nikad deseti. Nikad. A kamoli da je još i posljednji. 

 

Jedna od zanimljivih stvari koja mi se dogodila pri tom penjanju jest muzika. Sanjaš i slušaš muziku, sjajno. U glavi ostala od večeri prije sigurno jer tu stvar nisam slušao barem nekoliko godina. The End Of The World. Sharon Van Etten na albumu Resistance Radio. Album s pjesmama iz serijeThe Man In The High Castle rađenoj po romanu Philipea K. Dicka. Onog što se pitao sanjaju li androidi električne ovce. Znate ga.

 

U tom romanu Philippe K Dick se uhvatio paralelne povijesti i sadašnjosti. Naravno, sve to, a to ćemo saznati tek na kraju, kao snatrenje postarijeg muškarca koji je na klupici u parku cijeli svoj život proživljavao samo s jednim malo drugačijim predznakom. U toj su paralelnoj stvarnosti njemački nacisti i imperijalistički Japanci pobijedili u Drugom svjetskom ratu i podijelili sjevernoamerički kontinent među sobom. Postojao je i pokret otpora smješten negdje između tih dvaju područja pod vlasti i nadzorom velikih sila osovine. To su bile one zdrave snage koje bi u stvarnom svijetu bile pobjednice i glasnice slobode i mira... Jel se ovo što sam sad tu napisao zove spojlanje? Baš me briga.

 

Naravno, ni u primlisli mi nije niti na pameti bilo da bi bilo bolje da je ki bi da bi i šta bi bilo da je bilo nego samo razmišljam o kvarljivosti (ovdje mi, a to ovdje je Gmail draft špranca, Google autokorektor nudi riječ povjerljivost) i roku trajanja. Neki se pokvare prije isteka roka trajanja, počnu truliti, smrdjeti i širiti bolest i smrt oko sebe, a neki ne. Neki misle da su ovi drugi samo prerano otišli pa se nisu stigli pokvariti. Neki to ipak ne misle. A budućnost je, vele optimisti, u tom NE.

 

 

 

anfield

 Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li.

Večernji je termin utakmice, Anfield dupkom pun. Pjesma i zastave, zagrijavanje tribina za početak utakmice. Prilično neobično je da su obje ekipe u pretežno crvenim dresovima: Liverpool u standardno domaćoj crvenoj garnituri, a Milan u svojoj crveno crnoj s bijelim gaćicama.

Dvadeset i neka je minuta, lijepo to piše na semaforu, i Milan je opet u napadu. Svi igrači su na nama gledateljima lijevoj, Liverpoolovoj polovici terena. Milanovi igrači stežu obruč oko Liverpoolova gola, lopta je na Milanovom desnom krilu. Na tom komadu terena se u obrambenoj ulozi pojavio i Mo Salah, desnokrilni napadač na lijevo strani. U jednom trenu Salah presijeca jedno milansko dodavanje i dugom dijagonalom ispucava loptu prema desnoj strani u Milanovu polovicu. S centra se put lopte u ne baš brzom trku vraća jedan Milanov igrač, a Mo Salah poput vjetra nestvarno protrčava skoro cijelu dijagonalu igrališta, obilazi ga i prvi dolazi do lopte koju je ispucao iz svoje polovice terena i iz drugog dodira centaršutom je ubacuje u protivnički šesnaesterac. U grozdu igrača koji su u međuvremenu dotrčali do Milanovog šesnaesterca na loptu nalijeće Ekitike i glavom zabija gol! Erupcija veselja na stadionu! Anfield se od decibela trese poput La Bombonere!

U centru pažnje je egipatski nogometaš, čovjek koji si je dao for od sedamdeset metara, sve to pretrčao kao Usain Bolt, asistirao si za asistenciju kao iz snova i slavio strijelca gola kao kralja. Nepriznati faraon nogometa.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi, a ne hoće li. Ne to da Salah sam sebi dodaje loptu nego da ja sanjam Anfield.

