klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.

 

 

AP

Na televiziji vijesti. Izmjenjuju se vatra, dim i krv s vatrom i dimom. Odjednom vatra i dim se pretvore u svjetlo i zvuk. I boju.

 

- Opet AP, 'bo te AP.

- Associated Press?

- Ne.

- Ne?

- Ne.

- Access Point?

- Ne.

- Audemars Piguet, šminkeraj?

- Nedovoljno razvikano.

- Ante Pavelić?

- Podmeću nam!

- Aritmetička progresija?

- Samo za matematičare!

- Arena Pula?

- Ma kakvi, to dvaput godišnje ako.

- Anemični premijer?

- To nikako!

- Aleksandra Prijović.

- E tu smo. Vidiš, ja mislim da...

 

Na televiziji i dalje vijesti. Reuters možda i možeš zaustavit, AP nikako.

brojke i slova

Prostor je studio za snimanje nekadašnjeg kviza Brojke i slova. I rekviziti su dosta slični, samo umjesto onih pločica s brojkama i slovima, crne su kutijice s riječima. Pozicija voditeljice malo je izmijenjena: umjesto komunikacije s natjecateljima ona se obraća polici s tim crnim kutijicama. Voditeljica nema asistenta matematičara. Voditeljica nije Vedrana Međimorec i njezin asistent nije profesor Elezović s ETF-a. Televizor je s katodnom cijevi, onaj starinski, marke RIZ, skoro isti kakav smo imali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Osamdesetih i devedesetih je bio rezervni kod bake i djeda na selu. Potpuno ispravan i funkcionalan igrač s klupe.

Inače, svi koji smo pratili Brojke i slova i koji smo nekad bili studirali u Unskoj ulici i oko nje, pamtimo nastup jednog našeg kolege koji je briljirao u kompliciranju pri rješavanju zadatka s brojkama: za svaki točan broj uspijevao je iskoristiti skoro sve ponuđene brojeve. Na pitanje asistenta kviza zašto nije pokušao jednostavnije, lakonski odgovorio da nas tako uče na tom fakultetu; asistent se našao prozvanim, ali je shvatio šalu. Na ispitima nije bilo šale.

Dakle, umjesto natjecateljima voditeljica se obraća ploči, a na ploči se pali svjetlo i zasvijetle riječi na nekoliko kutijica: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica se ponovo postavljajući pitanje obraća ploči, a na ploči, u nastavku na prethodne upaljene kutijice zasvijetle nove s riječima: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponovo postavlja pitanje ploči i na ploči ponovo zasvijetle iste riječi. Slijedi odjavna špica i nakon nje je neki intermezzo na televiziji, a nakon njega slijedi nova emisija kviza s voditeljicom i pločom. Voditeljica pita pitanje, a ploča odgovara: "NE", "POSTAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica ponavlja pitanje, a na ploči zasvijetle riječi: "NE", "PONAVLJAJ", "GLUPA" i "PITANJA". Voditeljica je pomalo i iritantno uporna s postavljanjem pitanja i ponavljanjem, ali ploča za razliku od prethodne emisije ne odgovara monotono: "NE", "PONAVLJAJ", "PONQVLJANJE", "GLUPIH" i "PITANJA". Uporna voditeljica, i meni je to već naporno, opet ploči postavlja isto pitanje. Na ploči umjesto odgovora svijetlećim kutijicama već postojeće svijetleće riječi počnu blinkati i gasiti se jedna po jedna. Nakon što su se pogasile sve crne kutijice, nestaje svjetla u studiju. Nakon nestanka svjetla u studiju, ugasi se i RIZ-ov televizor. Nakon televizora ugase mi se i svjetla u stanu.

Budim se u skoro potpunom mraku. Kroz otvorene prozore u sobu dopiru samo zvuci zrikavaca i malo svjetla koliko nam može dati vedro ljetno nebo bez mjeseca. Pogledam na sat, naziru se brojke 2 i 52. Postavljanje glupih pitanja? Je li u pitanju AI ili NAI? Ne pitajte, ne znam ni kako ću ponovo zaspati.

