samoizolacija, dan šesti

Da dan šesti. A ko će ga se opće sjetit nakon ovakvog jutra i dana sedmog!? Lagano stanje šoka. 

Sjetit ću se. Prije nego snijeg padne.

samoizolacija, dan peti

Petak, dan peti. U dva kuta sobe, ona gornja, paučina. Napuštena. Nema hrane za pauke, napisali bi Coheni. Kroz otvoren prozor ulaze cvrkuti ptica i zvuci udaljenih automobila. Čuje se i pokoji tramvajski tu-dum-tu-dum. Hitna prošla četiri puta. Gomila ljudi šeće pse. Čini se da neke ​iste ​pse svako malo šeće netko drugi. Da nije tkogod otvorio rent-a-dog? Samo da je vani bit. A do prije deset dana skoro nikog nisi mogao odvojit od mobitela, tableta, laptopa, psi trpjeli i potajno pišali po balkonima, ko ima, il u sebe.

Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.

Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.

Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.

Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.

Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.

Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.

samoizolacija, dan četvrti

Četvrtak, dan četvrti. Temperatura porasla. Cijeli dan preko 37. Malo 37 sa 0, malo 37 sa 1. Krenem ga oprat pod mlazom vode, toplomjer, a iz pipe - vruća voda. Stup žive iskočio do vrha i ne da se spustit ni u zamrzivaču. Kako sad mjerit temperaturu? Ponovo krenuo tražit stari toplomjer. Našao svjetlomjer. Neće pomoći.

Zove prijateljica. Nismo se vidjeli od pretposljednjih Dana Zapruđa. Pita za zdravlje. Pričamo o karantenama, o zajedničkim prijateljicama i prijateljima. Kaže mi da nisam jedini izolirani kojeg zna i da iz prve ruke zna da skoknuti do dućana dans jako košta. Veli mi i da joj se brat javlja, raspitivao se za majku koja je u staračkom domu. Kao, pitao njegovateljicu jel pita mama za njega, a ova odgovorila da pita jedino kad ce ručak. Prijateljica zaključila da je mama skroz dobro. Ne ulazim u detalje, ipak su to obiteljske stvari.

Smeće se gomila ko poruke u WhatsAppu, ali nije problem: biootpada nema jer sve jedem bez ostatka, očišćene limenke, plastiku i papir razvrstavam i slažem u hodniku, a pepeo cigareta po neizravnom naputku gradonačelnika, specijalista za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, čuvam za pranje ruku ako mi nestane sapuna. Njegov pak osobni Alberto Bertorelli apelira na svekoliki puk, skupa sa svim državnim institucijama, da izvjese hrvatske zastave po prozorima. Ima virus da se usere kad vidi zastavu, tražiće prvog šišmiša da se kući vrati.

Nakon pola dana sjetio se da toplomjer poslije mjerenja treba otresti. Evo ga radi normalno. Vrijeme mjestimično, temperatura ugodnih 36 sa 5, mora nema, nema ni bofora.

Između slika i slova, danas je to između Frosta i Džamonje, pratim događanja po svijetu i okolici. Mexico razmatra mogućnost zatvaranja granice sa SAD-om. Gospa najavila obustavu ukazanja i javljanja. Ravnatelj mostarskog KBC-a nije.

samoizolacija, dan treći

Dan treći. Kao da je osmi. Ne zbog duljine dana nego radi zadanog mi perioda izolacije.

Skončava zima. Ide ranvodnevnica, ide proljeće. I sunce. Ali samo na prozorčiću i to kad je u kadru ili odbljesku. Pravo vrijeme za ostat doma i posvetit se čišćenju. Smišljam redoslijed. Smislio. Prvo teže, onda lakše. Evo me već sat vremena čistim po draft folderu mejla. Prepolovio ih! Gledam prozore, gledaju oni mene. Šute oni, šutim ja.

Telefon, naravno, ne odmara. Prijatelji su tu da pomognu. Fizički, da donesu što ti treba i ne treba. Psihički, da ne kloneš duhom. Znaš, veli mi jedan, nećemo ga imenovati, najgore je što ti sad u karanteni možda ne bude ništa, a onda virus fasuješ za jedno mjesec dana. Slušam ga i mislim, pa Robi, stvarno si u pravu.
Kad telefon miruje, buljim u ekran. Oči su mi četvrtaste po cijeli dan. Jack Frost je u nekim detaljima skinuo inspektora Columba. Neka, ne smeta.

