Krenuli su u najveću avanturu ljudskog roda prije točno pedeset godina.
Edwin Aldrin, Neil Armstrong i Michael Collins.
Djelomična pomrčina punog Mjeseca
(snimljeno fotoaparatom Canon EOS 350D, objektiv 55-200, snimljeno 16.07.2019.u 23:13, ekspozicija pola sekunde, ne sjećam se otvora blende, ali bilo je dosta, lokacija: 45. paralela, 16. meridijan)
Uzeo jedan. Probat. Uzeo drugi. Za potvrdit procjenu kvalitete. Uzeo
treći. Nako, fino je. Uzeo četvrti... Stani Zlatko, nije kraj svijeta!
Ima sutra! Bit će ih, ne brini. Nitko ti ih neće pojest!
Netko u
brašno ulije i jogurt, netko kiselu, netko kiselo mlijeko; netko doda i
malo rakije; netko stavlja germu, netko prašak za pecivo. Recepata je
koliko i pari ruku koje ih prave, ako ne i više. Peksimeti, uštipci,
poderane gaće.
Jučer teta Zina napravile peksimete i donijela punu
zdjelu. Bila obećala pa je i donijela. I još donijela svježeg sira i
vrhnja. Ubio se jučer. Dvaput. Istina, teta Zinini su peksimeti malo
drugačiji od majčinih uštipaka koje je kao prava Slavonka naučila radit u
Bosni, a kojima su najsličniji bili oni u Životu na sjeveru na
zagrebačkom Kraljevcu. Svaki put kad ih je radila, meni je bio praznik,
čak i kad sam morao u školu. Drugačiji su i od teta Paulininih poderanih
gaća koje je prava baranjska Zagorka radila u Osijeku. Njih si, onako
vruće i samo posoljene, mogao isto do sudnjeg dana, što će reć do dna
nemalene vangle. Kao što rekoh, recepata je koliko i pari ruku koje ih
prave, ako ne i koji više. I ne znaš koji je bolji. Zapravo znaš.
Oportunistički, poredak varira. I ovisi o tome koji su trenutno u zdjeli
na stolu.
Dajući mi tu punu zdjelu, veli mi još da nemoj da ostane jer ne valja kad odleže preko noći. Moš mislit što je ostalo.
Ugradilo mi jutros novu žarulju u blagovaonici.
Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.
Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.
Keks. Cak, cak i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu. Prepoznaje i lice, ne možeš je uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. Okrenut prema meni u hodniku, stisne sklopku i ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklopku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.
U
lokalnom Sparu, na odjelu suhomesnatih proizvoda, nova je trgovkinja.
Umirovljenica debelog staža. Sjedine odavno preuzele inicijativu, rumeni
obraščići na blijedu lišcu, naočale tankih okvira. Nečija baka.
Petnas deka ovoga, dvajspet onoga, desedeka ove tu i one tamo.
Hvataljkom u drhtavoj ruci slaže ih na vagu. Nekad usfali šnita, nekad
je koja prekobrojna. Četrnes i pol? Je li dvanes puno? Dvajsosam? Može. U
redu je. Hvala, dobro je. Umata ih pod pravim kutem, ukoso, pravilno,
asimetrično, nježno popeglano, blago pogužvano, kako koji dan. Traži se.
Kupci, al svi odreda, tolerantni i strpljivi. Kao s najmilijima.
Kroz
neko sito zaborava i sjećanja, u nekoga je to sito sitnije u nekoga
krupnije, kako se kome sinapse poslože, pamtiš neka imena, nazive,
pojmove. Neki
su se iz društva, a društvo smo bili Ipe, Nešo i ja, čak hvalili da su
znali za Fangiu, meni je on bio apstrakcija. Skoro kao Brabham, Ligier i
McLaren. Za mene su tada bili samo vozila, Farina tek nedefiniran
pojam. I za Jackieja Stewarta i Jima Clarka i Enza Ferrarija sam bio čuo. Samo, imena su
postala nazivi.
