godišnjica

Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.

Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.

Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.

Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita, tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.

Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.

Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.

 

 

fungično

​Svako malo nešto postane viralno. Viralna fotografija, viralna snimka, viralna izjava, viralna misao. Viralno, viralno. Uhvate se mediji jedne riječi, jednog pojma i toliko ga intenzivno počnu koristiti da to postane viralno. O jebotevirus i viralno!

Neki dan pokušao gledati seriju The Last of Us. Nisam ljubitelj horora ikojeg stupnja. Ne da mi se dizat adrenalin i tlak na takav način, ima puno prirodnijih načina, zdravijih ili manje zdravih. U svakom slučaju - pokušao. Odgledao jednu epizodu, počeo drugu i shvatio da ja stvarno ne moram ni sve gledati, ni sve vidjeti. Da sve ne znam niti ću saznati, s tim sam se odavno pomirio, čak i prije nego li sam saznao da je to Sokrat govorio onim podučavateljima i svojim suvremenicima.  A jučer se pak u repriziranoj Potjeri pojavilo i pitanje vezano uz seriju: što je uzrokovalo katastrofu? Ponuđeni odgovori bili su: bakterije, gljive, virusi. Natjecatelj je izabrao odgovor "virusi" i promašio i nadam se da neće postati viralan. Bih li ja znao pravi odgovor da nisam pogledao epizodu i frtalj druge? Bih. Negdje sam naletio na tu informaciju, išao provjerit i pomislio da bi ta pošast mogla umjesto viralnom biti fungična. Fungično. Hm. Ako nas gljive mogu, a mogu, napasti kao i virusi, zašto ne bi uz viralno postojalo i fungično? Možda postoji, samo se ne koristi. Pogledam u Klaiću - nema. Ima fungibilan, fungicid, fungirati, fungozan. Fungično nema. U Rječniku LZMK samo o fungicidima i fungiranju. Ladan pak ništa. Idem pitat Google. Google, sveznajući Google našao mi samo jedan jedini sporadičan odgovor. Na slovenskom. Skoro ostao bez riječi. Google, ne ja. Dakle, vjerojatno ništa od fungičnog kad to viralno već postoji. Bez obzira što su gljive od virusa daleko ko Mliječni put od Andromede jer koliko god ove galaksije daleko bile, strukturalno su slične.

Živio René Descartes! Ne pitajte zašto. Zato.

​Nego, promatrajući zbivanja i kretanja u vidljivom dijelu svemira, vele znanstvenici da će se jednog dana, zapravo jednom jer ne može se to reći jednog dana zato što tad ovih naših dana biti neće, dakle, vele da će se ta Andromeda​ sudarit s Mliječnim putem i to onako frontalno. Koji će to spektakl i vatromet biti! A neće bit ni fungičan ni viralan.

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

internet shoping ili oš kupit ciglu

Čitam po nekim portalima, a i ja se dokoličarski svačeg uhvatim čitat, da se neki što su kupovali preko interneta, ali ne u legalnim dućanima nego po nekim internetskim buvljacima, štandovima i klupicama po internetskim parkovima, po sumnjiim zabitima, i to kupovali kojekakva tehnička sokočala, žale da su umjesto štajaznam mobitela, dobivali ciglu ili kutiju keksa, umjesto sata - čokoladu, i slične stvari. O povratu novca se u tim slučajevima može samo sanjati, i to u električnim snovima. 

Tako im i treba kad su optimisti, vjeruju u iskrenost i poštenje, vjeruju svakome tko im nutka stvari po cijenama po kojima ni na Hreliću ništa ne bi mogli kupiti. Kako ide ono: "A te iste optimiste..."? Piše se odvojeno ili skupa?

