Pages

23 March 2022

navodne novine, vijesti dana, iz zemlje

Danas, u srijedu, čuj mene utorak, u srijedu 23.03.2022. Vlada RH održava svoju redovitu sjednicu. Na samom početku zasjedanja predsjednik Vlade, premijer Andrej Plenković uvodno se obratio ministrima, članovima Vlade. Govorio je o aktualnim stvarima, o Odiseji, Versaillesu i Jalti, o obnovi nakon potresa, prihvatu ukrajinskih izbjeglica i dronu koji je nedavno pao u Zagrebu, sjedištu Vlade Republike Hrvatske.

“Na nama je da ubrzamo sve procese djelovanja društva, od mirovnih sporazuma do obnove, zgrada, kuća, javnih institucija. Sredstva su tu i ona su za sad rezervirana. Zadaća svakog novog ministra koji god bio i kojeg god resora bio da ubrza sve procese nastavka potrošnje rezerviranih sredstava", uvodno je izjavio premijer.

Izvijestio je članove Vlade i kako je Vlada potpisala ugovor o Caritasu koji će pridonijeti da Vlada podupre humanitarne aktivnosti s godišnjim iznosom od 15 milijuna kuna. Preko posrednika. Jer svaka ruka više je dobro došla. Također je spomenuo Vladi da je Vlada potpisala i pravni sporazum sa svim fakultetima gdje će svi resori napraviti sustavnu suradnju s pravnim stručnjacima kako bi pomogli pri formiranju zakonskih rješenja, što znači da će se zakonima baviti i pravnici.

Priopćio je Vladi i aktivnosti vezane uz istragu pada bespilotne letjelice. “Istraga traje, važno je da sva vještačenja budu dovršena i precizna. Iako je u istrazi još nejasno, ono što je od strane državnog pirotehničkog odvjetništva potvrđeno jest da je na besposadnoj letjelici, inače izvorno izviđačkoj, bila postavljena jedna vrsta aviobombe i da je ta letjelica bila naoružana. Sve ostale manje bitne detalje čut ćemo po završetku istrage stručnjaka i prilagodbi za javnost od strane navedene institucije”, rekao je Plenković.

Iako je dron ruske proizvodnje, stručnjaci još dvoje o proizvođaču bombe: Lego ili Playmobil.

8 March 2022

boje

​Imaš te neke stvari i čini ti se skroz normalno da ih imaš, nešto kao disanje, na njih uopće ne obraćaš pažnju jer postoje da su tu. I ne obraćaš pažnju na njih sve dok se ne pokvare ili nestanu. Slično, na žalost zna biti i s ljudima, ali to je malo teži i tužniji oblik.

Oveći ceker preko ramena, dva štapa ua brzo hodanje prenamijenjena u par štaka. Ulicu prelazi polako, ne polako, prelazi je sporo da se svaki put kad je vidim zabrinem hoće li stići na drugu stranu prije nego li se u našoj relativno sporoj ulici pojavi neki vozač koji baš u nekom krivom trenutku skreće pogled s pravca kretanja. Susjeda iz ulaza iza ćoška. Osim nogu, i oči je slabije služe.

Pozdravljamo se otkad sam jednom prilikom usporio prelazak na pješačkom kako bih joj pravio društvo u neko prometno doba u kvartu. Desetak sekundi je puno možda u sportu ili u nekim drugim presudnim trenucima u životu, u odlasku do dućana i natrag tek beznačajna sitnica vremenski ništa dulja od ponovnog vezanja odvezane cipele, od traženja ključeva po ruksaku, desetak sekundi prođe dok deset puta kažeš "deset sekundi". I cijela naša komunikacija može se svesti na desetak sekundi i desetak-dvanaest riječi: dobar dan, kako ste, dobro, pomalo, a kako bih ovakva drukcije mogla.

Danas, u dućanu.
- Dobar dan susjeda.
Ništa.
Dobro, nema veze možda je zadubljena u traženje namirnica po prerazmještenim policama
Malo kasnije, ispred dućana:
- Dobar dan. To ste vi bili?
- Dobar dan. Jesam.
- Nisam Vam ja uopće skužila da ste to Vi, onaj sused s ukrajinskim biciklom.
- Nema veze. Al hvala vam za bicikl.