Istekla mi jednogodišnja licenca antivirusnog programa.

samoizolacija, dan drugi

Prošao drugi dan. Duži od prvog za jedno devet i pol sati. Jer prvi je počeo s Onim pozivom u pola deset. Dobar dan, dobar dan, Vi ste taj, jesam, ja sam ta i vi ćete to, i to i to, i tako sve do tada, osim ako, a onda ćete to, a mi ćemo to i to, jel sve jasno, jeste. Decidirano, profesionalno, umirujuće i uopzoravajuće, s dozom brižnosti i prstohvatom zvjezdane prašine optimizma u glasu. Jedino nisam saznao šta ću sa smećem, kako ga se riješit bez da plašim ljude, uglavnom stariju nejač iz našeg ulaza u zgradu. Možda je i to rekla, al ja sam se u taj glas zaljubio da sam skoro zaboravio zapisat mejl adresu i broj telefona. Umalo sam napisao da se ne sjećam kad mi je neko žensko bez pitanja dalo broj telefona, a onda se sjetih jedne Charlize Theron iz našeg sokaka. Mislim, i to je bilo kao poslovno, ali dobro zvuči.

Jučer morao mobitel dvaput punit jer je bez prestanka u pogonu. Nije sve zbog razgovora, internet isto troši. A kad smo kod razgovora, razveseli čovjeka kad vidi da su mnogi spremni donijeti još vruću pitu, sirnicu, krompirušu, iz pećnice izvađenu teleću koljenicu s raštikom, sir i pršut, masline, vino, šta god treba. Svi, ali svi, nude uglavnom hranu. I piće, ajd. I poneku knjigu. I film i seriju. I svi se raspričaju, kao da mi ne bude dosadno. Pa ne bi meni nama u ovoj glavi moglo bit dosadno ni u kapsuli Apolla 11, a kamoli s obje noge čvrsto na krevetu. Čim se telefon ohladi, mi počnemo konstruktivnu komunikaciju. Radimo planove za sutra, ne za danas, za sutra. Treba imati distancu za sagledati isplanirane aktivnosti i dovoljno vremena za napravit promjene, započeti s čitanjem Tysona, Neila de Grassea, naravno, i njegovu knjigu o astrofizici za one koji nemaju vremena (čuj, nemam vremena! pa vremena imam da je i naopačke mogu čitati) ili Braudela za prisjetit se kakva su sve sranja čovjeka dočekivala u povijesti i kako se s tim nosio. Ili se uhvatit kakve nemoguće varijacije.

Dobro, ne bunim se. Drago mi, ljudi zovu, žele najbolje, a žele se i prisjetit jesmo li bili u opasnom kontaktu, žele i pomoći, meni, sebi, drugima. I to je bogatstvo, moje, vaše, naše, ta će nas ljudskost valjda i održati. A opet, trenutno mi nuđenog ne treba. Imam dovoljno. I jesti, i piti i čitati. A kad smo kod gledanja, beskraj je na raspolaganju. Jedino, baš nitko da ponudi donijet kakav sportskorekreacijski rekvizit. Nešto za razgibavanje tijela, a ne samo duha i probavnog trakta. Izaći ću iz ove karantene jedno dvajest kila teži. A lijepo sam mogao gledat kako mi uz sve drugo i ti rekviziti skupljaju prašinu u stanu. Prozore se pravim da ne vidim.

samoizolacija, dan prvi

Prvih 24 sata prošlo mirno i bez nesuglasica. Sâm sam sa sobom izgladio sve nesporazume. Tjelesna temperatura varira. Od 36 sa 3 do 36 sa 6. Ovo "sa" je kao zarez, jel, tako se govorilo u doba kad sam i tamo gdje sam učio slova i brojeve. Potrošio sve zalihe kruha pa sad bez grižnje savjesti prelazim na rižu i tijesto. Jest da su zalihe kruha iznosile okruglo pola polovice kile, ali s obzirom na prosječnu potrošnju, i to su neke zalihe. 

Krumpira nemam, a i šta će mi kad mi ne treba. U slučaju frke mogu ga nadomjestit slaninom ili nešpricanim viškim limunom. Nepročitanih knjiga je na lageru dovoljno za tri samoizolacije, ako usporim. Ako ne, ima i onih koje zaslužuju ponavljanje. Internet je za sad prohodan. S toaletnim papirom, hvala na pitanju, stojim sasvim dobro.

podložnost

Pričamo o navikama završavanja dana, ono ključno doba pred spavanje, kad se demoni probude i vilene, i pospješuju silu gravitacije.

Govorim, gestikuliram:
- Ja kad god dođem kući, meni je prije spavanja na prvom mjestu frižider pa nešto na dasku i pod četerespet.
Ona me razuvjerava:
- Popij pivo umjesto frižidera, to ti je taman. Neš bit gladan.
On demantira dodaje:
- Jedino što treba je samo nešto ozbiljno žvakati prije spavanja, to mi kaže moja gastrogasteroenterologinjinja.

Povodljiv sam. Evo me sjedim za stolom, u ruci nož nad daskom i kobasicom. Sa strane čaša s pivom.