brzo spavanje

 Ovo s brzinom spavanja me malo muči. Ne baš da me muči, ali baš sad nešto razmišljam o tome. Iz iskustva svojeg i drugih, nemali je uzorak, ali nije dovoljan za ozbiljne znanstvene metode, dade se zaključiti da što biva stariji to čovjek brže spava. Sjećam se sebe kad sam imao dvadesetak godina godina. Tad sam spavao oko šezdeset minuta na sat pa mi je za dobar odmor trebalo oko osam sati. Znam neke koji imaju neku anomaliju sporog spavanja i kod njih se događa da spavaju tek oko četrdeset minuta na sat pa im treba i po dvanaest sati da bi se naspavali. S vremenom, što sam postajao stariji, ta se moja brzina spavanja povećavala da bi danas dosegla skoro sto minuta na sat pa mi je umjesto nekadašnjih osam sati danas dovoljno malo više od pet. Ne treba miješati kruške i jabuke, kilometre i minute pa da ispadne da je sto minuta na sat malo. Malo je u poređenju s kilometrima jer kad kažeš sto na sat misleći na kilometre, to je nešto kao pomalo brzo, a prava jurnjava nastaje tek kad kažeš dvjesta na sat. Malo tih sto izgleda kad se kaže, ali ne treba smetnuti s uma da se u jednoj minuti može prijeći preko nekoliko puta više kilometara nego u jednom kilometru.

planir... plandovanje

Ujutro se probudiš poletan, pun elana, prštiš od energije i samopouzdanja. 

 

Nema ni šest, dan je vidno sve duži i duži, svašta ćeš danas. Treba ovo, treba ono, planovi se dnevni kuju. Bit će udarnički. Realizacija samo što nije. Tek zastaneš na tren, promisliš malo o doručku, kavi, jutarnjoj gimnastici. Dio realiziraš, dio ne. Ako znamo da je doručak najvažniji obrok u životu, jasno je što otpada. Opet malo promisliš pa primijetiš da ti to promišljanje puno bolje leži u ležećem položaju. Malo se ispružiš, kreneš s vizualizacijom planiranih radnji i shvatiš da ti sve ide od ruke, klizi ko sanjke. Odeš tamo, napraviš to i to, Usput si i ono riješio, kreneš s ovim, usput još i... evo te, već si u pet minuta i podne dohvatio, planiranu normu prebacio. Trebalo bi sad neki ručak pa malo oko ubit... 

 

Otvoriš oči. Već je devet, a ti se s kauča maknuo nisi.

 

malo noćno usisavanje

Malo gledaš nogomet, popiješ malo vina, razmjerno malo, malo meziš, sve to u prijateljskom okruženju i onda nakon razlaza gostiju odeš spavati. A san i noć se vole. Je li to zbog diuretičkih karakteristika vina, zamantane hipofize ili dobrog sluha, ne znam, ali u jednom trenu čujem kako susjed usisava stan. Istina, ima on izgleda neki usisavač sa tihim motorom, smanjena proizvodnja buke bila je i meni misao vodilja pri kupnji i hladnjaka i usisavača, ali to što motor usisavača ne buči, ne znači da će stišati i struganje usisne stope po parketu, usputno micanje stolaca i tko zna čega još sve ne. Otvorim oči, buljim u crni glasni strop i razmišljam o tome kako se još nije dogodilo da potreba za uriniranjem bude odagnana čekanjem. A oči se sklapaju. I žeđ se javlja. Strop se i dalje javlja, susjed s kata iznad je pedantan kad je usisavanje u pitanju. Da bar sanjam. 

Nije ovo izolirani slučaj. Svake noći, a i po danu, taj premješta namještaj, radi novi raspored, šta li. A možda u malenom stanu ima samo kauč na razvlačenje pa je primoran to tako. Tko će znati. Moji prvi susjedi misle da ti cjelodnevni šumovi dolaze iz stana iznad njih. Pristojni su, pišu poruke na ceduljicama koje ostavljaju u kaslić ili ih zataknu za vrata. Imaju malu bebu lakog sna. Ispostavlja se da je buka ipak iznad mene, a ono što oni čuju je tek refleksna bol. Ići do toaleta, a ne provjeriti svjetlo u hladnjaku je skoro kao odlazak u Rim bez posjeta papi. A hladnjak ima tu neku moć i čaroliju: otvoriš vrata na njemu i odjednom te obasja neka svjetlost. Živa epifanija u dva i petnaest. Strop je utihnuo. Na sreću. Moju, njegovu, ne znam. 

