iron man i iron woman

Postoje olimpijski sportovi, postoje i neolimpijski sportovi. Među njima, tim neolimpijskim se ekstremnošću ističe ironman, ekstremni triatlon koji svladaju samo najizdržljiviji. Ironmenaši vjerojatno misle da je to top, vrh probijanja svih granica naprezanja ljudskog organizma i vjerojatno su u pravu. Vjerojatno. Jer nisu čuli za nešto što još nema naziv, a sastoji se od penjanja na najviši vrh svakog kontinenta i oplovljavanja svih Zemljinih oceana, i sve to u jednom olimpijskom ciklusu, dakle u roku od četiri godine, ili preciznije za tisuću četiri stotine šezdeset i jedan dan.

Reportaže s etapa tog natjecatelja emitira poznata televizijska kuća. Prilikom gledanja jedne emisije prepoznajem čovjeka koji je trenutno drugi u poretku. Francuz Mislav. Prepoznajem i njegovu pomoćnicu Dariju. Imena su naravno izmišljena. Svatko od njih ima svoj život, obitelj, privatno se čak i ne poznaju jer bih ja to sigurno znao. Samo su se na četiri godine, a nadaju se da će taj period biti znatno kraći, da neće preći četrdeset i dva mjeseca, odrekli svoje svakodnevice ne bi li sebi ili nekome dokazali svoju izdržljivost i snagu. Interesantno je da u pauzama između etapa imaju dovoljno vremena za obaviti neke privatne nenatjecateljske stvari i Daria to čak i koristi. Mislav ne. Daria je zadnji put s mužem kod mene bila prije tri dana. Pilo se vino i pivo. Mislav je zadnji put navratio prije dvije godine. Došao po drvene vinske kutije od kojih će raditi ladice za igračke ili za kupaoničku komodu u vikendici. Ne bih se svega ovog sjetio da ih nisam prepoznao u noćašnjoj emisiji: ona u plavoj kabanici sa žutom trakom oko kapuljače, on u crvenoj kabanici sa zelenom trakom. Oboje mokri ko miševi smješkaju se u objektiv kamere dok iz zapljuskuju valovi nošeni prilično žestokim vjetrom. Na konopcima za koje se drže uredno se hvata sugradica. Ček. Ako su oni ekstremni sportaši koji se skoro nadljudskom snagom i izdržljivošću pokušavaju nadvladati silu prirode, tko su onda snimatelji?! Koji su to i tko su ti gladijatori!?

Gladijatori leže u svojim udobnim krevetima u koje su se u neko doba noći prebacili nakon drijemeža na kauču pred televizorom ne bi li usnuli san o tome kako snimaju reportaže o darijama i mislavima.

one way ticket

Skitam tako po Jutjubu i nalijećem na svašta pa se povodljiv upustim u pretragu po neizgubljenim i nezaboravljenim vremenima. Commodores, Eruption, čuj ti to. Pa Blondie...

Na zavoj glavne ulice spajala se sporedna koja je vodila do škole smještena iza crkve, prije parka i rijeke. Školsko višenamjensko igralište bilo je ograđeno i gledalo na komad neuređene zemlje preko koje se dolazilo neke poljprivredne zadruge ili traktorskog servisa. Za vrijeme nastave i lijepih dana tu se igrao rukomet i nogomet. Za vrijeme lijepih dana igrao se nogomet i mimo nastave.

Glavna je cesta netom prije zavoja prelazila mostom preko riječnog rukavca i odmah s desne strane, reklo bi se pred crvom, bio je komad livade na kojoj bi se smjestio luna park. Nije to bio neki ozbiljan luna-park kakvi su znalo gostovati po većim mjestima i gradovima, ovaj je imao jedan nevelik vrtuljak i šator pod kojim je bilo nekoliko komada stolnog nogometa i nekoliko primjeraka flipera. Iz dva malena zvučnika prostor je ispunjavala glazba. Bila je to, u to nema sumnje, snimljena kazeta koju je blagajnica koja je prodavala žetone okretala svakih pola sata. Blondie, Rod Stewart, Donna Summer, Gloria Geynor, Hot Chocolate, Commodores, ABBA, Bonnie Tyler, Eruption,... Repertoar je bio predvidiv, ali moderan: najnovija disco muzika koju se moglo čuti tu i tamo na radiju ili u Medisonu, lokalnoj diskoteci poznatoj stotinjak kilometara u smjeru i juga i istoka i zapada, ako ne i dalje, što ću saznati koju godinu kasnije.

Poslije nogometa na školskom, često smo prije odlaska kući znali ostati na kojoj partiji flipera. Malo igraš, malo gledaš. Učiš, postaješ bolji taktički i motorički, i dobivanjem nagradnih igranja žeton biva sve bolje iskorišten. Nekad se toliko zaigraš da u sumrak kreneš kući s društvom pješke iako si se na nogomet dovezao svojim Dinamo plavim (bilo je to tad jako jako važno, a da je kojim slučajem bio crveni jer boja se rijetko kad mogla birati - kupiš onakav kakav imaju, bio bi Liverpool crveni) Pony biciklom koji si kao i svi ostali koji su bili biciklizirani naslonio na ogradu igrališta. To da si bio biciklom shvatio bi tek ujutro pa bi otišao po njega, usput se malo provozao po selu. Sve do jednom.

Taj put je ograda igrališta bila prazna i pusta. Gola kao da na nju ne bi nitko ni lopatu naslonio, a kamoli bicikl. I to Pony boje Dinama. Malo me štrecnulo. Malo više. A osim toga, dobio sam i ozbiljan kućni ukor. Luna-park je poput svih ptica selica s hladnim danima skupio konstrukciju i šator, raširio krila i odletio u toplije krajeve, vjerojatno negdje na jug. Je li im se i moj Pony pridružio ili nije, a ne bi me čudio s obzirom da je bio znatiželjan i sklon avanturama, e to nikad nećemo saznati.