snijeg

Pada snijeg. Točka. Nema uskličnika, nema ushićenja. Nisu to one lelujave krpice koje pratiš u slobodnom padu usporenom za vidan otpor zraka, svaka različita, neke i u kolo udružene, imena im skoro poželiš davati. Ne. Pada sitni, dosadni i uporni snijeg. Pada pravocrtno i neumoljivo. Snijeg zbog kojeg su smetnje u prijemu slike na televizoru marke RIZ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća nazvane snijegom. Iako se niti jedan osušeni list na stablima ne miče nošen strujanjem zraka, ovaj pada pravocrtno pod kutem od četrdeset pet stupnjeva iz smjera istoka. Ovo je očito uzrokovano laganim propuhom u tako usmjerenoj ulici i apsolutno je nebitno s prave točke gledišta, a ta se točka nalazi iza prozora s dvostrukim staklom, u toplom prostoru dnevnog boravka. Snijeg koji se naoko nezainteresirano zaustavlja na podlozi, a onda odjednom shvatiš kako ga se nakupilo poput prašine na polici s knjigama, poput pijeska s pješčanih plaža u gaćama. Osim na asfaltu. Tu nestaje pod ljudskom čizmom i pod automobilskom gumom. Nestaju kristali, agregatno stanje se mijenja i tu mu je naizgled kraj. Naizgled jer tu mu kraj nije. Uporan je, padat će toliko dugo, a oblaci na nebu to obećavaju, dok ne ohladi asfalt dovoljno, dok se ne prorijede prolasci automobilskih guma i ljudskih čizama. Nestat će tada i posljednja oaza obrane od te napasti i sve će postati bijelo, monotono i dosadno bijelo. Izobličit će se konture predmeta i bića u zimskoj hibernaciji. Nestat će i ono malo boja što nam je kasna jesen ostavila. Pada snijeg. Bijel i uporan, sitan i dosadan. Točka.

perkelt ubojica

Nedjelja popodne nogometni dan, a navečer perkelt i Fincherov The Killer s Michaelom Fassbenderom. Dobar noćni provod zagarantiran.

 

Jurgen Klopp. Zlatni cilindar, crveni frak i širok osmijeh. Otkud sad on?! Za šankom u hotelskom baru svojoj supruzi objašnjava da idu u njemu ne baš poznat restoran, kako ga on s njemačkim naglaskom izgovara: Klod Brazije. Okrene se meni i pita je li dobro izgovorio. Ja mu otpijajući gutljaj nekog obojenog kratkog pića, kao ekspert za francuski i još veći poznavatelj pariške gastro scene, objašnjavam da Claude Brasilier ne postoji, postoji André Brasilier, a Claude je Monet i da niti jedan od njih nije restoran nego su slikari. Usput mu kažem da je taj Brasilier sa svojim konjima dosadniji čak i od Mersada Berbera. A ne! Jurgen mi s osmijehom pojašnjava da zna on tko je Claude Monet, da je čuo za Berbera i da uopće nije rekao Claude Brasilier nego Chez Lafayette, samo ga izgovor malo jebe pa biva neshvaćen. Kao ponekad na poslu. Okej, Chez Lafayette. Kažem mu da nisam ni mislio da je neki pikzibner ali da ga nisam razumio, ali sam... U taj čas nam prilazi barmen i počne objašnjavati da nije Chez nego Galeries i da nije baš restoran... Ja se tu malo izgubim jer ne idem ja tamo i to uopće nije moja priča nego moj san uzrokovan omamljujućim ritmom truckanja tramvaja po iličkim tračnicama.

 