Eto, imam bicikl sa skoro pa ukrajinskim bojama, a da to ne primjećujem.





24 February 2022

mi


Dođe to doba s opakim virusom što se po planeti proširio kao zrak, uvukao se u skoro sve pore života i tužno i naivno pomisliš kako je rat bio mila majka u odnosu na virus jer tog nekog ratnog neprijatelja vidiš, vidiš od kud metak treba doći pa se kao možda možeš sakrit, možda možeš. A virus, onako sitan, golim okom nevidljiv, vreba odasvud. Ne pita taj tko si i što si niti koliko si, taj samo grabi, stišće, guši, ubija. 
 
I taman pomalo jenja taj globalni virus, kakav god bio opasan, znaš da je mogao biti pogibeljniji, smrtonosniji, kadli evo opet rata. A ovaj rat, kako god tek u začecima bio i izgledao kao lokalna anestezija, vrlo lako bi se mogao pretvoriti u zlo većih, puno većih razmjera i od ovog posljednjeg adaptiranog virusa i od posljednjeg rata i svih drugih nepogoda koje smo doživjeli. Dva luđaka na brvnu, i trenutno nije važno koji je prvi zakoračio, jer jebeno brvno nije postavljeno preko vode duboke nego preko plitka potoka, plitkog za prehodati ga i gaće ne smočiti. 
 
Malo nam je što smo osuđeni na život na ovoj prekrasnoj planeti od koje bolju nismo ni teleskopom vidjeli, malo nam je što smo u stanju i ljepše svjetove zamisliti, kad nismo kadri ovaj svoj ni čuvati, a kamoli uljepšati, poboljšati. I nije da nemamo potencijala. Međutim. Sve nam je malo jer smo gramzivi, nezasitni, jer smo samoljubivi, egoistični. Jer smo i častohlepni i vlastohlepni. Prijetvorni smo i svadljivi, bešćutni. Mi smo, ljudska rasa, sami sebi najveći neprijatelji. I ne samo sebi, i okolini smo.



23 February 2022

bogatstvo jezika


Vježba.

Organizacija kriminalaca i dripaca, hohštaplera, kokošara i konjokradica. Žmuklerica, lovaca u mutnom, muljatorica i probisvjeta. Hrpa politikanata i profiterki, prevarantica i grebatora, varalica i fukara. Vucibatina, protuha i baraba. Horda klipana i mamlaza, prostakuša i tupana, geliptera i klošara. Sjecikesa, bitangi i hulja. Skup pokvarenjaka, spletkaroša i smutljivica. Blefera, ništarija, aparatčika i skorojevićki. Grupa nasilnika i lažova, manipulatorica i psihopata, silovatelja i monstruma opće prakse. Podlih bijednica i bijednih podlaca. Gomila krkana i prostakuša, karijerista i šarlatana. Licemjernih primitivaca, pozerica, bezveznjaka. Družba provokatorica, izdajnika i zlikovaca. Lupeža i nitkova. Zajednica kurcoglavih, pizdeka i seronja. Jednom riječju - štetočina.

Baš je bogat ovaj naš jezik.