Meni se to nikada ne može dogoditi. Ako ja naručim nešto, nema šanse da dobijem zamjensku ciglu, keks ili čokoladu. Evo naprimjer, kad sam jednom prilikom na internetskoj klupici u parkiću kupovao laptop za devetinu normalne cijene samo bez hrvatskih slova, nisam dobio ni ciglu, ni keks, ni čokoladu. Nisam dobio čak ni običnu dasku za rezanje. Nisam dobio ništa. Ali to nije sve! Uz to što nisam dobio ništa, i od stranice na kojoj sam kupovao nije ostalo ništa! Čudo neviđeno! Čudo! Prvo viđeno, a onda i neviđeno! Od tad jako pazim. Pa mi se to događa rjeđe. U olimpijskim ciklusima.

pločnici, nogostupi, trotoari

​Nekom se u gradu sviđaju određene zgrade, nekom samo fasade zgrada, vanjština, nekom su iz tko zna kojeg intimnog razloga srcu prirasli neki kvartovi, nekom su dragi određeni krajobrazi i pogledi. Svakome nešto.​ ​Meni se u gradu, umjesto zgrada i fasada, umjesto kvartova i pogleda, nekako posebno sviđaju pločnici. I kao što svatko ima svoju omiljenu zgradu, kvart ili krajobraz, tako i ja imam svoj omiljeni pločnik, nogostup, trotoar.

Od početka Ulica baruna Trenka do mjesta gdje počinje Ulica Pavla Hatza pločnik je kojim Trg J. J. Strossmayera graniči s Trgom kralja Tomislava. Pogleda li slučajni prolaznik prema jugu, vidjet će velegbnu zgradu Umjetničkog paviljona​, jednog od prvih montažnih objekata u Europi​. Izgrađen za potrebe Milenijske izložbe u Budimpešti 1896, u Zagreb prenešen i postavljen 1898. godine, jednu od najosebujnijih zagrebačkih građevina. Okrene li se prema sjever​u, pogled slučajnog prolaznika prvo zapne za reljefni spomenik, socrealističku skulpturu prislonjenu na kameni zid. "Strijeljanje talaca" Fran Kršinić ​je ​napravio, a grad Zagreb postavio 1954. godine u spomen svim žrtvama fašističkog terora s područja grada Zagreba, a ​žrtava je bilo. Samo u Zagrebu preko sedam tisuća​. Ne dižući glavu, ne mičući ni očne jabučice, gledajući u ovu skulpturu ​isti taj slučajni prolaznik koji sve manje ostaje prolaznik, a sve više znatiželjni šetač, kroz silne krošnje golemih stabala iza spomeničkog zida može zamijetiti zgradu. Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. ​U njezinoj je utrobi ​v​iše od 150 godina od prvog slučajnog pogleda ​skriveno blago, golem​a​ pisana znanstven​a​ građ​a.

Spusti li znatiželjni šetač pogled preda se, vidjet će da šeta popločanim sa sedam redova betonskih ploča kvadratnog oblika stranice osamdeset centimetara. U svakom ih je redu po sto osam. Sve je nekako na svom mjestu. Ploče su "u vagi" rekao bi kakav građevinski stručnjak, ravno su posložene bez imalo odskakanja ili iskakanja. Dobra drenaža čuda čini, ili ih onemogućuje, ovisno što tko čudom smatra. Između tih betonskih ploča razmaci su od svega centimetar i pol i u njih vjetar nanese prašine i zemlje dovoljno da nakon kakve iznenadne kiše ili očekivanog redovnog noćnog pranja gradskih ulica, proklija neko zalutalo sjeme i nikne koja zelena travka. Po pločama nema tragova žvakaćih guma, ne skrivaju se u proredima opušci cigareta, ni papirića ni komadića plastike na tom pločniku znatiželjni šetač neće naći i čini mu se da bi se svi gradski pločnici trebali zaraziti tom čistoćom.

Ljeti, kad odlaskom studentarije na ferije, a radničke i menadžerske klase na godišnje odmore, ma gdje god to bilo, grad utihne​ i kad broj automobila​ ​biva desetkovan, kad cvrkut ptica i šum vjetra kroz krošnje okolnih stabala zvukom nadjačaju pokoji promiljeli Otto-motor​, slučajni znatiželjnik uza sve druge ljetne šumove i zvukove, može čuti i zuj pčela.