Cijelu vječnost prije nego li će pistama zavijati
Lewis Hamilton, Sebastian Vettel, Fernando Alonso, Rubens Barrichello,
najveći Michael Schumacher, brat mu Ralf, David Coultard, Jenson Button,
Pablo Montoya, Felipe Massa, Mika Hakkinen, Kimi Räikkönen, Nico
Rosberg, Max Verstappen, Jenson Button i ostatak današnje reprezentacije brzine, i
cijelo jedno maleno djetinjstvo prije nego li će pistama zabrujati
Nigel Mensel, Alan Jones, Alain Prost, Gilles Villeneuve, Keke Rosberg,
Nelson Piquet, Damon Hill, Gerhard Berger, meni najveći među velikima
Ayrton Senna, i mnogi drugi, pistom su rulali Mario Andretti, Jody
Scheckter i Rene Arnoux, Emerson Fitipaldi, Carlos Reutemann i Graham Hill, Jacques Laffite, Riccardo Patrese i Vittorio Brambilla, Ronnie Peterson, James Hunt i Niki Lauda. James Hunt i Niki Lauda. Niki Lauda.
Nije
mi se sviđao. Lauda. Činio mi se prgav, svađav, bezobziran. I Austrijanac.
Nikako se nije uklapao u tadašnju sliku Formule 1, sliku u glavi dječaka
od kojih osam-devet godina kojem je povremeno dosanjani san bio sjesti u tatin parkirani Renault 4.
Osobni doživljaj. Ni danas ne znam nešto puno više o njemu, Laudi, ne
zanima me. Možda je bio čovjek velika srca, možda je bio đubre, kako
kome i kako kada. Bio je pojam i prije i poslije nesreće. Bio je velik u
poslu koji je radio najbolje što je znao i mogao. Niki Lauda je bio
jedan od većih razloga zašto sam zavolio Formulu 1. Naravno, ne voziti -
gledati i pratiti.
Što
se dogodilo proteklog ponedjeljka točno prije 20:19:33 sati? Ili dan kasnije prije
08:19:33? Provala i krađa? Razbojstvo možda? Nešto još gore?!
Na sreću - ništa od toga.
Inspektor
De la Croix je svojim metodama, a razvio ih je kampanjski prateći rad
Christienog Herculea Poirota, Chandlerova Philipa Marlowa i
just-one-more-question inspektora Columba, došao do ispravnog zaključka.
Pad
sata sa zida bio je završni čin počiniteljeva bivanja u prostoru. To će
reć, sat je pao pri izlasku, a ne pri ulasku počinitelja u prostor. Da
nije u pitanju otvaranje vrata, dalo bi se zaključiti iz toga što nema
tragova ozljede počiniteljeve glave jer da je sat padao pri ulasku
počinitelja u prostor, neminovno bi tresnuo prvo o počiniteljevu glavu,
pa tek onda na pod, a to znači da onda, što zbog elastičnog sraza sata i
glave, što zbog bijesa glave, ne bi bio na podu ovako blizu ulazu. Počinitelj je, očigledno, jedan od poznatih jer nepoznat netko daleko bi nježnije i tiše pokušao zatvoriti vrata. Događaj
se zbio u večernjim satima, a ne u jutarnjima jer poznati, u
međuvremenu i identificirani leteći subjekt, u jutarnje doba nije
svjestan postojanja ni sebe ni svijeta, a kamoli ovih ulaznih vrata.
Dakle, uzrok nije provala. Uzrok
pada sata i ostavljanja traga ulaska počinitelja u prostor promjena je
tlakova usljed nepažljivog žustrog zatvaranja vrata od strane poznatog
počinitelja u odlasku. Satni mehanizam je ostao neoštećen, ali je
iskakanje baterije iz ležišta otkrilo kada je identificirani leteći
subjekt, po vlastitom priznanju, tražio posuditi određenu bocu vina.
Počinitelj
je priznao ulazak u prostor. Počinitelj nije primijetio pad sata. Uza
sve to, počinitelj nije našao traženu bocu vina. A mogao je nazvati.