14 February 2022

pero


Čitam nedavno na nekom portalu tekst jedne naše sjajne književnice i duhovite kolumnistice, inače britka jezika i slova, prvo prema sebi, a onda s pravom, i prema svemu oko sebe. Čitam taj tekst i nekako mi atipično nježno to kako kori nekoga za nešto, tako nježno da bi pomislio da je majčinski, a znam da nije, Izgledalo je to kao da tepaš dragom kućnom ljubimcu koji je u dosadi osame na koju je bio jedno vrijeme osuđen, razbio vazu neke stare kineske dinastije s pepelom posljednjeg cara i njegovog kućnog ljubimca u njoj, i tepaš mu nešto kao: "buci, buci, poješće te vuci, ako neće vuci, probošće te turci", a ono drago dlakavo biće kurca ne razumije što mu govoriš jer pada na intonaciju i gleda te okicama nekim telećim pogledom punim sreće i ljubavi jer si se vratio kući. Podsjetilo me to, taj mekani nježni stil i na događaj od prije za mjesec dana će biti točno dvije godine, kad sam sedam dana prije onog zagrebačkog potresa postao i jedan od pionira samoizolacije. Nazvala me jedna predivna epidemiologinja, vidio ja nju nisam, ali mi je nekako na prvi kontakt bila i ostala predivna jer kakva bi, osim taktična i profesionalna, mogla biti osoba koja te nazove da ti javi da moraš dva tjedna čamiti u svoja četiri zida jer si neki dan bio u kontaktu sa u našoj državi umalo prvozaraženima od tada prilično nepoznatog virusa, a tebi dođe da je na kavu pozoveš. Kakav duh, kakav stil! I nježna i profesionalno autoritativna, i duhovita i strpljiva. Bez ikakvih mazohističkih pobuda, krasna žena. Ime joj nikad neću zaboravit. Doktorica Sanja Prlić. Eto upravo tako mi je izgledao taj odlični tekst na tom nekom portalu. Nježno, al ubojito nježno. Druga strana pera, reklo bi se.

Prva ili druga, prava ili kriva strana, pero je za mene malenog bilo jedno i jedino. Pero je dio perja, odjeća za ptice koju smo mi ljudi nekad znali stavljati u neke platnene vreće i tako ih napunjene stavljati pod glavu ili preko sebe. Jastuk i jorgan. Poplun. Imbotija. Hvala dragim Turcima i Nijemcima i Talijanima jer da nije njih, spavali bismo goli i bosi. Sa stinom pod glavom. Pero je bilo nešto nježno, nešto čime se mazi, miluje, nešto poput lahora, poput samog sebe, to jest pera.

Onda malo kasnije, par godina od onih večernjih razmišljanja u bakinom krevetu o tome kako su neki ljudi skidali te neke bijele ptice da bi nas bake mogle pokrivati i male nalagode jer su te ptice ostajale gole i moglo bi im biti hladno, shvatiš da je onaj čika Petar isto neka vrsta pera. Pero s velikim P. Prilično smiješno jer si zamišljao pero od dva metra s nogama i rukama. A malo je i zbunjujuće. Opet, cijeli svijet je svakoga dana sve više zbunjujući pa se čovjek i na to može naviknuti. Pero.

Prođe još neko vrijeme, dođe škola na red i tamo shvatiš da je i ono tatino Pelikan nalivpero, ono koje si rastavio da vidiš kako to unutra funkcionira, isto neka vrsta pera. Nalivpero. Stvarno, naliješ tintu u to nešto što se zove pero i imaš nalivpero. Logično ti je i jasno. Još je jasnije kad u starim filmovima o davnim vremenima vidiš tu i tamo nekog sjedokosog kako umače ono ptičje pero u bočicu s tintom, a tinta je ono što si ulijevao u tatino nalivpero da bi mogao slova pisati.

Naučiš rukopisno pisati slova i riječi, one iste koje već i za tvoje poimanje vremena dosta dugo prepoznaješ, naučiš i ono pismo u koje su se umiješala 2,3 broja i naletiš na novo pero! Netko se sjetio, iz tko zna kojeg razloga i tko zna u kojem jeziku onaj feder, oprugu bi neki koji se prave znali reći, prozvati perom! Alo! Alo!? Pero kao pero, pero pero jel, pa pero kao Pero i pero kao pero nalivpero, a sad još i pero kao pero, feder. Pa dokle to tako?