Otvaram oči. Dobro je. Nisam prespavao stanicu, a to mi nimalo nije strano. izlazim iz tramvaja na Ilici kod Trga Francuske republike, ne mogu to "Trg doktora..." prevalit preko usta da se ne sjetim Đuzinog sina kad je s pet godina komentirao tramvajski glasovni automat za najave stanica koji je nježnim ženskim glasom upravo najavio tramvajsku stanicu "Trg doktora Franje Tuđmana", a Paolo hladan kao sladoled iskomentirao: "da doktora", na što je cijeli tramvaj skočio u smijeh. OK, nebitno, silazim iz jedinice, čekam šesticu ili jedanaesticu. Idem na neki pregled. Umjesto tramvaja, sjadam u žičaru koja nas potegne do ruba grada koji se penjao podnožjem Medvednice. Krenem pješke prema dolje jer bolnica je malo niže, a žičara nema međustanice, ideš od jednog kraja do drugog. Sunčan je dan, uličice nalik viškim kalama iznad Kuta ili onima u Komiži, na Peloponezu, u Sirakuzi, mediteranski je skroz. Niz ulicu za loptom trčkaraju neka djeca, za njima pas. Tu i tamo na pokojem prozoru glavu promoli kakva starica u crnom. Dolazim do bolničkog zdanja koje je više nalik kolodvorskoj zgradi. Kakva izvana, takva i iznutra. Čekaonica je ogromna i bučna, dolazim do nekog pulta i ostavljam iskaznicu u neku kutiju s drugim iskaznicama. Iskaznica je tamno plave boje s nekim žutim i grimiznim vatrometima. Prilazi mi lik u uniformi i objašnjava da nisam dobro stavio iskaznicu u kutiju, uzima je, okreće za devedeset stupnjeva i vraća na mjesto. Vidite, veli, ovako će vas sigurno primiti. Zahvaljujem mu se i razmišljam kako je tu tolika gomila ljudi i iskaznica da danas opet neću stići na predavanje, izgubit ću kontinuitet, izgubit ću godinu. U to mi prilazi neka žena. Nalik je Petri. Marta, veli mi da se zove Marta. Zna me s faksa. I ona je na pregled došla. Ovdje je gužva, idemo na dječji odjel, vodi me za ruku, tamo na sreću nema nikoga. Petra zvana Marta je studirala sociologiju, poslije toga političke nauke u Beogradu, a sad je opet tu, na matematici. Pričamo o svemu, malo i o Monetu i Kloppu, o Goldbachu i Euleru. Pričamo malo i o francuskim pecivima i džemovima. Onda malo samo sjedimo i šutimo. Prati me već neko vrijeme, kaže mi, a ja prvo pomislim da sam zbog nečega sumnjiv i da ona uopće nema veze sa sociologijom, s politikom i matematikom, sve je to izmislila da bi me namamila u pusti dio zgrade. I sigurno mulja to s imenom jer kako se može zvati Marta ako sliči Petri. Tko zna kakav su mi zločin prišili i kako se braniti kad ne znaš od čega se branit trebaš? 

 

Onda, valjda da odahnem od crnih slutnji, pomislim da joj se sviđam. Da joj se jednostavno i iracionalno - sviđam. Bit će da sam malo i na glas razmišljao jer vidim kako mi se smješka cijelim licem. Ti me ne pratiš kao nekog sumnjivca? Ne, odgovara. Jel ja to onda sanjam, pitam? Da.

kalen dar

"Ništa tako dobro ne prikazuje kalendarsku godinu sa svim njezinim mijenama kroz mjesece i godišnja doba kao vegetacijski ciklus." (Lokotar)

 

Daje mi bijelu vrećicu, oko nas je umjetno svjetlo žarulje koja razbija mrak večeri pa ta bjelina dolazi do izražaja. Blješti jače od rastrtog opranog rublja usred ljetnog sunca. Ovo ti je, veli mi, još od prije Meksika, al nikako da ti donesem. Znam da, nastavlja, nemaš puno veze s Daruvarom, ali imaš s Lokotarom. I Marka sam pitala da ti se potpiše, eno vidi u lipnju ti je, zaključuje predaju poklona. Uostalom, dar - Daruvar. Od svih pitanja i zahvaljivanja, ja nezahvalno pitam da što je pisao u lipnju, a ona će da jer mi je rođendan. Pa u petom je, nije u šestom, podsjećam je, a znam da zna. Ona slegne ramenima: pa šta sad, malo sam zajebala, važna je volja, i moja i Markova.

 

I ima apsolutno pravo. Nevažni su datumi, važan je sâm čin i važan je motiv. A motiv je lijep, drag, pravi prijateljski. Jer ništa tako dobro ne prikazuje dobru volju sa svim njezinim karakteristikama kao dar prijatelja.

 

I šta sam trebao? Ovo se sad zakeralo u meni budi i propituje sebe nezakerala. Jesam li je trebao ostaviti u neznanju i zabludi? I šta kad prođe maj i dođe lipanj, a ona skuži da mi je rođendan tjedan prije jednog drugog, njoj važnijeg rođendana? Šta kad tad shvati zajeb? Pa do tad će zaboravit. A ako se ipak sjeti? Onda će shvatit da si to prihvatio jer je važan motiv i čin, a ne jebeni mjesec u godini. Možda ni ne shvati, možda su joj rođendani tek kratka zastajanja na vremenskoj traci, zastajanja s ne tako bitnim markerima? Netko te markere vidi, netko ne, kao i iscrtane trake biciklističke staze na nogostupu, netko ih prati, vozi se ili hoda prateći ih, netko ih uopće ne registrira. Daltonizam druge vrste. Na kraju krajeva, jel ti drag kalendar? Ma jest, ali ja nikad ne vješam kalendare. E ovaj ima da objesiš i da ga gledaš svaki dan. Dobro.

 

Nedjelja je, čeka se dvije i dvajsčetvrta. Godina za vješanje. Kalendara.