 

svjetlost

 Ponekad pomislim da imam neke karakterne osobine svjetlosti. Ne mislim na brzinu i nevidljivost. Daleko od toga.

Ja:
- Bokte, čovjek je ko vjetar. Samo prođe pored i ruši stvari.
Ja:
- Ipak ima poštenog svijeta.
Ja:
- Jesi siguran da je broj pravi, da nije predstava za eventualnu publiku?
Ja:
- U tom slučaju je moglo na cedulji pisat i nešto tipa: "srušio sam ti bicikl, a noću je hladnije nego vani".
Ja:
- Ali ipak nije.
Isto ja:
- Nije ni tekućina iscurila iz osovine nego iz cilindra amortizera.

Ta valno-čestična dualnost karaktera jednostavno je nepopravljiva.

 

 

deset posto

​​Naučivši to od svjetovne vlasti, a kako bi što bolje istražila zlostavljanja i zlostavljače u svojim redovima, članice HBK su osnovale Povjerenstvo za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Nije jasno je li to povjerenstvo radi na zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba od cijelog svijeta, od susjeda, loše odgojene djece u školi, od zločestih ljudi na ulici ili je povjerenstvo osnovalo da te malojetnike i ranjive osobe štiti od zlostavljača iz vlastitih redova.

Vele ovi neki iz Povjerenstva za zaštitu maloljetnika osnovanog od strane članica Hrvatske biskupske konferencije da "zlostavljanja u Crkvi ne čine ni 10 posto sveukupnih slučajeva zlostavljanja", a da je "zastupljenost u medijima nije baš proporcionalna". Ni deset posto sveukupnih zlostavljanja. Pa to je manje nego li je Crkva nekad kmetovima uzimala​ naknadu za postojanje i brigu za dušu. Uzimala je ​Crkva seljaku ​okruglih deset posto​ i seljak je živio. Kako je živio i koliko, to sad nije bitno. Bilo je deset posto. Današnjih zlostavljanja u crkvi? Niti deset posto. A medijska zastupljenost​?​ Neprimjereno visoka, vele. To s medisjskom zastupljenošću me strašno podsjeća na onoga kojem su veći problem izdajice u vlastitim kriminalnim redovima nego li kriminal kojim se ti kriminalni redovi bave.

E sad, pustimo na trenutak medije na stranu i osvrnimo se na postotke zlostavljanja. S obzirom da je svećenika u Hrvatskoj prema dostupnim podacima 56 na 100.000 i krštenih i nekrštenih duša, ispada da u državi Hrvatskoj koja broji oko 3.800.000 stanovnika ima ​debelo ​manje od 2.200 svećenika. Iz ne baš egzaktnih podataka dade se aproksimativno doći do podatka da ako iz skupa od njih manje od​ ​1‰ uspije uraditi manje od 10% ukupnih zlostavljanja, pa​ iako je pretpostavka majka svih zajeba,​ pretpostavimo da je i u tih "manje od 10%" to manje jednako debelo kao i u onih "manje od 1‰", ​i onda to "manje od" eliminiramo iz jednadžbe s obje strane. Ostane nam ​to obični izračun ​koji ​daje brojku 100​, a to znači da prema izjavi neimenovanog člana Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba koje su osnovale članice Hrvatske biskupske konferencije u Hrvatskoj sto puta više zlostavljanja ​maloljetnijh i ranjivih osoba ​počine svećenici zlostavljači nego li ih počine nesvećenici zlostavljači​.​ Sto puta​.​ Sto​.​ Puta. Više.

Svako, sve i jedno zlostavljanje u društvu jest problem, ali ako ov​​akav omjer jedne skupine društva nije ozbiljan problem​ i te skupine i cijelog društva​, onda jebiga​. ​A​ a​ko sam negdje koji broj jako krivo odvagnuo, nek mi oproste svi učitelji i nastavnici matematike koji su me njome poučavali​.​