Dosta, sad već ozbiljnije dosta kasnije, radi se o cijelom desetljeću, ubojitost pera osjetio je tvoj srednjoškolski indeks kad ti je profesor Nino Babić, onaj koji je kvar na Apple II e Lisi, prvom školskom kompjuteru objasnio narodnom poslovicom: "tko je žurio, glavu izgubio, Jabuka žurila pa se pokvarila", zaključujući ocjenu probio list-dva indeksa stišćući perom podlogu pod krivim kutem. U prvom trenu bilo je to smiješno. Poslije si razmišljao o posljedicama zbog tako uneređenog dokumenta, dokumenta važnog pooput osobne iskaznice odraslih punoljetnih ljudi, dokumentom kakvim si htio dokazati da si to ti kad te milicajac zaustavio skupa s Papom i Čarlijem, dvojicom prijatelja i susjeda, kad si se odvaljen od prvog alkoholnog posrtaja ko letva od ograde vraćao sa svoje prve službene večere, one nakon drugog srednje, one nakon koje si još neko vrijeme bio zakleti antialkoholičar i zakleti i zadrti nepušač, dok te društvo nije pokvarilo. "Lične karte, momci", pitao je milicajac, a Saša i Kruno izvadište svoje, imali su ih jer su bili stariji od šesnaest. Ja sam tu tada ključnu obljetnicu trebao slaviti za koji dan. "Ja nemam ličnu", obratio sam se nepitan milicajcu, "ali imam svjedodžbu da sam prošao s pet". "Vodite ga kući, smjesta!", posljednje je što nam je drugo organ te noći rekao, pričaju mi.

Pero je, ne Pero, ne feder, nego obično ptičje pero, onako malo zašiljeno i u tintu umočeno batina s dva kraja, mač s dvije oštrice, ubojitije od puške. Perom se bocka, ubada, bode, probada. S druge strane, drugom stranom pera se maže, mazi, miluje. Perom se i škaklji. Ponekad do smrti.


plac na kvatriću

Plac na Kvatriću. 
 
- Kakve su?
- Soćne ko... ma soćne ko ona stvar, ako me razumeš.
- Kad su takve, daj mi tri komada.
- Evo, vidi, okruglo kila. I garantiram da su soćne.
- Kad su takve, probaću ih čim dođem kući.
- Garantiram ti da će da ih probaš.- Dogovoreno.
 
Wasing tonka. Garantirano.
 
Volim plac na Kvatriću. Ova izjava ljubavi nema veze s današnjim datumom.
 


 

30 January 2022

apsolutno nemoguća misija

Ima stvari koje su užasno rijetke, ali moguće, ima onih koje su skoro pa nemoguće, ali ipak posotoje, a ima i onih stvari koje najvjerojatnije, ipak se ograđujem, ne postoje jer su apsolutno nemoguće.

Viđeni su pod cirkuskim šatorima rijetko gipki ljudi koji se mogu saviti i ispreplesti udove da je teško prepoznati gdje su ruke, a gdje noge i koja je koja. Rijetki su, ali postoje i oni koji su u stanju pomnožiti dva peteroznamenkasta broja i u par sekundi bez papira i olovke, bez kalkulatora reći točno rješenje. Neki slože onu Rubikovu kocku za manje od pet sekundi, zabilježen je to slučaj. Postoje ljudi koji trče poput gazele ili skaču poput klokana. Postoje pak, priča se po internetu, ljudi koji mogu poljubiti svoj lakat, ima i onih koji mogu jezikom, gluho bilo, kopkati po nosu. Priča se, a možda i postoje.

Moguće, sve to je vjerojatno moguće, s obzirom da nas je na ovom svijetu trenutno 7.923.821.191, a i ovo trenutno je već prošlo jer se prema stranici https://www.worldometers.info/hr/ to trenutno povećava za pet u sekundi. Pet nas je na kugli zemaljskoj više dok kažeš "trenutno". Ima nas svakakvih i ima nas puno. Ima nas toliko puno da je vjerojatno moguće da postoje svakakvi, u filmovima ih već zovu mutantima. Eto, priča se čak, a u to je teško povjerovati, da ima i poštenih članova osuđenih zločinačkih organizacija. Ne kažem, moguće je. Iako je prilično nevjerojatno, moguće je jer među tolikim ljudima ima i onih naivnih.

Isto tako se priča, a u to je meni ipak najteže povjerovati, da postoje ljudi koji mogu pojesti samo jednu sarmu. Po meni, to je apsolutno nemoguća misija.