 

 

drama

 ​
Jutrošnji uobičajeni telefonski razgovor s roditeljima. Teme standardne: zdravlje, raspoloženje, vremenske prilike, bašta, sport. Jutrošnji bio niski start s preponama.

On, dok je ona u kupaonici:
- Jučer smo imali dramu.
Ja:
- Kakvu dramu? - vrtiš svašta kroz glavu, mnoga je grana medicine kod njih u tim godinama zastupljena, pogotovo od ljetos.
- Čehovljevu. - veli mi - Bila patronažna sestra, bila laborantica i ona s fizijatrije.

29. XI

Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta. 

 

Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.

 

Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.

 

 

Protupamćenje AVNOJ-a 

pretpostavke

Pretpostavka je majka svih zajeba. 

To je shvatio, na dosta teži način, još onaj krapinski pračovjek, Homo sapiens neanderthalensis, pamte njegovi potomci tu priču s pećinom i medvjedom. Poslije su to prepoznali i mnogi drugi tako da se pravog autora nikad ne spominje. Ima pretpostavka i druge djece, reći će netko i bit će u pravu, naravno. Ne pretpostavljam to, ima tih slučajeva u znanosti, to su oni slučajevi koji se zovu eksperimenti, metode pokušaja i popušaja, metode koje su čovjeka dovele do velikih otkrića, ali kao dio sustavnog rada. Logika je tu neumoljivija. Na krivim premisama nahero stoji i konkluzija. Dogodi se nekad i tu neki promašaj, nešto kao stativa: kad su premise krive i usto u nekoj ravnoteži, tad konkluzija ne bude uhero nego se čini ispravnom. Samo, to ne pije vodu na duge staze. Što sam htio reći? Pa to da mi se malo gadi kako uvijeno i u rukavicama izvjesni lik brani aktualnog vinovnika prometne nesreće sa smrtnim ishodom proglašavajući ga u jednom trenutku čak i žrtvom. Jer, eto, to se svakom vozaču može dogoditi, to da u rano jutro s nešto malo alkohola u krvi po magli na lokalnoj cesti preko pune crte pretječeš kamion vozeći auto upitne ispravnosti preko osamdeset kilometara na sat. Po toj špranci svi mi koji smo pismeni, vjerojatno bismo mogli napisati neke Duše robova ili Ambru, Sarajevski Marlboro ili nešto tome slično, šta ja znam. Jer smo pismeni, a svakom se pismenom čovjeku tako nešto omakne. Moguće je i to, ali za to kao važnu varijablu treba postaviti vrijeme na beskonačno, a ne na period od zadnje večernje putne do jutarnje vožnje maglovitom slavonskom cestom.

Ugrizao se za obraz. Bolje da sam za jezik. Ili za prst-dva. Nedjelja je ipak vrijeme za Cheta Bakera.

 

sinkopa

Sveta Sinkopa i sveta Presinkopa svetice su čije se beatifikacija i nepotizmom ubrzani čin kanonizacije vežu uz kraj davnog dvadesetog vijeka na sjeveru Mediterana. Poznate su po sposobnostima da zlu​ ne trebalo svojim štićenicima priskrbe medicinski potpomognuti alibi.

Svjedoci njihove pojave govore, ima i pisanih tragova o svemu tome, da se svojim štićenicima uprizoruju u obliku vrtoglavice, mučnine, najčešće zamračenja vida i opće kurcobolje. Kroničari svetačkih čudesa i mirakula zapisali su pak da ih štićenici nesvjesno prizivaju u zastrašujućim ili samo neugodnim situacijama i to sniženim krvnim tlakom pri ustajanju, napadom tahikardije, prizivaju ih i napadom kašlja ili smijeha, nerijetko zagrcnućem hranom ili pićem i apsolutnim izostankom empatije i ​nedajbože odgovornosti. Uzroci priziva kreću se od potpuno neozbiljnih do potencijalno smrtonosnih. Uglavnom za druge.

Za razliku od Hipoksijine kćeri svete Sinkope čijeg se šireg podrijetla nitko ne sjeća, sveta Presinkopa u narodu je bila poznata i po svojem svjetovnom imenu Omaglica zbog čega su mnogi svjetski genealozi iščitavajući joj ime kao O'maglica greškom pokušavali njezino mjesto rođenja locirati na otoku Zlarinu istovremeno istražujući irske doseljenike na taj pitoreskni jadranski otočić vjerujući kako je upravo sjedinjenje keltskih u dalmatskih gena rezultiralo njezinim dolaskom na ovaj svijet.

Unatoč ili zahvaljujući, kako tko gleda, upravo svojoj bogobojaznosti obje su svetice uglavnom zaštitnice članova i aktivnih simpatizera strogo određenih zajednica.