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

tesla

Sanjam Teslu kako mirno skoncentrirano stoji pred mojim otvorenim ulaznim vratima u stan. Na glavi mu šilt-kapa, na nosu naočale dvoznamenkaste dioptrije. Pita me za prazne boce. Ima ih. Vinske, pivske, jogurt, mlijeko, sok. Dajem mu ih, zatvorim vrata i taj me zvuk probudi. Za doručak, a tek je nekih pola osam, iz frižidera vadim dvije šnicle iz paca i šaku cherry rajčica. Šnicle ispečem, rajčice operem, odrežem komad kruha i sve to pojedem. Primjećujem da snove mogu sortirati prema vrsti uvečer pojedene hrane i popijenog pića: jedem li ovo i pijem to, snovi će u onom smjeru, a ako jedem ono i pijem ovo, putovat ću u sasvim drugom smjeru. Mogao bih složiti tablicu, možda ciljano sanjati. U sred razmišljanja o snovima i kratkoj pomisli na kavu zaljulja me snohvatica i potonem. Ponovo sanjam. Na Vlaškoj nedaleko od biciklističkog servisa provjeravam zadnju gumu. Na jednom mjestu je malo istrugana vanjska i izviruje unutarnja. To moje čačkanje mečke rezultira probijanjem zračnice. Odguram bicikl do serivsa. Gazim kroz vodu koja kulja kroz ulaz u radionicu. Pod u radionici je nakošen. Cijelom dužinom zida suprotnog ulazu izvire voda. Objašnjavam dečkima u radionici da mi treba promijeniti zadnju gumu i pokazujem na bicikl. U tom trenu vidim da mi je prazna i prednja guma. Budim se. Ponovo razmišljam o kavi i shvaćam da mi je džabe razmišljanje jer kave nemam. Možda čaj? Čaj!? Ne. Obična voda je skroz dobra. Budim se. Sat pokazuje pola sedam. Prisjećam se snova. Bicikl, radionica, poplava, Vlaška, šnicle, stan, Tesla. Da, Tesla nije Nikola, Tesla je Rene, autistični starac u mirovini. Jednom mi je, kad sam ga pitao je li mu Tesla prezime, objasnio: "Tesla me zovu jer sam dugo radio u "Tesli"*, a onda sam dobio otkaz kao tehnološki višak, i zovem se Rene, to ti je francusko ime". Siđem u prizemlje pogledati bicikl. Čitav je. Vratim se u stan. U ormariću s otpadom pored kanti stoje prazne boce.

 

 

divlje trešnje i ružine latice

Bio jedan kafić, dobar kafić, i u njemu radio dobar konobar, baš dobar konobar, i taj dobar kafić što zbog kafića, što zbog konobara dolazili gosti, ali onako, pravo dobri gosti. U dobrom kafiću dobar konobar radio dobru kavu i dobri gosti cijenili dobru kavu dobrog konobara u dobrom kafiću.

Jedan dan u dobar kafić dođe gošća i naruči kavu s mlijekom, ali da je mlijeko sojino. Dobar konobar se zbunio, zna on za to sojino mlijeko, zna on štošta, ali ga nema pa to gošći i kaže. Nema. A ima li u dobrom kafiću čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Dobar konobar zatečen pitanjem jedino je mogao izustiti: nema. Gošća vidno oneraspoložena nemogućnošću da u dobrom kafiću popije dobru kavu sa sojinim mlijekom ili adekvatnu zamjenu, čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom, naruči dupli pelin. Bez leda.

Prođe od tog neobičnog događaja nešto vremena, dobar konobar nikad dobrim gostima ne priča svoje poslovne dogodovštine, što iz profesionalnih razloga što zbog opreza jer toga je toliko da bi postojala mogućnost da gostima ispriča anegdotu s njima u glavnim ulogama, a to nerijetko ne biva dobra priča, i dobar konobar je tako zaboravio i na gošću sa sojinim mlijekom i ružinim laticama, ali gošća nije zaboravila da postoji dobar kafić s dobrim konobarom i pojavila se ponovo. Opet je tražila dobru kavu sa sojinim mlijekom, hladnim, a kako ga nije bilo u zamjenu je pokušala naručiti čaj od divlje trešnje s ružinim laticama ili mangom. Kako ni sojina mlijeka ni ružinih latica u dobrom kafiću i dalje nije bilo, gošća je opet bila primorana posegnuti za trećom opcijom - pelinkovcem, duplim bez leda.