Opet, možda je i dobro da ne znam baš sve. Jer sigurno ne bih išao noćnom bukaču zvoniti na vrata s bejzbolskom palicom u ruci. Jer nisam agresivac. A i nemam palicu. Ponekad poželiš da ti se umjesto ostvarenja snova dogodi osanjenje stvarnosti pa kad se probudiš, ono noćno usisavanje nestane ko vodom odnešeno.

formula 1

Užasno je nejasan poriv spuštanja skejtom niz Radićevu, pogotovo ako, kao prvo, znamo da je tlo​ ulice granitna kocka, a ne asfalt, kao drugo jer sam na Gornji grad došao biciklom, i kao treće, jer se trebam pripremiti za utrku F1.

Samo se spuštanje skejtom na kraju nije dogodilo, ali ideja mi je bila, birajmo riječi, apsolutno glupa. Bez usporedbe. Zato se dogodilo vozikanje bicikla po Zrinjevcu. S vozikanjem ruku pod ruku ide i izbjegavanje nekih znatiželjnih pogleda.​ Sakriti bicikl ​malo kasnije od onih istih znatiželjnika nije problem kad imaš prijatelje koji imaju stan u prizemlju hangara na rubu grada. Problem je is​krast​i se​ kroz ​stražnji izlaz​ jer je preuzak i predugačak za bilo kakav brzinski manevar koji ne uključuje skidanje kotača ili upravljača. Jer bicikl nije Formula 1. 

K​ad smo kod Formule 1, u garaži sam obukao srebrno odijelo dok me sa zida obasjavao zeleni neonski krug s trokrakom zvijezdom. To mi je malo probudilo sumnju: zar stvarno nisam imao izbora nego vozit za Mercedes?

A kako je vozit Formulu 1? E to, ne znam. Osim što mi logo probudio sumnju, večernje pijenje piva probudilo je cijelog mene jer večernje pijenje piva meni garantira dva do tri noćna buđenja s uključenim odlaskom na pišanje.

maserati

Zanimljiv ovaj Gugletov autokorektor. Napišeš masti s tipfelerom pa ispadne masrti, a on ti umjesto masti nudi maserati. Možda taj zna nešto što bi i ti trebao znati? Uglavnom, osim pisanja ima i konzumacije. Ne Maseratija.

Zuji ti u ušima. Popiješ lijek za tlak, terapija. Zuji ti u ušima. Možda je terapija postala neadekvatna? Možda pretjeruješ sa stvarima koje bi trebao izbjegavati? Šećer? Sol? Alkohol? Crveno meso? Prerađevine? Brašno? Aditivi? Masti? Ugljikohidrati? Pod dojmom preispitivanja odeš do kuhinje ugasiti neonku nad radnom plohom na kojoj si upravo malo "pod četerespet" (nisu godine, stupnjevi su) pripremao doručak. Klikneš na sklopku, ugasi se svjetlo. Ono zujanje u ušima prestane ko vodom odnešeno. Maserati.

širenje područja interesa

Vožnja biciklom ima svojih prednosti, ali je vožnja javnim prijevozom definitivno inspirativnija. Od javnog prijevoza inspirativnije mogu biti samo čekaonice i stajališta. Ne kao mišljenja i stavovi nego kao stanice i postaje.

Na samom rubu trotoara dva su muškarca nagažena krizom srednjih godina. Ta kriza kod nekih dovodi čak i do određene vidljive fizičke deformacije. Trokuti i obrnute piramide pretvaraju se lagano u elipsoide i geoide, svicepsi polako bivaju obloženi slobodnim vezivnim tkivom.

Češljem i vjetrom dotjerana frizura tipa Kurt Russel, otmjeni sivi kaput, crna aktntašna, cipele sa zimskom platformom. Plavi šal. Pored njega do pola raskopčana pernata jakna, pulover boje senfa iz čijeg V izreza proviruje crvena kravata. Lokani George Costanza u cipelama s bijelim đonom.

Dok govore o predavanjima, seminarima i ispitima, o odborima, poglavarstvima i nedočekanim majstorskim zvijezdama, keramičarima i vodoinstalaterima, oči diskretno skeniraju putnice koje izlaze iz tramvaja, mjerkaju ih, virtualno odbacuju naslage zimske odjeće, procjenjuju, klasificiraju.
- Šta je? I tebi padaju kriteriji? - nestrpljivo će i cinično George.
- Ma kakvi. To ti je klasično širenje područja interesa. - snalažljivo će i nonšalantno Kurt.