Iako dobar konobar iz dobrog kafića nikad dobrim gostima ne priča dogodovštine s gostima, ovu je jednostavno morao. Divio se dobar konobar dovitljivosti gošćinoj u narudžbama egzotičnih nam pića i divio se njenoj dosljednosti. Nije se toliko divio gošćinoj trećoj opciji (a tko i bi, sjetite se one sage s mostovcima kao trećom opcijom) i odlučio je tome stati na kraj. Pričajući ovu dogodovštinu, mimo svoje uvriježene prakse o nepričanju dogodovština s gostima, i s gošćama također, sagne se i otvori hladnjak, iz hladnjaka izvadi sojino mlijeko, a istovremeno lijevim kažiprstom upre u policu s ladičicama u kojima stoji čaj i prozbori samo dvije riječi: divlja trešnja.

Prošlo je od tada dosta vemena, dobar konobar je prestao s radom u dobrom kafiću, ali se povremeno u dobrom društvu znao sjetiti dogodovštine sa sojinim mlijekom, čajem od divlje trešnje i duplim pelinom, i potvrditi da se gošća nakon drugog duplog pelina više nikad nije pojavila u dobrom kafiću, da se sojino mlijeko pokvarilo, a čaj od divlje trešnje nekako popio.

Je li to zbog sojina mlijeka ili je to zbog divlje trešnje, možda je zbog manga i ružinih latica, možda čak i zbog pelina, pokušavalo je dobro društvo izvući zaključak iz priče dobrog konobara iz dobrog kafića. Nikom nije palo na pamet da gošća u dobar kafić nije dolazila ni zbog dobre kave, ni zbog čaja od divlje trešnje, ni zbog ružinih latica, ni zbog pelina. Gošća je u dobar kafić dolazila zbog dobrog konobara. Dok vjerojatno nije shvatila da dobar nerijetko ne vidi bolje od dobrog i da dobar konobar nije vidio dalje od sojina mlijeka i čaja od divlje trešnje. I duplog pelina

paklonevjerstvo

Putovanje iz jednog malog raja u drugi puno je rupa. Kako po rijetkim makadamskim dionicama, tako i po rekonstrukciji sjećanja kratkog popodnevnog sna. Mozak odmoran i spreman za nove izazove i na nova čuđenja.

 

Kad smo kod raja, ima neko istraživanje od prošle godine o tome koliko ljudi vjeruje u pakao, sve to raspoređeno po europskim državama. Prema tom istraživanju, samo 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Da ponovim: 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Samo?! Pa kako?! Pa tako. Podatak je da u Europi pakla o onog u Hrvatskoj više ima samo ljudskim glavama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Turskoj i Litvi. 

 

E sad, znamo li koliko je katolika i ostalih vjernika u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, 78,97% je katolika, pravoslavaca je 3,32%, a muslimana 1,32%) prilično je neobično da ti vjernici nisu baš tako pravi kako se na prvi pogled na podatke čini. Mislim, suludo je da itko može vjerovati u postojanje nekog takvog prostora prvenstveno jer je to "mjesto" u koje se ide nakon smrti, a bajke o tome nam serviraju oni koji se pakla uopće ne boje, a to odsustvo straha baš i nije uzrokovano bezgrešnim životom. 

 

Kako god, obični izračun, nikakva ozbiljna matematika, je jasan. Te je 2021. godine u Hrvatskoj bilo točno 3.871.833 stanovnika. Optimistički aproksimativno, pola godine kasnije taj broj možemo zaokružiti na 3.872.000 stanovnika. Od njih toliko, vjernika je oko 84%, što će reći da je nevjernika 16%. Ako nitko od nevjernika ne vjeruje u pakao, što je logično i za očekivati, ispada da je od onih 84% vjernika njih više od pola ne vjeruju u pakao. Od ukupnog broja stanovnika, 40% vjernika vjeruje u pakao, a 44% vjernika, dakle njih preko 1.700.000 ne vjeruje u postojanje istog. Kako? Koji to vjernici ne vjeruju u pakao? Ako u svetim spisima piše da pakao postoji, i ako o njemu najviše govori najsvetiji među svetima, tko su ti i kakvi su to vjernici koji u pakao ne vjeruju? 

 

Paklonevjernici, sva pitanja su retoričkog karaktera.